Go on and take a bow.

Larissa

Krenula je prema školi s istim onim lažnim osmjehom na licu kao i jučer i pet dana prije. Nije mogla biti sretna. Trudila se, ali nekako joj nije uspijevalo. Nije znala je li razlog možda Aaron koji je bezrazložno otišao ili su možda ipak one… noćne more u pitanju. Ni sama nije znala što je to točno bilo, ali nastavljalo se. Iz dana u dan. Tako je bila ljuta zbog toga. Tužna. Nije znala što napraviti. Majku nije ni mogla pitati za pomoć jer svejedno joj ne bi znala pomoći. Nikome drugome nije mogla reći. Nitko joj ne bi vjerovao ili bi joj se samo nasmijao.

Učenici koji su prolazili pokraj nje su se smijali, veselili i bili odviše sretni. Larissa poželi da se i ona tako može osjećati. No, imala je previše problema koje ona sama nije mogla podnijeti. Trudila se. Stvarno se trudila da bude sretna. Praviti se da je muče isti problemi kao kod njezinih vršnjaka. Biti sretna što konačno vidi Mayu. Ipak, bilo je teško.

«Hej, draga.», kaže joj Maya i zagrli ju. Larissa slabašno uzvrati zagrljaj. Maya ju je dobro promotrila. Sumnjičav izraz zahvati joj lice. Larissa se široko osmjehne, iako je znala da neće upaliti. Maya ju je znala previše dobro da bi ju samo tako zavarala. «Što se dogodilo?», upita je, a ona odmahne glavom. Osjećala je kao da joj se nije mogla povjeriti. Znala je da je neće shvatiti pa se nije trudila.

«Bolje da ja pitam što je tebi dogodilo. Nisam te vidjela gotovo cijeli tjedan.», reče Larissa. To je bila istina. Mayu bi vidjela samo ujutro ispred škole i onda bi misteriozno nestala. Larissa nije znala što se događa s njom, ali sretna je što konačno može pričati s njom.

«Mah… obaveze… znaš. Bila sam s roditeljima u Kanadi.» Larissa je znala da laže. Bila je pred školom. Da je i htjela, to nije mogla demantirati. Larissa suzi oči u optužbi.

«Vidjela bih te svaki dan ispred škole, a onda bi samo nestala. Mislim, nije da bih ja sada tu nešto trebala znati, ali brinem se za tebe.», kaže iskreno i pogleda svoju najbolju prijateljicu u oči. Maya skrene pogled kao da ju je pogled na Larissu ubijao.

«Gle, znam da se brineš i sve, ali znaj da sam u redu. Samo se moram… nositi s nečim. Nije ništa strašno. Vjeruj mi.» Osmjehne se svojim najboljim osmjehom. «Vjeruj mi. Barem ovaj put.», kaže ozbiljno. Larissa je dobro promotri. Njezine lijepe oči bile su pune neke krivnje, a onaj osmjeh na licu pokušao je sakriti sve što se događa. Larissa proguta to sve i osmjehne se. Kimne glavom.

«Dobro. Pokušat ću. Obećajem.» Da, rekla je da će pokušati. No, to nije trebalo značiti i da hoće.


Larissa je nakon sata američke povijesti, krenula prema kantini. Njezino raspoloženje ništa se nije popravilo i ni sama nije znala što bi napravila. Mislila je kako se nikada u životu više neće dobro osjećati. Osim ako sazna što one noćne more znače i ako se Aaron, kojim čudom, vrati. Pogleda opet u sve one učenike na hodniku. Tračerice, hipiji, nenormalno-sretni ljudi, punkeri… i svi su bili sretni na neki način. Izgledali su kao da nemaju nikakvih problema ili jednostavno ne mare za njih.

I u tom trenutku ju nešto povuče. Tako snažno i tako jako da se nije mogla oduprijeti. Htjela je vrisnuti, ali čovjek joj poklopi usta. Nije vidjela kuda idu. Bilo je mračno. Jako mračno. A onda svijetlo. Tako jako da nije mogla gledati. Čovjek je nasloni na zid držeći je za vrat. Zatvorila je oči kako ne bi morala gledati kako ju ubija.

