24.10.2006., utorak
Performans ''Kastriranje Castra" Lučana Zubovića
Rijeka, 24. listopada 2006.
Lučano Zubović –Taxist pripadnik je najmlađe generacije riječkih performera te budući predvodnik nove riječke subkulturne scene, poznat po svojim body art akcijama, te izuzetnim tjelesnim sposobnostima. U svom prvom samostanom nastupu u galeriji O.K. MMC PALACH u srijedu, 25. listopada u 20 sati izvest će performans pod nazivom "Kastriranje Castra". Dominacija i umjetnost otpora. (James.C.Scott) Igra riječima i tautologija. Skriveni prijepisi kroz ekonomiju simboličkog akta. Totalitarni kič na jednoj strani / crni simpatetički magićni ritual / santoria na drugoj. Ali, barem je duhovito. Kratko. Neverbalno. Direktno suprostavljeno verbalnom izlaganju što je trajalo satima. O, bože taj tip je patio od logoreje (logos/riječ,diahoreia/proljev).On je zbilja mogao govoriti, ponekad dulje od 8 sati. To je trajalo godinama, decenijama, dulje od toga će gotovo pola stoljeća. Tko može toliko pričati? Ili slušati smeće. Kako se moglo dogoditi da jedan idiot ima toliku vlast? Jeli uzrok njegove moći tek raspodjela snaga za vrijeme Hladnog rata. Balans između globalnih sila? Ili se tek radilo o strukturalnoj crnoj rupi američkog sna. Dragi Vanjski neprijatelji. Zaljev svinja, Guantanamo baza. No povjest je ponekad bez riječi.Harold Robbins je zato mogao brbljati.Sad je blizu odlaska. Konačno. Bolesni smo i umorni od tebe. Ali, prije nego što odeš još treba simboličko kastrirati tvoj ego kako se ne bi razmnožio i pojavio ikad više. Bastard. Nećemo moliti za tvoju dušu ili paliti svijeće. Neće biti suza, zapravo nikom nećeš nedostajati. Prije odlaska pogled u ogledalo i konaćno zakljući "moglo je biti života, ali sve sam sjebao. Zbilja. Boog!" Lučano nosi Che majicu (kubanski izvozni proizvod br.1), penetrira svoju usnu resicu cigarom (kubanski izvozni proizvod br.2), drugu puši, pije rum (kubanski izvozni proizvod br.3), stišće i prikriva svoje genitalije gaffa trakom (američki izum), kako bi de-erektirao antispomenik umirućem diktatoru. Do sada se liječio jedino humorom i to je najmanje okrutno sredstvo komentara u danoj situaciji. Rat (engl.-štakor/njem.-grad), zinger (pjevač) je operiran od h(t)umora. Završimo s manjkom duha. Svaku ortodoksiju. Let life in. Humor je najjače oružje onih koji nemaju moći. Šala je korozivna i zarazna. Pozdravimo njegov odlazak salvama smijeha. To znaci pridodati ljudsku mjeru figurama koje su bile veće od života. Koji nedostatak ukusa! Poklonite se njegovoj veličini, ali prdite tiho (etiopska). Fidel (vjeran) Castro (Castrvm/utvrda) castrato (bez muda). Kuba u tri dimenzije. Pazite na njegovog brata! Sestra je O.K.! (Za Galeriju O.K. Krešo Kovačiček) |
22.10.2006., nedjelja
Poziv na sudjelovanje
Radionica "Via Negativa"
Rok: 13. studenog 2006 Kazališna udruga Zalet iz Zadra poziva performere na sudjelovanje u radionici koju organizira u suradnji sa Via Negativom iz Slovenije. Tema radionice: Zavist Radionicu će voditi Bojan Jablanovec, režiser projekta Via Negativa. VIA NEGATIVA istražuje osnove teatralnosti, zato u tom procesu nisu prisutni dramski tekst, scenografija, kostimografija i scenska tehnika. Polazišna točka rada svake godine je jedan od smrtnih grijeha. U 2007.