Bolesna sam. Kvazi.
Svaki dan pukne me novi simptom.Jučer temperatura, pitam se što će biti danas?

Ovako besposleno ležeći doma imala sam mnogo vremena za razmišljati o glupostima.

Zaključila sam što je bio izvor nekih mojih nevolja.

SLUČAJ 1:
Godina je 2005. Makarska. Natjecanje iz gitare.
Bila sam prva, ali druga nagrada. Falilo mi je samo nekoliko bodova da prođem da državno.
Što je bio uzrok?
4 tuke(od kojih jedna upravo ovo piše) poharale su obližnju trgovinu u napadaju gladi bezbrižno trošeći roditeljski džeparac.No, dolaskom u hotelsku sobu jedna od tih tuka aka moi shvatila je da ne može jesti puding bez žlice. Otkud joj žlica?
Za sljedećim obrokom podmuklo je u džep strpala malu čajnu žličicu.Zadatak je bio uspješno obavljen, a hrana nedugo zatim probavljena.
Tada je došlo natjecanje, tralalala..znate ostatak priče.
Iako je moi tu žlicu pokajnički vratila, šteta je bila nepopravljiva.

SLUČAJ 2:
Godina je 2008. Gimnazija FP, učionica br.9., sociologija
Bio je već peti sat, a bio je petak. Teškom mukom moi se dovuče do svoje klupe. Baci svoju zelenu Esprit torbu kupljenu pod sponzorstvom kolegice, i sjedne. No, na klupi je dočeka nešto. Oštrilo.Ili kako bi književni rekli šiljilo. I to jedno od onih boljih. Maped šiljilo. Moi pomisli kako je to jedino što joj fali u njenoj Blue Bear pernici punoj gel kemijski u svim bojama. Strpa oštrilo u pernicu.
Sat i tridesetineštositno kasnije dogodio se problem iz prošlog posta. Sudbo kleta.

Je li stvarno nesretna sudbina naše junakinje uzrokovana nemilosrdnom krađom naizgled banalnih predmeta? Možda nikada nećemo saznati.

I rest my case.

Vjerojatno mislite da sam poludjela.Pisanje u trećem licu, francuske rječce...Možda i jesam.
I čini mi se da sam malo vruća.
Možda mi se temperatura vratila.

Oh well.

Do sljedećeg nadam se malo normalnijeg puta, pozdravlja vas vaša Estel

P.S. Hoćem McDreamya. Svog McDreamya

P.P.S. Problem još nije riješen. Ali u nadi je spas.

Jeste li se ikad osjećali totalno rastrgano?
Jeste li ikad napravili nešto što ne možete zamisliti da bi ikada napravili?
Jeste li ikad povrijedili nekoga?

Možda je dobro kad znaš da si u pravu.
Gore, puno gore je kad znaš ono suprotno.

Glupača. S velikim G.

I nije ponos problem.
Ni isprika.
Ja ću se poniziti, priznati da sam u krivu.

Što kad to nije dovoljno?

Postala sam Konzumov 100. kupac i ostvarila besplatnu kupovinu.Cijelih 16 kuna. Neizmjerno vam hvala gospodine Todoriću.
~o~

Danas mi je bilo natjecanje iz talijanskog. Obukla sam istu onu ljubičastu majicu koju sam imala prošle godine kad sam prošla na županijsko iz engleskog.
Nisam praznovjerna, ali sa srećom se ne valja igrati.
Nažalost, nije mi pomoglo. Oh well, nisam se niti nadala.

~o~

Speglala mi se kosa. Sama od sebe. Sad je kvazi ravna. I skroz duga.

~o~

Bili su likovi iz T-coma zbog telefona koji nije radio.
Naravno,došli su kad je moja mama zvala po 4.put histerično se derajući.Valjda to tako ide.
Isti onaj nesposobni lik.Kad sam ujutro cila raščupana izašla iz sobe, naravno da je komentirao:

Buljim u ovaj ekran.
Prazni bijeli predmet koji bi kao trebao predstavljati papir smije mi se u facu.

