U zadnje vrime sam užasno živčana.
I netolerantna.
I depresivna.
Mrzim to....
Kako pivaju dobri stari Gunsi:

Nisam baš pisala u zadnje vrime jer nemam baš vrimena,nisam puno na netu...
Ljudi koje inače ne viđam me pitaju jesam dobro jer me ne vide na msn-u....
E pa jesam...
Hvala na pitanju!
Što se dogodilo od zadnjeg puta...
Pa eto sanjin rođendan u Fatvillu(Debeljaku)...
Bilo je dobro,ponovilo se,neću sad pisati kako je bilo,evo imate na Sanjinom blogu pa pogledajte...
Da...u školi sve po starom neka zaje*ancija...i to je dobro...
nemam sad vrimena,pišem samo da nešto napišem...ovaj vikend slijedi nešto pametnije...
I evo vam moje fensi vensice...


Samo su moje crnih špigeta...

Užasan je ovaj crni okvir...tila sam uploadati preko slibe-a,ali nešto je šteka pa...

Ja bi lipo vrime.U petak.
Nisam dugo pisala jer stvarno nemam vrimena....
Jutros sam se digla u 5.25.ne svojom krivicom.naravno.
Diže mene mama i u 25 da se idem tuširati da je ona gotova.Ja se dignem,otuširam i legnem ponovno u krevet jer se naravno smrzavam,i cilo vrime buljim u sat kad ću se ići obući.
A ono na satu 6 za 10.I ja i dalje ne kužim.
Dođe mama,pogleda na sat i skuži da nas je baba probudila uru vrimena ranije.
O,Bože.
Ako vas zanima što je u 5.25 na Novom radiju:
-Jole na francuskom(lošem)
-Jasmin Stavros(nešto tipa amerika...nešto...)
-Mucalo

Ja okrenem stranicu,ono Seal.Aj dobro.
I čujem ja lik u 5.55 govori:Sad je 5 i 55 dobro jutro,dobro jutro...
I nakon svake pisme kaže nešto o njoj,i ponavlja milijardu puta dobro jutro...
Mislim,čovječe kako ti se da u 6 uri ujutro s toliko entuzijazna ljudima želiti dobro jutro...
A emisija se zove...pogađate...
DOBRO JUTRALICA

I sad mi se uopće ne spava.

Danas kad sam išla doma iz škole, uznemirena osjećajem boli od žuljeva na nogama i osjećajem da moram pod hitno na wc,razmišljala sam malo o današnjoj dici...iliti djeci...
Kako se oni ponašaju...žele što brže odrasti, a ne shvaćaju da je najlipše biti dite,ne brinuti o ničemu, i ne shvaćaju da će jednog dana,kad ih počnu mučiti pravi problemi,osjetiti koliko im to fali i koliko su propustili što nisu to iskoristili do kraja....
Većina ih se ponaša jako bahato,ili kako bi sanja rekla maloprije na msn-u:misle da su odrasli, a još su zeleni ko tučje govno...
iako ne znam što tuke i njihove fekalije(hahaha...) imaju veze s time...kaže sanja da njezin tata kaže da je tučje govno zeleno..neka...
da se vratim na temu...
Pričaju ko da su popili svu pamet svita o stvarima o kojima nemaju pojma,neke su se vrijednosti totalno iskrivile,druže se s onima ko ima puno love,a popularni su nasilnici i ti isti,bogatunčići..
I onda se vratim na nas...kakvi smo mi bili...jednaki kao oni ili drukčiji?
Uvijek je bilo onih koji su se tako ponašali,ali sve skupa bili smo drugačiji...
Gledali smo svijet s djetinjim očima,ne kao oni danas...gledaju kako bi što prije odrasli...
Nadaju se nekim stvarima za koje misle da su bolje a nisu...
znam po sebi...ja još uvijek ne želim odrasti...
Svi smo mi još uvik,netko više netko manje,dijeca...i uživajmo u tome koliko možemo....

Rekla mi je majka da sam ko Vlaho Bukovac.
Nakon jednog mog zbunjenog pogleda upućenog njoj,izrazom lica "jesi ti normalna",upitala sam je što bi to trebalo značiti.
Rekla je:"Prelaziš iz tamne u svjetlu fazu"
Dobro.Kužim, uči likovnu umjetnost,točnije valorizaciju kulturnih dobara s mojim rođakom.
Ali stvarno...
Kasnije mi je objasnila da je to skužila kad sam se zalipila za izlog od shoe-be-do-a(jel se tako piše) gledajući jedne vansice na točke.
Roze i zelene.
Baš su fensi.
Kolike sam ja sriće,neće imati mog broja.
Ali nema veze,navikla sam na to,je li,pa me to neće toliko pogoditi.

ne stvarno,najčešće me možete viditi u crnom,ali malo mi je dosadila ta monotonija.
Da.

Čitala sam neke stare posteve...koliko je sve skupa raznoliko...
Ah.

Sjećaš se onih vremena
kad smo bezbrižno lutali livadama,
obavijeni utopijskim oblakom,
bez boli,bez brige,bez patnje...

Vjerovali da smo nedodirljivni,besmrtni,
tog časa spremni vinui se nebu pod oblake,
spremni poletjeti zajedno...

Našli bi smisao u sitnicama,besmislicama,
uvijek smo gledali svijet kroz ružičaste naočale...
Slijepe budale.
Puni mašte,male stvari stvarale su priču.
Bili smo djeca...

Ti si odrasla.Ili barem ti vjeruješ u to.
Prerasla si me.Ili ja tebe,nije bitno.

Naš oblak rasprsnuo se,više ne možemo letjeti.
Ili ne želimo...
Smisao je nestao,naše naočale sada su crne...

Vjeruješ li u bajke?
Ja da.Ti misliš da je to glupost.
Smeta ti što se povlačim u svjetove mašte.
Neozbiljna sam.Znam.

ja još uvijek želim letjeti,
beskrajno,do neba...
Ideš li sa mnom?