-oj godini tematski se istraživanje odnosi na zavist. Radionica se zasniva na metodi redukcije. Zadatak izvođača je da stvori svoj osobni stav prema temi zavisti. To znači da u obliku scenskog nastupa/geste/akcije tematizira vlastitu zavist. Kao princip rada izvođač mora prihvatiti performans - on sam je materijal i autor svog nastupa. Na radionicu se pozivaju izvođači scenskih umjetnosti i to bez obzira na njihovo profesionalno iskustvo, starost, stilsku i estetsku pripadnost (glumci/glumice, plesači/plesačice) i koji imaju želju i spremnost da se eksponiraju kroz formu performansa. Radi se na konceptu rastvaranja privatnosti karaktera i njegovih ponajprije negativnih osobina uz pomoć kojih glumac predstavlja svoju poziciju, a smrtni grijesi odabrani su kao temeljni pokretači. Projekt je privukao pažnju svojim beskompromisnim pristupima, jasnim konceptom i otvorenom relacijom sa gledateljevim aktivizmom. Do sada su na temu grijeha srditostih, proždrljivosti, pohlepe i pohote nastali performansi: Početna točka: Srditost, Još, (predstavljeni na 18. Eurokazu), Incasso (Venecijanski Bienal 2005.), Bi Ne bi i Viva verdi (Eurokaz, 2006). Radionica traje u pet faza ( 5 puta po 3 dana, npr. posljednji vikend u mjesecu ili prema dogovoru) u vremenskom razdoblju od 6 mjeseci. Cilj radionice je, da svaki sudionik izradi svoj vlastiti performans, koji će na kraju biti integriran u završnoj produkciji. Početak radionice 24. studenog 2006. god. u 19.00 h, Ravnice bb, dvorana kazališne Udruge Zalet u Zadru. Kontakt u Zadru: Iva Burčul 091 898 57 98 PRIJAVE za radionicu poslati najkasnije do 13. studenog 2006. na e-mail: bojan@vntheatre.com Prijava mora sadržavati sljedeće podatke: 1. kratki CV 2. najkraće moguće objašnjene motiva i očekivanja u vezi suradnje na radionici Via Negative. Svi ozbiljno zainteresirani putem e-maila najkasnije do 15. studenog 2006. dobit će upute za zadatak, koji će morati pripremiti za početak radionice. Zalet: zalet.zadar@zd.t-com.hr Via Negativa: http://www.vntheatre.com www.kulturpunkt.hr |
19.10.2006., četvrtak
Izložba fotografija Borka Vukosava „Mi i Oni“ u Galeriji O.K.
Rijeka, 19. listopada 2006. U Galeriji otvorena je izložba fotografija Borka Vukosava pod nazivom "Mi i Oni". Izložba će biti otvorena do 26. listopada 2006. Borko Vukosav "Ona" Borko Vukosav; podrijetlom iz Dubrovnika; tokom srednjoškolskog obrazovanja seli u Rijeku gdje završava srednju Građevinsku školu. Po završenoj srednjoj školi uzima pauzu te lunja po lijepoj nam našoj, a nedugo zatim upisuje studij filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje još uvijek studira. Fotografijom se aktivno bavi 2-3 godine. Predmet njegova interesa je tzv. life fotografija, tj. prikazivanje svakodnevnog života onakvim kakav zaista jest...Čudnim. Prvu samostalnu izložbu imao je u Udruzi mladih Orlando u Dubrovniku sredinom srpnja 2006 godine. Fotografije su nastale u Rijeci u posljednjih dvije godine fotografiranja - "dokumentiranja" svakodnevnog čovjeka u prolazu. Mi i Oni Ono što se moramo zapitati jest tko smo mi, a tko su oni? Možemo reći kako su Oni frikovi slike, no zar je zaista tako. Oni jesu prikazani u svome posebnom ozračju, no je li to zapravo to? Jesu li Oni zaista Oni? Kako znamo da smo Mi Mi, kako znamo da smo drugačiji od njih? Kako znamo da Mi nismo Oni? Zapitajmo se! Borko Vukosav "Borko Vukosav "Koji kroči tamnom stranom" SLIKE 05-06 Danas, više no ikad (od Platonove spilje do dagerotipija i R.Barthesa) idiom fotografije stavljen je pod znak pitanja. Platon, naravno, nije govorio o fotografiji, ali jeste o svijetlosti i sjenama, o eidolon, eidos, slikama i idejama, o idolima, lažima i o „pravoj stvarnosti“: o istini i spoznaji. Nedugo potom (u ciglih dvije tisuće Povijesti) izumljeno je