arwen03

Možda?!

Većina ljudi se sa mnom nebi složila, jer ne razmišljaju i nemaju isto stajalište prema prema nekim stvarima kao i ja....osobno meni je teško naći ljude koji će biti uz mene kada ih trebam zbog toga što me smatraju "malo čudnom" zbog mjuze koju slušam, stajališta prema nečemu, mašte, individualnosti. Osobno smatram da su ljudi primitivni i sebični ako netko nije isti kao većina onda ti nećeš biti član njihove ekipe...to je tako prazno i sjebano....zato se ponekad moraš prilagoditi, al` ne možeš se vječno prilagođavati kad tad to će ti to dosaditi i tvoje pravo lice će isplivati na površinu... jednostavno ne znam kako sam do sada uspjela živjeti sa ljudima koji me ne razumiju, odnosno divim se sama sebi ipak biti crna ovca u društvu je velika stvar......Možda je pravo vrijeme da pustim kočnice i da idem svojim putom bez obzira kako će ekipa reagirati, možda, al da budem iskrena "bojim se". Kad bih smo na jedan dan mogla imati osjećaj da me nitko ne prezire, to bi mi bilo ostvarenje jednog od mojih snova no to je nemoguća misija i potpuno sam uvjerena da me nikada neće razumjeti.
Često imam osjećaj da srljam u propast, u nepovratno, da svaki dan nešto gubim i po malo umirem. Prije otprilike dva mjeseca dogodilo mi se nešto, ni sama ne znam što. Pisala sam test i kada sam završila sa pisanjem predala sam ga, uzela stvari i otišla van. Kako smo mi iz gimnazije na najvišljem katu jako je visoko. Otišla sam sjesti na obližnju klupu u hodniku, i normalno razmišljala kako sam napisala test, a odjednom kako iz vedra neba u glavu mi dođe ideja. Iznenada se dignem sa klupe i odem do tih stepenica te pogledam dolje iz neke radoznalosti al to nije bila slučajna radoznalošt....duboko u sebi izgubila sam kontrolu nad sobom, svojim osjećajima i odjednom sam pomislila da se bacim dolje, jednostavno da nestanem. Zapravo sam pomislila da nitko neće ni primjetiti da me nema te sam u sebi rekla "mene i onako nitko neće žaliti, niti ispustiti jednu suzu za mnom" i da iskreno kažem pošla sam se baciti, al onda sam u zadnji čas zaključila da imam razlog za kakav takav sjebani život.....shvatila sam da sam ja samo jedna i nezamjenjiva i da koliko se to meni činilo čudno al ima još ljudi kao što sam i ja...zapravo drago mi je što ih ima, i da znam da nisam jedina...............

03.07.2006. u 10:51 | 34 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31