|
OBAVIJEST:
Nema me od sutra do danjeg jer idem na more, a više nemam blage kada se vraćam, xD. Tako da neću moći ništa objavljivati. Javljajte za postove. Sve ću komentirati kada se vratim. :)
Larissa
Pogledala je u onu bilježnicu što je držala u ruci. Više nije imala inspiracije koliko je imala kada je u nju počela zapisivati pjesme. Nekada je imala osjećaj kao da nisu dolazile od nje, već od nekoga drugoga. Nije ni sama znala zašto se tako osjećala. Počela je prelistavati bilježnicu koja je skoro cijela bila ispunjena pjesmama koje je pisala pune dvije godine. Tako je prelistavajući, došla je do one koju je zapisala dva dana ranije i, morala je priznati, bila je jedna od najčudnijih pjesama koje je napisala. Ni sama je nije razumjela.
Ćud on tu skriva
Kada mjesec pun je
Otkriva se
A onda ponovno zatvara
Željan ljubavi je
Željan istinskog zagrljaja
Ne dobija je
Ne dobija ga
Ipak se nada
I nikada ne prestaje
Pročitala je pjesma isponova i isponova. Svejedno je nije shvatila. Uzdahnula je i odložila bilježnicu na krevet. Ni sama nije znala što da više radi. Iz dana u dan pjesme su joj postale čudnije i sve više nerazumnije. Zaklopi bilježnicu i ustane s kreveta. Nije imala vremena misliti na pjesme. Imala je puno većih briga. Kao, na primjer, ona žena , djevojka, što god, koja joj se pojavila pred vratima i nakon čudnog govora, isparila njoj pred očima. Još uvijek nije znala tko ili što je to bilo. To pitanje mučilo ju je danima. A tu je i Aaron od kojeg je osjećala nevjerojatno veliku mučninu. Ni sama nije znala što bi joj to trebalo značiti, ali nije se baš ni obazirala. Sama pomisao na njega tjerala ju je da se osmjehne. Tjedan dana su se službeno poznavali i provodili svo slobodno vrijeme zajedno. Pa, skoro. Barem ono u školi. I bilo joj je lijepo. Možda i previše.
Oglasi se joj mobitel koji joj je do tada bio u džepu. Izvadi ga iz džepa. Aaron. Osmjehne se i javi.
„Larissa, možemo li se naći u parku u blizini tvoje kuće za pola sata?“ Gotovo je mogla vidjeti onaj njegov sladak smješak na njegovom licu.
„Da, naravno. Vidimo se onda.“, reče i izađe iz sobe te pođe prema kupaonici. No, kada dođe pred nju, shvati da je tako već netko. Duboko uzdahne.
„Što je bilo?“ Začula je Aaronov glas s druge strane slušalice. Samo odmahne glavom i osmjehne se. Ponekad je mislila da se previše brine. Uvijek je mislio da se nešto događa. Nije znala zašto. Nekada ga jednostavno nije razumjela.
„Ma ništa. Samo mi je zauzeta kupaonica.“, kaže sjedeći na podu do kupaonice. Čula je kako se smije. Njegov smijeh uvijek bi je oraspoložio. Nikada nije glumio. Mogla je osjetiti da se iskreno smije. I da, to bi joj bilo dovoljno.
„Dobro onda. Vidimo se za pola sata.“ Tada je sklopio slušalicu. Larissa je pustila da joj mobitel padne uz njezino tijelo. I tako je samo gledala u tu jednu točku pred sobom. Proširivala se. U njezinim mislima. Postajala je sve veća. I gledala ju je. Dopustila je da je to obuzme.
Onda se nađe u jednom drugom svijetu. Vidjela je Aarona kako stoji pred njom. Gleda je pogledom punim mržnje. Punim bijesa. Nije znala razlog njegove ljutnje. Pokušala ga je pročitati. Ništa. Prazno. U njegovom pogledu nije bilo ništa osim obične ljutnje i bijesa. A onda vidi. Dečko iza Aarona, okrenut leđima, leži u lokvi krvi. Ne miče se. Ne govori ništa. Ne diše. Mrtav je. Larissu obuzme panika i počne histerično plakati. I tada se opet nađe u kući. Samo je sada ležala na krevetu, a njezina majka nadvila se nad nju.
