19.10.2006., četvrtak
Izložba fotografija Borka Vukosava „Mi i Oni“ u Galeriji O.K.
Rijeka, 19. listopada 2006. U Galeriji otvorena je izložba fotografija Borka Vukosava pod nazivom "Mi i Oni". Izložba će biti otvorena do 26. listopada 2006. Borko Vukosav "Ona" Borko Vukosav; podrijetlom iz Dubrovnika; tokom srednjoškolskog obrazovanja seli u Rijeku gdje završava srednju Građevinsku školu. Po završenoj srednjoj školi uzima pauzu te lunja po lijepoj nam našoj, a nedugo zatim upisuje studij filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje još uvijek studira. Fotografijom se aktivno bavi 2-3 godine. Predmet njegova interesa je tzv. life fotografija, tj. prikazivanje svakodnevnog života onakvim kakav zaista jest...Čudnim. Prvu samostalnu izložbu imao je u Udruzi mladih Orlando u Dubrovniku sredinom srpnja 2006 godine. Fotografije su nastale u Rijeci u posljednjih dvije godine fotografiranja - "dokumentiranja" svakodnevnog čovjeka u prolazu. Mi i Oni Ono što se moramo zapitati jest tko smo mi, a tko su oni? Možemo reći kako su Oni frikovi slike, no zar je zaista tako. Oni jesu prikazani u svome posebnom ozračju, no je li to zapravo to? Jesu li Oni zaista Oni? Kako znamo da smo Mi Mi, kako znamo da smo drugačiji od njih? Kako znamo da Mi nismo Oni? Zapitajmo se! Borko Vukosav "Borko Vukosav "Koji kroči tamnom stranom" SLIKE 05-06 Danas, više no ikad (od Platonove spilje do dagerotipija i R.Barthesa) idiom fotografije stavljen je pod znak pitanja. Platon, naravno, nije govorio o fotografiji, ali jeste o svijetlosti i sjenama, o eidolon, eidos, slikama i idejama, o idolima, lažima i o „pravoj stvarnosti“: o istini i spoznaji. Nedugo potom (u ciglih dvije tisuće Povijesti) izumljeno je patentirano nešto što je nazvano „svjetlopisom“(Jermanu drag termin) , fotografijom. Ontološki mišljeno, pretpostavljalo se da je fotografija ne tek instrument ili medij nekakvog „izraza“, ne, to nikako, to bi trebalo imati snagu „dokumenta“: magičnu svezu sa Stvarnošću, ma koliko ova bila krhka, efemerna. Fotka, ona prava, iskonska, kao da zaustavlja Vrijeme, kao da čupa trenutak „stvarnosti“ iz promjenjive rijeke zbivanja te na zapanjujući način nama „ovdje i sada“ pokazuje neki entitet, nešto „stvarno“ čega više nema pošto je „prošlo“. Iako se ta magična sprega stvarnosti i njenog „snimka“ izobličila i raspršila u fotomontažama, u Staljinovim retušima“, u fotoshopu, simulacijama i animacijama, u takozvanoj „virtualnoj realnosti“ i cyberspaceu i danas postoje i rade umjetnički fotografi odani žanru „reportažne“ ili pak „life“,“životne“ fotografije. Jedan od novostasalih „emerging“ riječkih fotografa toga kova, pored, spomenimo ih barem Šokčevića i Fligića (Daltona), jeste i Borko Vukosav. Na izložbi jakog naslova koji se sastoji od dvije zamjenice i jednog veznika „MI – I – ONI ( ! ) – ovaj umjetnički fotograf (naj-)mlađe, emerging generacije predstavlja se s recentnim fotografijama snimljenim u posljednje dvije godine (05 – 06). Autorov uočljivo „anarhistički“ izgled može biti samo „image“, ali, pretpostavimo da nije samo to. Pretpostavimo, rekoh. Da se ne radi o kičerskoj erotsko – fantazmagoričnoj kvazifotografiji ili ma čemu kreiranom u cyber-alkemičarskoj retorti ! Pa čak ni jermanovskom obračunu s idiomom fotografije: Krepaj fotografijo !!!! Ne, ne radi se ni o čemu što bi destruiralo staru dobru „angažirano – realistično – reportažno – dokumentarnu“ fotku ! Ili nam se tako čini, na prvi pogled !? Eto, već sumnjamo! Jer, ako smo suočeni s portretnom umjetnošću, s brzinom izmicanja trenutka koja se preobražava u ekspresiju, u žestinu „izraza“ snimljenog lika koji stremi ka izrazu karaktera ili pak „karakterističnog trenutka“ neke urbane, suburbane zgode, situacije, žanr – scene ... ka izrazu lica, geste, tijela uronjenog u konkretnu životnu situaciju, eeee, tad ne može biti riječ o golom „fakticitetu“ niti „dokumentu“ nečega samo objektivno egzistirajućeg ! Ne, objekt je već aficiran „subjektom“, psihologijom ekspresionizmom: pokrenut je, nekako „formalno“ ostrašćen, INTERPRETIRAN okom radikalnog anarhista koji ne drži baš puno do „realne“ socijalne hijerarhije. Drugim riječima, pogledajte: dijete iz miljea sumnjiva socijalnog statusa (siromah, prosjak, „manjina“, “obojeni“, „rom“, možda čak i „mali Srbin“ ili „tu negdje“ !?) starac koji se vrag zna kojim svagdanjim potrebama natjeran eto zatekao na ulici osobe najrazličitijih uzrasta, podrijetla, i „pozicija“ na hipostaziranoj socijalnoj ljestvici ekonomskog uspjeha – ma svi su portretirani kao podjednako živi i ponosni ljudi. Iz lica starca ili djeteta kao da izbija neka arogancija : ma, koji ste VI pak kurac da tako radoznalo piljite u naše oči ? Iz svih fotografija na veoma uvjerljiv način izbija neki pritajeno revolucionarni egalitarizam: ma, gonite se , svi smo MI isti – makar se VI krijete iza objektiva, statusa , ideologije, imetka, tamo neke VAŠE pozicije ! Utoliko, naglasak kod ovog vrsnog mladog portretista nije na socijalnoj „problematici“ već puno više na pravednoj , dostojanstvenoj pozornosti OBSERVERa koji teži vidjeti i pokazati ono najtvrđe, najponosnije, i najbeskompromisnije u Individui: karakter. Ma čiji i ma kakav taj bio. Branko Cerovac, u Rijeci, 16.10. 2006. |
