Povratak staroj kolotečini.
Počela je škola.
Podočnjaci koji su pomalo već i nestali, dobrodošli natrag!

Tri sata je popodne ja se još nisam probudila.
Ne znam koja me je sila jutros izvukla iz kreveta u 6.30. Dobro, 6.55.
Nakon brzog presvlačenja dvije odjevne kombinacije, potrage za knjigama, pranja zubi u kuhinji oblačeći čarape, izašla sam iz kuće u 7.17 ( ne zaboravimo i dobri stari udar hladnoće kad sam otvorila vrata) taman na vrijeme da stignem na stanicu i skužim da sam zaboravila pokaz.

Neću uopće spominjati kako je prošlo u školi. Vjerujem da je svatko od vas okusio čar nastave u jutarnjoj smjeni nakon 3 tjedna praznika.

Joj što mrzim ovo.
Mrzim kad zbog glazbene škole moram zanemariti svoj društveni život.
Trenutno bi postupila po navici...najnovijoj.
Ja i I. trebamo ići zamijeniti prijatelju kaiš koji smo mu kupile za rođendan.*E da, prošla subota. Rođendan. Šou :)
Nije ni čudo što mu je malen, ipak ima 80 cm.
Ali ne, kad sam ja rekla da je malen, na to se imalo spreman odgovor: " Pa što ne postoji samo jedna veličina toga?"

Sad bi najradije sjela u bus i direkt u grad s njom.
Ali ne.
Čeka me glazbena.
Imam sat s mojim predragim profesorom iz gitare, godina 25 . I to ne jedan, nego dva sata.
Dva sata nakon kojih se osjećam kao da me netko pretukao i da imam ozbiljnu deformaciju kralježnice od sjedenja.

Izgleda da ću morati prihvatiti da više ne mogu živjeti kao na praznicima.
A što se tiče glazbene škole, to ostaje.
Znam da ću jednom reći: " Vrijedilo je."

A sad selim iz ove prehladne sobe u nešto topliji dnevni boravak.
Idem raditi nešto što sam trebala preko praznika. Vježbati.

Ups.

Pozdravljam vas sve.