„Dušo! Dušo! Dušo, što je bilo? Jesi li dobro?“ Majčin zabrinuti pogled govorio joj je da nije. Osjećala se umorno. Blijedo. Iscpljeno. Samo je htjela zatvoriti oči i spavati. Spavati i spavati i sve zaboraviti. No nije mogla. Nešto joj nije dopustilo. Nije znala što se dogodilo. Nije znala što je ono bilo. Nije znala što bi trebala napraviti u vezi s time. Počela je odmahivati glavom i ustajati, ali majka ju u zadnji čas spriječi. „Ne, ne. Ne ideš ti nikuda.“ Pokušala ju je odgurnuti, ali ne uspije joj.
„Moram. Ustati. Ne mogu biti u krevetu.“, reče i uspije nekako ustati. Tek kada se pogleda u ogledalo, vidi kako grozno izgleda: bila je bijela, ne blijeda, a okolo očiju bili su ružni crveni kolutovi iz kojih su curile suze. Izgledala je kao da je odjednom izgubila pet kila i odjeća joj je odjednom bila prevelika. Nije znala što bi napravila. Nije znala kako bi reagirala. Zato je samo otrčala iz sobe i zaključala vrata kupaonice. Zadihano je naslonila ruke na umivaonik. Više se nije mogla gledati. Pustila je vodu da teče i polako, laganim potezima, se počela umivati kao da će joj to pomoći. Naravno, voda se samo stopila s onim suzama. Nije mogla vjerovati da je to ona. Nije mogla vjerovati da odraz u zrcalu pripada njoj.
Zaklopila je oči i počela govoriti: „To nije moj odraz. To nije moj odraz. To nije moj odraz.“ Kada je otvorila oči, sve je bilo normalno. Boja joj se vratila u lice. Izgledala je kao da nikad ni nije plakala, a odjeća joj je normalno stajala. Nije ništa razumjela. Htjela je vrištati i samo vrištati. No nije mogla. Nije znala što bi joj uopće bilo pametno napraviti. Još se jedno dobro promotrila i činilo joj se kao da je sve ono bio san. No, u dubini duše je znala da nije tako. Znala je da je sve ono bilo i više nego stvarno i nije imala pojma što bi u vezi toga uopće mogla napraviti.
Pola sata kasnije, hodala je ulicom na putu prema parku. Bila je još uvijek uzrujana, a Anna ju je jedva pustila da izađe. No, ipak je popustila kada je vidjela da izgleda kao ona stara Larissa. Larissa se pitala je li to bila samo kakva slučajnost ili će se to ponavljati. Ali sve je to zaboravila kada je vidjela Aarona kako sjedi na jednoj klupici i gleda je. Osmjehnula mu se i sjela do njega. Sve one misli o onome što je vidjela, pokušala je potisnuti. Ipak, nije bilo tako lako kao što se nadala.
„Oprosti što kasnim. Imala sam, je li, malo nezgodu.“ Aaron se nasmije i tada je Larissa povjerovala da nema šanse da bude onakav. Nikada. Zato joj ta pomisao brzo nestane iz glave.
«I? Što si me trebao?», pitala je, a njegov naizgled sretan izraz lica, postao je ozbiljan. Pogledao ju je onim njegovim smeđim očima u kojima je vidjela oklijevanje. Nije shvaćala što sada nije bilo u redu. Nije htjela da bude tako ozbiljan. I u jednom trenu, bojala ga se. Nije znala što očekivati i što bi se uopće moglo dogoditi. Kada je konačno progovorio, nije mogla sakriti svoj šok.
«Ne znam kako bih ti uopće to rekao. I meni je teško i najradije ne bih to htio, ali ne mogu protiv svojih roditelja. Ja… mi… se više ne možemo viđati. Moji roditelji su bijesni i ne žele me vidjeti u tvojoj blizini. Ne pitaj me zašto jer ni sam ne znam. Ali, ne mogu. Žao mi je.» Larissa se iznenadila kako je ljutnja brzo doprela do nje. Ljutito je ustala s klupe i pogledala ga ravno u oči.
