Hodam ulicama...već dobro znanim...zatvorenih očiju.
Znam kuda idem.Ne trebaju mi oči.
Ljudi oko mene prolaze u vrtlogu svojih misli, ne zapažajući mene ni moje osjećaje ni potrebe.
Bolje.
Nekad želim biti nevidljiva.
Shvaćam koliko se toga promijenilo.
Ne primjećujem to zato što me nije bilo neko vrijeme.
Počelo se mijenjati još mnogo prije.
Ljudi su drugačiji, njihovi postupci, druga su mjesta.
Shvatim koliko sam puta u sebi ili na glas rekla:Nadam se da će se stvari promijeniti...na bolje.
Neke jesu, neke nisu.
Ali ipak je tračak u meni želio da sve ostane kako jest.
Ja sam kukavica.
Bojim se promijena.
Krivim njih, krivim druge, krivim vrijeme, krivim svijet zbog toga.
Čini mi se kao da sam ispala iz ritma i ne mogu pohvatati sve konce koji mi biježe iz ruku.
I tada me ogromna spoznaja lupi po glavi.
Ja sam se promijenila.Ja sam drukčija.
Ma koliko svi govorili da se nikada ne mijenjam, da sam uvijek ista, jesam.
I ne mogu pobijeći od toga.
Ma koliko krivila druge...
Mijenjam se, mijenjam se, i nije da me boli ali,
mijenjam se mijenjam se, i nije mi po volji....
U mislima se sjetim stare pjesme parnog valjka...
Je li to istina....?
Post je objavljen 31.07.2006. u 14:49 sati.