Za nju. Jer sam je nakon tri godine konačno upoznala u nedjelju. :) Voljam te. <3
Neola
Pogledala je u tu jadnu, malu školu u kojoj će morati provesti dva mjeseca svog života. Oh, kako to samo nije htjela. Radije bi živjela u šumi, nego išla u školu. No, nije se mogla suprotstaviti Nadležnom pa je došla. Nezadovoljno je uzdahnula i krenula prema onoj zgradi koju nikada nije voljela. Aaron se baš sada sjetio raditi probleme.
Naravno, čim je kročila na onaj travnjak, bila je popraćena pogledima znatiželjnih učenika. Nigdje nije vidjela Aarona. Kako je samo htjela da može biti u kući i izležavati se cijeli dan. Na kraju, Aaron je njoj bio nitko i ništa. Baš zato ga je morala pratiti. Aaron ju nije poznavao pa ga je na miru mogla promatrati bez brige da će nešto posumnjati.
Ušla je u školu i otišla do ravnatelja. Predala je sve papire te je dobila raspored i sve što joj je bilo potrebno. Kada je izašla, imala je osjećaj kao da nikada nije ni ušla. Sa svojom plavom, gotovo zlatnom, kosom i modro plavim očima privlačila je mnoge zavidne poglede. Bila je lijepa i toga je bila svjesna. Ubrzo je našla učionicu u kojoj se održavao engleski. Profesor je već bio u razredu pa mu je došla do stola.
«Oprostite, ja sam nova učenica.», reče kratko ne želeći ulaziti u detalje. Podigao je pogled s imenika pred njim. Neola mu je pružila papir koji je trebao potpisati. Potpisivajući ga progovorio je:
«Pa Neola, nađi si neko prazno mjesto i sjedni.» Pogledala je po razredu i vidjela da je zadnja klupa slobodna. Dovukla se do nje i sjela. Sat je bio, kako je i mislila, dosadan. Profesor je govorio o stvarima koje je ona odavno učila i skoro je zaspala. Srećom, zvono ju je trgnulo iz transa. Lijeno se digla sa stolice i krenula prema vratima kada ju jedna ruka obgrli oko ramena.
„Pa, srećo, kako glasi tvoje ljubljeno ime?“ Otrgnula se od njegovog jadnog zagrljaja i pogledala ga prijetećim pogledom. Dečko je imao smeđu, poludugu kosu i oči tamnosmeđe boje. Onaj osmjeh ja-sam-najveća-faca bio je namješten na njegovom licu i izgledao je užasno samouvjereno.
„Moje je ime je Vrag i došla sam iz samog Pakla. Zadovoljan?“, kaže i ponudi mu sarkastičan osmjeh. Tip ju pogleda kao da je luda, a zatim se nasmije kao da je upravo rekla najsmješniju šalu. Preokrenula je očima i produžila dalje.
„Daj stani. Želim te bolje upoznati!“
„O stvarno? Želiš me bolje upoznati? Onda znaj da ne želim imati ikakvog posla s 'facom' poput tebe, jasno?“ I tada odmaršira prije nego što ju je mogao zaustaviti. Mrzila je kada joj je netko tako dolazio i mislio da je ona nekakva lutkica koja će odmah pasti na njegov „šarm“. Ljudi su sepreviše zavaravali i to joj je smetalo.
Prošla su tri školska sata i ništa se nije dogodilo. Aarona nije ni bilo na vidiku, ali zato kada je došla u kantinu, itekako je bio tamo. Sjedio je s onom curom... Mislila je da se zove Larissa. Izgleda da se sprijateljio s čovjekom što nikako nije bilo dobro. Namrštila se gledajući u njih. Uzela je jedan hamburger i salatu. Bila je gladna i nije se sramila pojesti nešto kalorično kao većina cura. Sjela je za jedan stol taman tko da mogla i vidjeti i čuti Larissu i Aarona. Morala je samo malo bolje osluhnuti i riječi su počele nadolaziti.
Aaron je govorio: „Ma, ne obazirem se na to. Da znam, trebam slušati roditelje i te gluposti, ali... tko to još radi?“ Slegnuo je ramenima, a Larissa se nasmijala.
„Pa, ja bih rado da mogu slušati svoje roditelje. Naravno, to ne mogu dobiti.“ Odjednom se samo prestala smijati, a glas joj je poprimio notu ozbiljnosti. Aaron je izgledao zbunjeno.
„Što to imaš za reći, a da još nisam saznao?“, upita je skupljenih obrva i suženih očiju. Larissa skrene pogled i pogleda po kantini. Tada njezin pogled sretne Neolin. Neola ga pokuša odmaknuti, ali bezuspješno. Već je primijetila da ih promatra. No, Larissa samo vrati pogled na Aarona. Srećom da nije ništa posumnjala.
„Recimo da su moji roditelji potreseni još od dana kada je moj brat umro i nije da baš previše obraćaju pažnju na mene. No ne zamjeram im. I meni je bilo teško, ali nekako sam to preboljela. Valjda njima treba više vremena.“ Zagledala se u onu vodu što je prevrtala među prstima. Neola je mogla vidjeti žaljenje na Aaronovom licu. Obavio ju je jednom rukom i privukao je bliže k sebi. I tada je to vidjela. Onu iskru koja je samo tinjala, a sada se razbuktala. Vidjela ju je jako dobro kod Aarona, a Larissina se tek počela paliti. Ta mala iskrica mogla je promijeniti cijeli njihov život i Neola ju je morala nekako ugasiti. Ali nije znala kako. Morat će nešto smisliti. Ne želi da itko od njih umre. Da, treba poduzeti nešto. Obavezno.