Povratak staroj kolotečini.
Počela je škola.
Podočnjaci koji su pomalo već i nestali, dobrodošli natrag!

Tri sata je popodne ja se još nisam probudila.
Ne znam koja me je sila jutros izvukla iz kreveta u 6.30. Dobro, 6.55.
Nakon brzog presvlačenja dvije odjevne kombinacije, potrage za knjigama, pranja zubi u kuhinji oblačeći čarape, izašla sam iz kuće u 7.17 ( ne zaboravimo i dobri stari udar hladnoće kad sam otvorila vrata) taman na vrijeme da stignem na stanicu i skužim da sam zaboravila pokaz.

Neću uopće spominjati kako je prošlo u školi. Vjerujem da je svatko od vas okusio čar nastave u jutarnjoj smjeni nakon 3 tjedna praznika.

Joj što mrzim ovo.
Mrzim kad zbog glazbene škole moram zanemariti svoj društveni život.
Trenutno bi postupila po navici...najnovijoj.
Ja i I. trebamo ići zamijeniti prijatelju kaiš koji smo mu kupile za rođendan.*E da, prošla subota. Rođendan. Šou :)
Nije ni čudo što mu je malen, ipak ima 80 cm.
Ali ne, kad sam ja rekla da je malen, na to se imalo spreman odgovor: " Pa što ne postoji samo jedna veličina toga?"

Sad bi najradije sjela u bus i direkt u grad s njom.
Ali ne.
Čeka me glazbena.
Imam sat s mojim predragim profesorom iz gitare, godina 25 . I to ne jedan, nego dva sata.
Dva sata nakon kojih se osjećam kao da me netko pretukao i da imam ozbiljnu deformaciju kralježnice od sjedenja.

Izgleda da ću morati prihvatiti da više ne mogu živjeti kao na praznicima.
A što se tiče glazbene škole, to ostaje.
Znam da ću jednom reći: " Vrijedilo je."

A sad selim iz ove prehladne sobe u nešto topliji dnevni boravak.
Idem raditi nešto što sam trebala preko praznika. Vježbati.

Ups.

Pozdravljam vas sve.

Jesam li spomenila da ja nisam od onih osoba koje žive za trenutak i koje ne razmišljaju o budućnosti?
Nažalost, to je istina.
Nije da sam neki control freak, ali ne volim kad nešto nije pod kontrolom.
Još kad bi se to odrazilo na moju sobu koja izgleda ko da je u nju pala bomba.

Jesam li spomenula da sam ja tek treći srednje?
Apslolutno mi ne olakšava život činjenica da ja još definitivno ne bi trebala razmišljati o faksu.

To je sve zbog one državne mature.
Ove godine bi trebali ponovno pisati one ispite, ovaj put kao sa izabranim predmetima.Ali naravno, nama nitko ništa ne govori.
Osim što nosimo teret pokusnih kunića, dobivamo hrpu dezinformacija ili ne dobivamo ikakve.

Molim Boga da dođe do neke velike promjene ove vlade.
Bolje bi im bilo da se ostave ćorava posla.

Prije par dana sam se skroz zamarala oko toga, nisam mogla navečer zaspati, sada me to pustilo.

Škola još malo počinje, kad se sjetim da ću se morati dizati ujutro u 6.30, muka me uhvati.

To je sve od mene, vidim rekla sam malo toga pametnoga.

Valjda sam otupila.Mislim da sam zaboravila pisati.
Ali zato nisam zaboravila tipkati. Ne, to nikako.

A i stekla sam neke nove navike kao što su sjedenje na kavi po par sati pričajući o glupostima i šetanje po sniženjima bez kune u džepu.

A na nešto se mora utrošiti svo to slobodno vrijeme.

Smirila se sva ta strka oko blagdana.Pa počnimo:

Prvo,kritika koncerta. Samo par riječi: plesanje, pjevanje, deranje, muskulfiber.Još me noge bole,ali mislim da nije od toga.

