Hodam ulicama...već dobro znanim...zatvorenih očiju.
Znam kuda idem.Ne trebaju mi oči.
Ljudi oko mene prolaze u vrtlogu svojih misli, ne zapažajući mene ni moje osjećaje ni potrebe.
Bolje.
Nekad želim biti nevidljiva.
Shvaćam koliko se toga promijenilo.
Ne primjećujem to zato što me nije bilo neko vrijeme.
Počelo se mijenjati još mnogo prije.
Ljudi su drugačiji, njihovi postupci, druga su mjesta.
Shvatim koliko sam puta u sebi ili na glas rekla:Nadam se da će se stvari promijeniti...na bolje.
Neke jesu, neke nisu.
Ali ipak je tračak u meni želio da sve ostane kako jest.
Ja sam kukavica.
Bojim se promijena.
Krivim njih, krivim druge, krivim vrijeme, krivim svijet zbog toga.
Čini mi se kao da sam ispala iz ritma i ne mogu pohvatati sve konce koji mi biježe iz ruku.
I tada me ogromna spoznaja lupi po glavi.

Ja sam se promijenila.Ja sam drukčija.
Ma koliko svi govorili da se nikada ne mijenjam, da sam uvijek ista, jesam.
I ne mogu pobijeći od toga.
Ma koliko krivila druge...

Mijenjam se, mijenjam se, i nije da me boli ali,
mijenjam se mijenjam se, i nije mi po volji....

U mislima se sjetim stare pjesme parnog valjka...
Je li to istina....?

Ne znam kako je sve to počelo....
Susjeda je počela, ja sam čula...i zaljubila se.
Nitko me nije tjerao, pa me i dan danas živciraju oni preambiciozni roditelji koji, jer su oni to uvijek htjeli ili zato što u Teni/Viti/Mojoj Bebi piše da je korisno, tjeraju djecu da sviraju.Nešto, bilo što..pa se jadna neuka dječica odluče za gitaru uvjereni da će lupati po akordima i za par dana zasjati na hrvatskom estradnom nebu..
Onda shvate da to nije tako.
Pa se ispišu.
Uporni ostaju...
Baš se i ne sjećam onih ranih godina, kada sam samo prebirala po žicama u stilu Kuca,kuca pero.Znam samo da mi je to bilo zabavno...onako, pored škole i to...
Znam kako sam gledala ove starije s divljenjem.
I svaki put kad bi ih slušala zapitala bi se, kad ću ja tako, i onda bi tih dana vježbala.
Dok nisam shvatila da ne može to tako brzo...Trebalo je strpljenja, kojeg nisam uvijek imala...
Polako dok sam rasla, iza mene su ostajale glupe početničke pjesmice, sati u glazbenoj, i sve je to postajalo, dok sam svirala sve više dio mene...
Sviraš i vidiš da ono što sviraš, proživljavaš....malo teško shvatljivo ali....to se ne može opisati....Sav svijet oko tebe nestaje, ti više nisi prisutan sve dok zadnji ton ne završi, dok se ne izgubi....
I prije sam bila po natjecanjima, seminarima, sretala ljude...ali nikad do ovog ljeta, nisam upoznala ljude kojima je gitara dio života...
Kojima nije nikakva sramota priznati da vježbaju po 5-10 sati dnevno.
Kojima nije nikakav problem na ljetovanju, ako bi se to moglo tako nazvati, doći u 9 sati ujutro, i vježbati do 9 sati, spavati na školskim klupama.
Koji znaju što žele,i toliko su uporni u tom svome cilju.
Koji žive ono što sviraju.

Vjerojatno se time neću baviti kad odrastem, jer se vjerojatno neću uspjeti upisati na Akademiju, ali uživam dok mogu.
Ali, gitara će uvijek ostati sastavni dio mene...
Bar se nadam....

