Sjećaš se onih vremena
kad smo bezbrižno lutali livadama,
obavijeni utopijskim oblakom,
bez boli,bez brige,bez patnje...

Vjerovali da smo nedodirljivni,besmrtni,
tog časa spremni vinui se nebu pod oblake,
spremni poletjeti zajedno...

Našli bi smisao u sitnicama,besmislicama,
uvijek smo gledali svijet kroz ružičaste naočale...
Slijepe budale.
Puni mašte,male stvari stvarale su priču.
Bili smo djeca...

Ti si odrasla.Ili barem ti vjeruješ u to.
Prerasla si me.Ili ja tebe,nije bitno.

Naš oblak rasprsnuo se,više ne možemo letjeti.
Ili ne želimo...
Smisao je nestao,naše naočale sada su crne...

Vjeruješ li u bajke?
Ja da.Ti misliš da je to glupost.
Smeta ti što se povlačim u svjetove mašte.
Neozbiljna sam.Znam.

ja još uvijek želim letjeti,
beskrajno,do neba...
Ideš li sa mnom?