«I ti ćeš ih samo tako poslušati? Bez razgovora? Bez nekakvih argumenata? Samo ćeš im dopustiti da upravljaju tvojim životom i nikada se nećeš postaviti za sebe? Koja si ti kukavica.» Prekrižila je ruke na prsima i pogledala u stranu stišćući usne što je više mogla. Svoju ljutnju nije mogla sakriti, a niti je htjela.
«Ti ne znaš moje roditelje. Njima se ne može suprotstavljati. Nikada im ništa nisam mogao napraviti niti ću moći.», rekao je Aaron i ustao s one klupe. Nastavio je koračati tamo-amo, a Larissa se trudila ne gledati ga. Sve je htjela, samo ne to. Nije htjela da joj ga otmu. Želim ga za sebe, ogorčeno je shvatila. Nikada si to nije htjela priznati, ali to je bilo istina. Jedina istina. I sada ga ne može dobiti. Krasno!
«Da, ne znam ih. Nisam ih ni upoznala, k vragu. Ali znam jedno: Svatko se mora boriti za sebe. Za svoja prava, a ne dopuštati drugima da odlučuju za njih. Mislim da to nekako moraš naučiti.», rekla je, a tada je krenula, pomalo trčeći, natrag svojoj kući, ostavljajući Aarona da stoji i gleda za njom.
***
Larissa se žurno spremala za školu jer se probudila deset minuta kasnije, nego što je morala. I sada se bojala da ne bi slučajno zakasnila što je bilo vrlo moguće. Anna ju je sumnjičavo gledala svojim znalačkim očima. Larissa je mrzila kada joj je majka znala sve unaprijed. Djelomice je i ona bila kriva jer nije mogla staviti nikakav osmjeh na lice. Bila je frustrirana i ljuta i nije joj se dalo to skrivati.
„Zlato, što je bilo?“, upitala ju je majka. Larissa ju je pogledala prijetećim pogledom. Nije željela trpjeti nikakva ispitivanja. Ovako i onako je već debelo kasnila u školu. Na brzinu je prebacila torbu preko ramena i otvorila vrata.
„Nemam vremena za objašnjavanja. Nije važno. Vidimo se poslije škole.“ Zalupila je vratima i u trenu se našla u sigurnosti automobila. Čim je došla pred školu, zvonilo je. Trčeći je došla do učionice i bila zahvalna što profesorica iz engleskog uvijek kasni najmanje pet minuta pa nije imala problema s time hoće li je zapisati ili neće. Sjedne na uobičajeno mjesto i počne se dosađivati. Na kraju profesorice nije ni došla, a njezina dosada samo se povećala. Dok su ostali pričali i zabavljali se, ona je sjedila u klupi i gledala kroz prozor. Nije bila dobro i nije to ni pokušavala zamaskirati.
Kada konačno zvoni, među prvima izađe van i krene prema slijedećoj učionici. Pognute glave dođe do učionice i tamo provede slijedeća dva sata slušajući o razmnožavanju vrsta.
„Koji je tebi danas vrag?“, pitala ju je Maya koja je sjedila do nje. Larissa je primijetila da su se počele udaljavati. Tome je ona bila kriva. Skoro cijelo vrijeme provela je s Aaronom i htjela se iskupiti svojoj najboljoj i jedinoj prijateljici koju je imala.
„Ma... nije važno.“ Pokušala se osmjehnuti. „Gle, oprosti što sam te zanemarivala ovih nekoliko dana. Želim se nekako iskupiti. Hoćeš da odemo negdje poslije škole?“ Primijetila je kako se Mayin izraz lica mijenja. Pogledala je u stranu kao da se nečega srami.
„Oprosti ti meni. Ne mogu. Mislim, majka mi ne da. Imam zabranu izlazaka. Ali ne brini, ne ljutim se na tebe. Nisi ti u potpunosti kriva. I ja sam zanemarivala tebe.“ Nešto u Larissi govorilo joj je da Maya laže. Da nema nikakvu zabanu izlazaka, ali progutala je to. Nije joj se sada dalo prepirati ili izvlačiti nešto od nje. Tá, ipak je i ona skrivala njezine razloge pred njom.
