|
Buljim u ovaj ekran.
Prazni bijeli predmet koji bi kao trebao predstavljati papir smije mi se u facu.
"Opet ne znaš o čemu bi pisala."
Damn, stvarno ne znam.
Nekako mi se čini da ovako počinje svaki moj post.
Blank page u Wordpadu (da, wordpadu, ne radi mi word) i moja frustracija nad istim.
Koliko je zapravo tužno provesti petak i subotu navečer u svojoj sobi, u društvu Ivice Kičmanovića,čitajući knjigu koja te uopće ne zanima, čitajući lektiru što inače nemaš naviku raditi osim ako lektira nije dan poslije nego što ti kreneš čitati?
Tužno je.
Spletom svih mogućih najgorih okolnosti to mi se i desilo.
Neka muzika se izmjenjivala, Zadar je pobjedio Split u košarci, kroz zamagljene prozore se nije vidjelo ništa, a mene apsolutno nije ništa omelo od onih misli koje su mi se motale po glavi.
Knjiga je stajala na krevetu tek tako da ispadne da nešto radim.
Željela sam biti bilo gdje drugdje.Trebalo mi je da sam među ljudima.
Da se smijem. Da ne mislim.
Ubijalo me gledati u onaj ružni narančasti pokrivač koji mi se jednom davno sviđao.
[Koliko paučine na zidovima, stvarno bi trebala usisati sobu.]
Da si pomognem izvadila sam svoju kutiju s uspomenama. Karte za koncert, karte za bus, neke gluposti koje nikome osim meni ne bi išta značile.
Ni to mi nije pomoglo.
Uništavale su me misli o Njemu, o Meni, o svemu.
Uništavalo me je što sam nesposobna utišati one glasove u mojoj glavi.
[Misli.Nisam luda. Još.]
Ne ostavljajte me samu. Ne dok imam PMS.
[Idem večeras na koncert nekog pijanista.Ne zanima me uopće koncert.Ali monotonija me ubija.]
|