Evo me!!!!!!!!!!! Vratila sam se...
Samo da znate, bilo mi je genijalno....
Uživancija, sviranje po cile dane, ekipa odlična...
Stavila bi vam ja slike, ali eto...ne daju mi moje kolegice :)
So...
Korčula je predivna...stvarno...u dva tjedna skužili smo je cilu, pa smo se osjećali kao doma...i ma koliko nam užasno falili svi u Zadru, ipak nam, je bilo žao što idemo doma...
Moje se pretpostavke što se tiče samostana ipak nisu ostvarile...nismo trebali ujutro u 5 na molitvu....sreća....ali smo morali moliti svaki put prije i poslje ručka i večere...prvo mi je bilo malo čudno...ali samo se kasnije navikla...
Onda profesor...Ante Čagalj....taj je čovik meni genijalan...totalno drukčiji od drugih...
Jedina stvar je to što je to već stara, uhodana ekipa...znaju se iz škole, sa seminara...a mi smo tu prvi put...i još odvojeni od njih...
Ma sve skupa bilo je ludo...
Malo sam se odvikla od Interneta...moja ovisnost je prošla...
Ali vraćam se...polako....
Hvala svima na komentarima....
za kraj evo jedna slika korčule...

by Žderka

Ne zauvijek, naravno...

Žao mi je što vas moram razočarati, ali evo nećete čuti ništa od mene sljedeća 2 tjedna...
Veliko razočaranje, zar ne?
Uglavnom, putujem.
U Korčulu.Ili na Korčulu.
Uglavnom u Korčulu na Korčuli.
Kako originalno...
Idem svirati malo...onako, ako mi se bude dalo.
Samo thing je u tome da spavamo kod časni, u dominikanskom samostanu.
Daklem, kad me sljedeći put vidite, bit ću nova preobraćena i produhovljena žena.
I govorit ću daklem.
I imat ću puuuuno manje love.
Mama mi ne da da idem u samostan sa rasparanim i šporkim starkama.
but why???
Dobro, je da su dosta prominile boju od plave u smećkastu, i da se jedna strana odvojila od đona...ali nije to strašno.
Ali ne, ona ne da.
Pa moram kupit nove.
I baš ću kupit iste plave.
A minjam starke svaka 3 miseca.
Nije da hoću, moram.prisiljena sam.spletom okolnosti.
da.
Rekla sam da ću kupit one cipele kakve imaju časne.
Ionako sam u crnom pa se uklapam.
Ponit ću krunicu i molitvenik.
Moram se ispovijediti.
Počešljat ću se.
ne, ne to bi bilo previše.
Moj dooobri rođak će mi posudit didžitalni, pa ću ja malo slikavati.
Stavit ću vam i slikicu koju...
Vidite kako ja mislim na vas????
Idem sad sa princess u grad...dobila je dopuštenje...
naravno, jer sam to ja(njenoj mami uzor dobrote)
I zato što je jutro...
Pa idem kupit kupaći.
neki fensi.

Ludi budite mi lijepi, pametni, dobri i što ja znam što sve ne...dok se ne vratim...
Možete mi se i javit pokoji put...tek tako.
Znajte da mislim na vas(OH, yES)
Voli vas vaša sestra Asfaloth...
Bog vas blagoslovio...
;)

Pitam te što ti je?
Ne želiš mi reći.Ne želiš govoriti.
Dobro ti je.
Lažeš.
Ne želiš opterećivati nikoga.
Zašto ja nisam takva...
Pita me kako sam, je li sve u redu?
Zašto ne mogu biti poput tebe, šutjeti...
Zašto moram svakom reći što mi je, opterećivati ljude svojim problemima....
Pitaj me, reći ću ti...
Je li to dobro?
Možda.Ne znam.
Možeš li mi ti ili netko drugi pomoći...
Možda.
Ma kraju se sve svodi na to da moram sve rješavati sama...
Nekad nam ne trebaju riječi...
zato uživajmo u tišini....


.............Enjoy the silence...