Larissa
Pogledala je u ono lice na slici. Jedna suza potkne niz njezine blijede obraze. Još uvijek je žalila, iako je prošlo godinu dana od njegove smrti. Bila je bliska s bratom i kada je umro, nije znala kako će nastaviti dalje. No ipak je, iako je bilo teško. Njezina obitelj teško se i sporo oporavljala od toga. Njihovi odnosi su zamrli i gotovo da više nisu ni pričali. Larissa je bila sama sa svojim problemima. Nije imala majke kojoj bi se mogla povjeriti, ali nije ni pokušavala. Njezinoj majci bilo je teško i nije ju htjela zanemarivati svojim problemima. Mislila je kako je to bespotrebno. Ponekad se pitala je li ona uopće znala za ono što joj se dogodilo dva mjeseca prije. Pretpostavljala je da je, ali to nije htjela pokazati.
Ustane s kreveta odloživši sliku na stol do kreveta. S namjerom da se spremi za spavanje, krene prema vratima kada ih iznenada netko otvori. Njezina majka stajala je ispred vrata onim izrazom lica koji je iskazivao žaljenje.
„Molim te, dođi dolje sa mnom. Moramo već jednom razgovarati.“ Larissa se iznenadila ne mogavši vjerovati riječima svoje majke. Nije znala što reći pa je samo slijedila svoju majku u prizemlje. Anna je sjela na kauč, a Larissa na naslonjač nasuprot. Larissa nije znala što bi rekla. Samo je gledala majku koja je gledala u pod.
„Žao mi je. Tako mi je žao što nisam bila tu kada si me najviše trebala. Sama si se nosila sa svim sranjima koja su ti se događala, a ja nisam bila tu za tebe. Iznevjerila sam te.“ Suze su joj potekle niz obraze, a Larissa se s onog naslonjača premijestila na kauč do majke. Snažno ju je zagrlila.
„Ne krivim te. I sama si imala svojih problema i ja te nisam htjela zamarati svojima.“, reče te osjeti nadolazeće suze. Anna u nevjerici odmahne glavom. Njezine slabašne ruke dotaknu Larissine. Nije imala snage i Larissa je to mogla vidjeti.
„Ne, Larissa. Trebala si me i smrt tvog brata, od koje je prošlo već godinu dana, nije nikakvo opravdanje. Trebala sam misliti na to da imam još jedno dijete i biti sretna zbog toga. Moglo ti se nešto dogoditi i ja bih bila kriva zato što nisam marila. Nikada to ne bih mogla podnijeti. Još si skoro doživjela i silovanje, ali ja nisam obraćala pažnju na to. Negdje u dubini duše htjela sam, ali ignorirala sam taj osjećaj i rekla sama sebi da mi je sin umro i da se ne mogu tome posvetiti. NI sama ne znam što mi je bilo. Oprosti.“ Otela se iz Larissinog zagrljaja i pogledala je u oči. Annine oči bile su crvene, a suze su samo padale. Larissa nije znala što osjeća. Naravno da će oprostiti majci... bilo bi glupo da joj ne oprosti, ali tek je onda primijetila kako je bila izostavljena cijelo to vrijeme.
„Ne moraš se osjećati krivom. Opraštam ti. Nemam razloga zašto ne bih. To je bilo takvo vrijeme i valjda je tako trebalo biti. Važno je samo sadašnjost. Prošlost je iza nas.“ Osmjehnula joj se, a ona joj uzvrati slabašnim smješkom.
„Reci mi onda, ima i nešto novo? Neka nova ljubav?“, upitala ju je Anna, a ona je osjetila kako joj obrazi žare. Pogledala je u pod ne mogavši gledati majku u oči.
„Možda. Mislim, ne znam što on osjeća i to, ali sviđa mi se. Drag je i dobar i obranio me od Deana...“ Uzdahnula je. Mogla je osjetiti Annin pogled na sebi, navjerojatnije zaprepašten.
„Što ti je taj dečko opet napravio?“
„Ma, pokušao je opet biti sa mnom pa me je gurnuo, ali srećom je Aaron naišao.“ Pogledala je majku kojoj se zaprepaštenje očito izražavalo na licu. Larissa nije htjela da se brine, ali već je znala da je prekasno. Rekla je ono što je rekla i nije bilo povratka.
„Morat ću ja popričati s tim dečkom. Neće on tebe više gnjaviti. Nikada.“ Anna je zvučala odlučno i Larissi se to sviđalo. Ipak, na neki način je htjela da mu netko nešto kaže jer njegovo ponašanje prešlo je svake granice normalnog.
U njihovom kratkom razgovoru prekine ih zvono. „Ja ću.“, kaže Larissa i ustane s kauča. Krene prema vratima, ali otvaranje istih zapriječi joj mačka koja je lijeno ležala ispred vrata. „Ajde bježi!“ Mačka podigne svoje goleme oči i polako se odgega negdje drugdje. Larissa nezadovoljno odmahne glavom, a onda otvori vrata. Tamo je stajala cura plave kose i modro plavih očiju. Sjetila se da ju je vidjela u kantini pa je pretpostavljala da je nova učenica. Samo, nije razumjela što radi ispred njezine kuće. Izgledala je ljutito. Jako ljuto. Nije dopustila Larissi ni da je pozdravi, već je progovorila.
„Kloni ga se. To kažem za tvoje dobro. Opasan je i ne želiš se miješati u njegov život. Umrijet ćeš budeš li još i jednu sekundu provela s njime. Poslušaj me jer imam pravo.“ A zatim ispari pred njezinim zbunjenim očima.
Ahhhh, trebao je doći prije i sve, ali sam toliko bila nervozna zbog upisa i svega da nisam ni mogla pisati. Ali je na kraju ipak sve dobro prošlo i na jesen ću u Opću gimnaziju. *veselo plješće* :D