«Otvori oči.», čuje smirujući glas. Nije bila sigurna želi li učiniti to. Nije znala što će joj taj stranac učiniti. Ako ju je već htio ubiti, mogao je to napraviti i bez da ona gleda. A onda ipak, polako, sasvim sigurno, otvori oči. Isprva nije mogla vjerovati. Nije znala je li joj je samo priviđa ili ipak vidi dobro. Spusti joj drugu ruku s usta i osmjehne se.

«Što radiš ovdje?», upita ga, gotovo šaptom. Nije znala gdje su se nalazili. Nije prepoznala mjesto. No, nije ni mogla razmišljati. Sam pogled na njega natjerao ju je na zaborav. Nije ništa rekao. Samo ju je gledao. Tada ju približi lice. Njihovi nosovi gotovo da su se dodirivali, a usne su im bile opasno blizu. Osjećala je njegov dah, tako blag i topao da nije ni mislila na to da nije znala gdje je tjedan dana. Nikada nije ni pomislila da će ga opet vidjeti. Osjeti kako joj se suze nakupljaju u očima. Jedna joj počne padati niz lice. Ruku joj stavi na lice i makne ju suzu palcem.

«Uvijek sam tu bio. Samo se valjda nisam htio približiti. Držao sam se podalje. Ali ne mogu više. Koliko se god trudio. Teško je. Previše. Sve je to previše.», kaže, a zatim prisloni svoje usne na njezine. Bio je to poljubac koji ni sama Larissa nije mogla podnijeti. Njegova ruka prestala joj je držati vrat i sada se našla na njezinom struku. Obgrli ga rukama oko vrata prihvaćajući poljubac. Sve je opet bilo u redu. Bila je tu. S Aaronom. I to je bilo jedino važno. Aaron se odmakne, iako Larissa to nije htjela. Pogleda ga očima punim nade.

«Ima li za nas nade?», upita ga već znajući odgovor. Na neki način ga nije htjela čuti. Nije htjela čuti te riječi. Znala je da se samo vratio kako bi se oprostio od nje. Aaron uzdahne. Spusti ruke s njezina tijela i pogleda je u očima.

«Ne znam… Ne znam. Nikada ni neću znati. Moram poći. Selim se sa svojom obitelji u drugi grad. Južnije i puno dalje. Smatraju da je to neizbježno. Možda se opet sretno. Jednog dana. No, ništa ne mogu obećati. Ništa. Ni sam ne znam što će biti. Sve je tako sjebano.», kaže i pogleda u stranu. Larissa ga je cijelo vrijeme gledala. Bezizrazno. Znala je. Jednostavno je znala. Sanjala je to. Ili barem nešto slično. Rekao joj je da ide. U snu, a ovo nije bilo puno drukčije. Očekivala je to. Kimne glavom.

«Znala sam. Nisam ništa drugo ni očekivala. Mislim da se nikad nećeš znati boriti za sebe. No nije važno. Nije me briga tko si ili što si, ali znaj ovo: Izgubio si nešto vrijedno. A ja tome nisam kriva.», rekla je i okrene se. Krenula je prema školi iako ni sama nije znala gdje je.

«Larissa!» Okrene se. «Molim te, shvati. Ne mogu se suprotstaviti svojim roditeljima. Nikada ni nisam mogao. Nemoguće je.», rekao je zadnju rečenicu šaptom, ali Larissa ju je dobro čula. Nasmije se. I nije prestala. Nije ju bilo briga što bi ga to moglo povrijediti. Ona je bila puno više povrijeđena.

«Onakav si kakav sam i mislila da jesi.» I tada tama. Ta nepodnošljiva tama. A onda se nađe u kantini. Sjedi za istim stolom gdje sjedi Maya. Maya nešto priča, ali Larissa ne čuje. Zuji joj u ušima. Ne osjeća se dobro. Teško diše i cijela je kantina gleda. Ustane sa stolice i potrči van.