„U redu je.“ I taman tada zvoni.
„Hoćeš li barem ručati sa mnom danas?“, upitala ju je Maya ustajući iz klupe. Larissa se osmjehne i kimne glavom. Njih dvije krenu van iz učionice kada profesorica zaustavi Larissu. Larissa dođe do njezinog stola, a ova joj pruži nekakav papir.
„Ovo su preporuke za neke od najboljih fakulteta. Ako te zanima, provjeri njihov program i kako rade. Sigurna da ćeš naći nešto što te zanima.“ Osmjehnula se osmjehom od tisuću vata. Larissu je začudilo to što joj daje popis fakulteta. Da, bila je jedna od najboljih učenica, iako joj nisu svi predmeti išli od ruke, ipak nije se nadala ovome. Prvi put ovog dana, iskreno se nasmiješi.
„Hvala Vam. Pogledat ću ih.“ I tada izađe iz učionice čitajući sve fakultete koje je profesorica ispisala. Sve su to bili jedni od najboljih fakulteta u SAD-u i Larissa se čudila kako profesorica uopće misli da ima šanse.
Kako nije gledala kuda ide, osjeti lagani udarac u rame. Skrene pogled s papira i pogleda u one svijetlozelene oči. Smeđa kosa padala je do ramena, a usne su bila skupljene u jednu oštru crtu.
„A da možda paziš kuda hodaš?“, rekao je oštro i onda krenuo dalje. Bio je visok. Za glavu višlji od nje. Mogla se kladiti da ga nikada prije nije vidjela. Gledala ga je kako odlazi. Mali dodir po ruke trgnuo ju je. Odmahnula je glavom i Maya i ona otišle su prema kantini.
„Znaš li ti možda tko je to?“, upitala je Mayu gledajući ispred sebe. Čula je kako se Maya smije, no nije obraćala pozornost. Uđoše u kantinu.
„To je Dallas Selley. Novi učenik iz Engleske. Danas mu je prvi dan.“ Okrenula se. „A cure ga već oblijeću za sve strane.“ Larissa se okrenula u smjeru Mayinog pogleda. I stvarno, tamo je stajao Dallas s ogromnim osmjehom na licu, okružen jednom malom hrpom cura. Larissa preokrene očima i okrene se prema kuharici. Uzme komad pizze i salate. Odnese do stola i sjedne kod Maye. Tek tada primijeti da nema Aarona i zapitala se što mu je.
Aaron
Osjećao se loše. Tako loše. Nije htio ono napraviti Larissi. Nikada nije htio prekinuti prijateljstvo koje su imali. Ali ona nije razumijela. Nije joj mogao, smio, objasniti. To je bila jedna od najvažnijih stvari koju nikako nije smio prekršiti. Zato je bilo lakše samo se prestati družiti s njom. Naravno, to je bio i najkukavičkiji čin. No, da ga roditelji nisu natjerali, mučili, ne bi to napravio. Ali nakon te svađe, više nije imao izbora. I sada je hodao šumom – jedinim mjestom gdje se osjećao sigurno. Hodao je. Samo hodao. Večeras će biti Puni mjesec i konačno će moći biti ono što je zaista. No, ovaj put se nije veselio kao inače. Samo se namrštio i nastavio dalje.
„Gdje je sada tvoja ljudska igračka?“ Začuo je glas iza sebe. Zastao je i duboko uzdahnuo i izdahnuo. Taj glas mogao prepoznati svugdje. U gradu punom ljudi, u bučnoj kući, u mirnoj šumi. Taj iritantan zvuk nikada neće zaboraviti. Polako se okrenuo. I tamo je stajala. U istoj onoj odjeći u kojoj ju je vidio prošli put. Preokrenuo je očima i nastavio dalje. Naravno, našla se odmah ispred njega, rukama prekriženih na prsima i s jednim kutom usana zakrivljenih prema gore.
„Pusti me na miru, Melissa. Zašto se uopće, k vragu, trudiš oko nas? Ovako i onako znaš da ništa neće biti.“, rekao je otresito i pogledao u stranu. Melissa je grohoto nasmijala.