patentirano nešto što je nazvano „svjetlopisom“(Jermanu drag termin) , fotografijom. Ontološki mišljeno, pretpostavljalo se da je fotografija ne tek instrument ili medij nekakvog „izraza“, ne, to nikako, to bi trebalo imati snagu „dokumenta“: magičnu svezu sa Stvarnošću, ma koliko ova bila krhka, efemerna. Fotka, ona prava, iskonska, kao da zaustavlja Vrijeme, kao da čupa trenutak „stvarnosti“ iz promjenjive rijeke zbivanja te na zapanjujući način nama „ovdje i sada“ pokazuje neki entitet, nešto „stvarno“ čega više nema pošto je „prošlo“. Iako se ta magična sprega stvarnosti i njenog „snimka“ izobličila i raspršila u fotomontažama, u Staljinovim retušima“, u fotoshopu, simulacijama i animacijama, u takozvanoj „virtualnoj realnosti“ i cyberspaceu i danas postoje i rade umjetnički fotografi odani žanru „reportažne“ ili pak „life“,“životne“ fotografije. Jedan od novostasalih „emerging“ riječkih fotografa toga kova, pored, spomenimo ih barem Šokčevića i Fligića (Daltona), jeste i Borko Vukosav. Na izložbi jakog naslova koji se sastoji od dvije zamjenice i jednog veznika „MI – I – ONI ( ! ) – ovaj umjetnički fotograf (naj-)mlađe, emerging generacije predstavlja se s recentnim fotografijama snimljenim u posljednje dvije godine (05 – 06). Autorov uočljivo „anarhistički“ izgled može biti samo „image“, ali, pretpostavimo da nije samo to. Pretpostavimo, rekoh. Da se ne radi o kičerskoj erotsko – fantazmagoričnoj kvazifotografiji ili ma čemu kreiranom u cyber-alkemičarskoj retorti ! Pa čak ni jermanovskom obračunu s idiomom fotografije: Krepaj fotografijo !!!! Ne, ne radi se ni o čemu što bi destruiralo staru dobru „angažirano – realistično – reportažno – dokumentarnu“ fotku ! Ili nam se tako čini, na prvi pogled !? Eto, već sumnjamo! Jer, ako smo suočeni s portretnom umjetnošću, s brzinom izmicanja trenutka koja se preobražava u ekspresiju, u žestinu „izraza“ snimljenog lika koji stremi ka izrazu karaktera ili pak „karakterističnog trenutka“ neke urbane, suburbane zgode, situacije, žanr – scene ... ka izrazu lica, geste, tijela uronjenog u konkretnu životnu situaciju, eeee, tad ne može biti riječ o golom „fakticitetu“ niti „dokumentu“ nečega samo objektivno egzistirajućeg ! Ne, objekt je već aficiran „subjektom“, psihologijom ekspresionizmom: pokrenut je, nekako „formalno“ ostrašćen, INTERPRETIRAN okom radikalnog anarhista koji ne drži baš puno do „realne“ socijalne hijerarhije. Drugim riječima, pogledajte: dijete iz miljea sumnjiva socijalnog statusa (siromah, prosjak, „manjina“, “obojeni“, „rom“, možda čak i „mali Srbin“ ili „tu negdje“ !?) starac koji se vrag zna kojim svagdanjim potrebama natjeran eto zatekao na ulici osobe najrazličitijih uzrasta, podrijetla, i „pozicija“ na hipostaziranoj socijalnoj ljestvici ekonomskog uspjeha – ma svi su portretirani kao podjednako živi i ponosni ljudi. Iz lica starca ili djeteta kao da izbija neka arogancija : ma, koji ste VI pak kurac da tako radoznalo piljite u naše oči ? Iz svih fotografija na veoma uvjerljiv način izbija neki pritajeno revolucionarni egalitarizam: ma, gonite se , svi smo MI isti – makar se VI krijete iza objektiva, statusa , ideologije, imetka, tamo neke VAŠE pozicije ! Utoliko, naglasak kod ovog vrsnog mladog portretista nije na socijalnoj „problematici“ već puno više na pravednoj , dostojanstvenoj pozornosti OBSERVERa koji teži vidjeti i pokazati ono najtvrđe, najponosnije, i najbeskompromisnije u Individui: karakter. Ma čiji i ma kakav taj bio. Branko Cerovac, u Rijeci, 16.10. 2006. |