Pa počnimo od 31.12.
Budi me I. prije 10. Sudbo kleta!
Opet joj se ne sviđa kombinacija za doček. Dobro, sjedam na bus idem s njom u Tallya.
Potraga za crnim kratkim hlačama. Bingo!
Probava ih, dok ja stojim ispred svlačione s njenom Hello Kitty torbom u totalno neprikladnom ostatku outfita . Oglasi se kako su joj velike! Veličina S! Letim po dućanu tražim XS. Našla!
Nadam se da nemate pojma kakav je to osjećaj ići u shopping s prijateljicom koja nosi odjeću veličine anoreksičarki dok ste vi poprilično daleko od toga.
Kupili i zovemo prijatelja u čijem stanu je doček da se dovuče ovamo.Odlučile smo da to ne smijemo ostaviti muškom dijelu ekipe jer bi zapeli sa 2 čipsa, litrom soka, 1 kruhom, 3 kile pršuta i alkoholom.

12:30. On spava.
Iscrpljene od promjene 2 busa i svega ostaloga srušimo se na klupu, nesposobne maknemo mali prst, a kamoli da odemo doma.
Taman izlazimo iz Interspara, kad evo njega na vratima. Dobro idemo kupiti. Nekako smo to obavili, kad on izjavi da je došao s MOTOROM! Ok ne živi daleko, ali mi smo nakupovali svega.On uzima samo 2 kartona pive i paket Cole, a mi rasporedimo sve ostalo među nama. Prekrasno.
To je bio prizor.Nas dvije nabile cvike na oči, a oko nas milijun vrećica.Boca stanovitog alkoholnog pića završila je u njenoj već gore navedenoj torbi.Ajde bar neke koristi.
Dovučemo sve to,i skužimo da on još nije došao.Bacimo sve vrećice i srušimo se ispred stana.
Nakon par sati tamo,gdje smo ja i ona pojele pola kruha i podosta pršuta i sira.

Priprema za doček:
Ok, histerična sam. Kosa nije naravno ispala kako je trebala, promjena plana. Umjesto traperica dolaze crne samterice, umjesto duge crne majice kraća crna majica.A to ne liči na ništa.
Oko 5 dolazi I. U suradnji sa mojom cjenjenom majkom, nagovaraju me da obučem tu kraću majicu.Osim što naravno mama konstantno vrijeđa moj bolero.
Trebam je našminkati.
note: Novogodišnja odluka-naučiti šminkati i druge ljude, ne samo sebe.
Nakon pozamašne količine skinutog i stavljenog tuša, pudera po cijeloj kupaonici, napokon to liči na nešto.
Oblačim se, roze dokoljenke mi vire iz čizama (!), kosa je užasna, ali usprkos tome izlazimo van i idemo do prijatelja.

Priprema za doček II:
Trebalo je tu hranu nekako i servirati. Njegovoj smo mami šporkale pozamašnu količinu suđa, prekopale sve živo...Ajde dobro je.

Doček:
Samo rezime: Nije bilo baš najzabavnije Polupijani M. me stalno tjerao da pivam s njim. Bit je u tome da ja pola tih pjesama baš i ne znam, a i lyricsi mi nisu jača strana (neki se još sjećaju incidenta s himnom na dodjeli matura )
Pravljenje nescafe frappea u 11 i nešto bez shakera s improviziranim tupperwareom (zasrala sam cilu kuhinju), do kvarenja joysticka od ps3-a jer je netko otišao s njime u wc i ostavio ga u lavandinu što je rezultiralo nedostupnošću većeg dijela muzike.
Ja i ona smo uvježbale ples sa većine pireva zadarskoga zaleđa.
Međutim, veći dio večeri bili smo svi izvaljeni na kauču. Ili kod stola jeli.
Oko 3 i po, 4 većina nas se pokupila doma.
Gdje je onaj prošlogodišnji doček kad sam u 8 ujutro sa balkonskog cvijeća brisala duhanski pepeo, kad smo u 5 gledali porno-program na kabelskoj i čudili se nedostatku dijaloga i kad nam je bilo super.

Praznovjerje je dobro kad mi paše. Nadam se da se nova godina neće ugedati na doček. :P
Što sigurno ne bi rekla da mi je bilo dobro

Sretna vam svima nova :)))