„Oh, mili, i sam znaš da ćemo biti zajedno. Kad-tad.Mi smo suđeni jedno za drugo.“ Svojim oštrima noktima mu je prošla po bicepsima. „Bili smo zajedno i opet ćemo biti. To je tako. Tako treba biti.“ Aaron je otresao njezinu ruku i krenuo hodati prema naprijed. Nije znao što napraviti. Ona nikada neće shvatiti. Može joj pokušati objasniti koliko god puta hoće, ali znao je da od toga neće imati nikakvog učinka.
„Jebote, okani me se. Kako ne razumiješ? Što ti u riječima 'Gotovo je' nije jasno? Gubi se od mene.“ Pokušao je još jednom. Naravno, nije shvaćala. Opet se nasmijala. Onda ga pogleda onim molećivim plavim očima i široko se osmjehne kao dobra curica. Naravno, na njemu to nije imalo nikakvog učinka. Tada ga obujmi rukama stiščući ga. Približi ga k sebi i obliže usne. Aaron osjeti kako se onaj bijes u njemu počne buditi. Zarežao je te osjeti promjenu. Njegove oči poprime žućkasto-smeđu boju. Otrgne se od njezinih čvrstih ruku i udari ju šakom nasred lica. Melissa u šoku padne na zemlju, oštro uzdahnuvši. Aaron još jednom zareži. Baci se na nju i svojim je sada dugačkim kandžama ogrebe po lijevom obrazu. Melissa zaječe, ali nije se predala. Baci ga s nje i pođe prema njemu. Zareži i ona te ga nogom udari u prepone. „Jebi se!“, vikne Aarona, a pola govora bilo je režanje. Osjeti probadajuću bol, ali transformacija ga spasi od gubitka ravnoteže. Transformirao se dva sata prije nego je trebao, a Melissa je još uvijek bila čovjek. Barem napola. Sada je Aaron bio duplo snažniji od nje i to mu je davalo prednost.
Ono zeleno tlo šume sada je bilo prekriveno krvlju. Što od Melisse, što od Aarona. Bili su podjednako jaki. Melissa se uspjela promijeniti u onom trenutku kada joj je Aaron htio otkinuti ruku. Nije uspio. Nastavili bi oni i dalje da se nije javio glas.
„Mama, mama! Tamo se dva vuka bore!“ I tada su stali. Oboje su pobjegli u različitim smjerovima. Aaron nije znao gdje da ide. Kući nije mogao čitavu noć, a šuma, očito, nije bila sigurna. Posvuda je osjećao zamaman ljudski miris. Nije htio ubijati večeras. Nije ni smio, ali svejedno je puno vukodlaka ubijalo. Ljudi bi to protumačili kao napad običnog vuka. Da su malo bolje pogledati, vidjeli bi da to normalan vuk ne bi mogao napraviti. No, ljudi su previše glupi da bi išta shvatili. Živjeli su u svom malom svijetu i mislila kako samo oni, biljke i životinje postoje na cijelom svijetu. Bilo je to smiješno. Svijet ne bi bio ovakav kakav je da nema puno više stvorenja, nego ljudi misle.
Lutao je. Lutao je i tražio nešto što ni sam nije znao. Tada shvati da se nalazi pred njezinom kućom. Pogleda u nju. U njezinoj sobi gorjelo je svijetlo. Nije ju mogao vidjeti, ali mogao ju je osjetiti. Ležala je na krevetu s rukama ispod glave. Gledala je u strop i razmišljala o događajima u školi. Navodno je došao neki učenik Dallas i mislila je kako je totalni kreten. Profesorica joj je dala popis dobrih fakulteta u koje bi mogla ići i zbog toga je bila sretna. Da je bio čovjek, Aaron je vjerovao da bi se osmjehnuo.
„Larissa!“ Zvao ju je glas, a Aaron se istog trena povukao u okrilje šume. Počeo je trčati u prazno. Ni sam nije znao gdje ide. Samo je znao da želi pobjeći svojim osjećajima. Ništa više.
Ammmmmmm da, malo duži post za moj ljubilarni 15. rođendan, xD. Nadam se da liči na nešto. :3
|