«Hej, Schumacher , uspori malo. Hoćeš ti ikada paziti gdje trčiš ili hodaš, k vragu?» Kada digne pogled, samo je vidjela dva metra nažalost postojeće gluposti. Preokrene očima. Onaj novi učenik, Dallas, počeo ju je nervirati sve više i više. Stalno bi joj nešto dobacivao ili je vrijeđao. Tako je to trajalo tih tjedan dana i bila joj je jebeno dosta.

«Sad još i ti? E, dan mi ne može biti bolji. Mislim, mogao bi prestati, zar ne misliš tako? Jebeno me živciraš, znaš? A meni danas nije najbolji dan.», rekla je gledajući ga u one razigrane oči i u onaj podrugljiv osmjeh. Još joj je samo trebao on koji uvijek može i od najmanje stvari, izvući slona. Dallas se nasmijao.

«Jebiga, takav ti je život. Znaš, zanimljiva si zbog toga što se voliš svađati, a meni se svađa.» Isplazi jezik kao neka mala beba. «I da, jedno ti kažem, prestani se više zaletavati u mene. Živcira me kad hodam ti samo bubneš u mene.» Larissa opet preokrene očima.

«Gle, nisam je kriva što zauzimaš cijeli hodnik da nitko ne može proći pokraj tebe.», kaže i pogleda u stranu. Dobro, nije baš bilo toliki, ali svejedno je bio dovoljno velik.

«Hah, a ti očito ne možeš vidjeti dalje od svog prsta. Ako ga uopće imaš.» Razjapila je usta u užasu, a onda, ne mogavši kontrolirati svoje reflekse, ruka joj se digne i krene prema njegovom licu. Zaustavi je svojom, sada već vidno uzrujan. Unese joj se u lice sa suženim očima.

«Mene nećeš udarati. Da nisi slučajno ni jednom više pokušala jer onda ćeš, dajem ti svoju riječi, snositi posljedice. Ovo je rat.» I Larissa je znala da govori istinu. Stisnula je usne i nekako se izvukla iz njegovog stiska. U ljutnji je prošla kraj njega po prvi put misleći markirati.

Aaron

Gledao je u svoje ruke bez ikakvog cilja. Nije mogao. Nije mogao živjeti život koji je. Svega mu je bilo dosta. Nije mogao imati djevojku koju je želio, niti je mogao živjeti normalan život. Više neće ići u ljudsku školu. Više se uopće neće družiti s ljudima. I to je bilo ono najgore. Nije mogao podnijeti život samo u čoporu. Činila se to kao nemoguća misija. Njegovi roditelji bili su ludi ako su mislili da će to upaliti. Mrzio ih je. Mrzio je se one iz Vijeća. Jebena nepravda progonila ih je iz dana u dan. Nikada ništa nije mogao reći. Suprotstaviti se. I Larissa to nije mogla razumjeti. Iako, imala je pravo ljutiti se. Očekivao je to. Ne bi si ni on sam oprostio da je na njezinu mjestu.

Iz njegova razmišljanja probudi ga kucanje na vratima. Okrene glavu prema njima znajući da će se otvoriti bez da on odgovori. Iza njih pojavi se njegova majka Jeanine. U ljutnji pogleda u stranu ne želeći imati posla s njom. Naravno, ona to nije razumjela pa je samo ušla u sobu i sjela pokraj njega.

«Dušo, znam da ti je sada teško, ali preboljet ćeš je s vremenom. Ona je samo ljudska djevojka koja će isto tako nastaviti dalje sa svojim životom. Moraš se pomiriti s činjenicom da to kod nas tako ne ide. Budi sretan da ti nisu odredili smrtnu kaznu jer je to kazna u većini slučajeva. Bit će još djevojaka, a jedna će biti prava za tebe. I bit će iste vrste kao ti. Sve će biti kako treba biti.» Jeanine se iznenadi kada vidi suze na Aaronovom licu. Nije mogao podnijeti majčine riječi. Sve je to bilo previše za njega. Samo je odmahnuo glavom i ustao.

«Ti nikada nećeš biti sposobna razumjeti ljubav. Nikada nisi i nikada nećeš.» S tim riječima izađe iz sobe zadnji put je vidjevši.