05.04.2006., srijeda
''INVERZIJA'' Alana Alebića
RIJEKA – U petak 07. travnja u Galeriji O.K. – MMC Palach otvara se izložba, mladog riječkog slikara, ''INVERZIJA'' ALANA ALEBIĆA. Otvorenje je zakazano za 21 sat, a izložba ostaje otvorena do 14. travnja i može se razgledati od 09 – 23 sata..
Biografija autora: Rođen u Rijeci 1976. godine. Diplomirao 2003. na ALU Zagreb, slikarski odsjek u klasi prof. Igora Rončevića. Član HDLU Rijeka i HDLU Zagreb. Živi i radi u Rijeci. Izlagao na više samostalnih i grupnih izložbi Dobitnik nekoliko nagrada. Tekst u katalogu potpisuje Branko Franceschi, ravnatelj MMSU Rijeka Izložba se sastoji od 8 slika (ulje na aluminiju) dim. 95x95 Alan Alebić: ''Inverzija'' Ideja o smrti slikarstva kao jedan od ključnih diskursa koji su obilježili kontekst vizualnih umjetnosti tijekom prelaza milenija, nestao je iz fokusa pozornosti netom se pokazalo da svijet kakvog znamo neće obnoć kolabirati, niti će područje umjetničkog stvaralaštva zadesiti ikakav sudbonosni događaj. Ostaje nam pretpostavka kako su polemike o smrti slikarstva tek reakcija na promjene proistekle iz širenja matice umjetničke produkcije na nove tehnologije i cjelokupnost post-konceptualnih umjetničkih postupaka. Kako vidimo, slikarstvo je snažno i živo, iako je izgubilo auru prestižne likovne discipline koju je imalo stoljećima. Dapače, već se duže vremena osjeća zamor javnosti i struke medijima nove umjetničke prakse, a zanimanje za suvremenu varijantu slikarstva neprekidno jača. Osnovni razlog proizlazi iz diskretne naravi slike koja je, u usporedbi sa agresivnim artefaktima tzv. suvremene umjetničke prakse, čini nezamjenjivim čimbenikom uljuđivanja privatnog prostora. Iz ovoga proizlazi neusporediv ekonomski potencijal slikarstva, te trajni interes moćnog lobija internacionalno relevantnih privatnih galerista za njegovu promociju, odnosno, neprekidno širenje tržišta. Cijene slika nikada nisu bile više, a tržište nikako ne može utoliti konstruiranu glad za slikarom koji će u tradicionalnom mediju uspjeti uhvatiti izmičuću bit današnjice. To je osnova na kojoj je zasnovan mit o smrti slikarstva, koji se u krajnjoj instanci pojavljuje kao ništa drugo do konstruiranje mita o uskrsnuću slikarstva. Moramo se pomiriti s činjenicom da je naša stvarnost fragmentirana, da nema umjetničke discipline, niti medija, niti osobe koja je može objediniti i zadovoljiti fabriciranu potrebu za potpunom i jedinstvenom slikom. Pitanje koje se nezaobilazno nameće prilikom razmatranja recentnog opusa umjetnika generacije Alana Alebića odnosi se na utjecaj kojeg je gore šturo opisana duhovna klima izvršila na slikare koji su se formirali početkom novog milenija. Mentalni prostor u kojem se formiralo njihovo stvaralaštvo stisnut je između opterećenja tisućljetnom slikarskom tradicijom koja se manifestira kao zamor medija u tematskom, formalnom i metjerskom smislu, nadiranja novih medija i postupaka u područje formiranja vizualnih predodžbi, te njihove materijalizacije u slike. Uspješno savladavanje ovih parametara pretpostavlja ostvarenje novuma barem u jednom segmentu i imperativ osmišljavanja, te izvedbe zaokruženih ciklusa, kako bi se udovoljilo zahtjevima kustosko-galerijsko-muzejskog segmenta kao ključnog generatora nadolazeće karijere. Ovo se posebno odnosi na umjetnike poput Alebića koji, za razliku od kurentnog multidisciplinarnog stvaralaštva, ustrajavaju na stvaralaštvu unutar jedne discipline. Sukladno ekskluzivnoj posvećenosti slikarskom izričaju, Alebić njeguje njegova tradicionalna žanrovska određenja. Tako će ciklus portreta kojeg je proteklih godina izvodio u varijaciji richterovske manire, recentno naslijediti ciklus pejzaža. Motive svojih slika Alebić bilježi fotografskom kamerom, odnosno, preuzima ih iz bogato ilustriranih i vizualno pragmatično privlačnih putopisnih magazina ili turističkih brošura. Pri aproprijaciji motiva Alebić se ne opterećuje pitanjem autorstva, te ne samo što ne navodi izvorne autore, već nerijetko ponovnim kadriranjem ili izostavljanjem segmenata izabrane fotografije, motiv u potpunosti podređuje svojim potrebama i ciljevima. U osnovi, Alebića ne zanima određen motiv ili nešto specifično unutar pejzaža, dapače, poništit će sve osobenosti koje bi mogle ukazivati na stvarnu lokaciju, što, kao obaveznu posljedicu, pretpostavlja brisanje svih ljudskih likova, proizvoda i nastambi, te animalnog svijeta. Ovom redukcijom Alebić postiže amblematsku čistoću, neku vrstu žanrovske paradigme, a dosljedno birajući njegove opće, čak ozloglašene tipske prizore, kao što su zalasci sunca, prostranstva nadvijena olujnim nebom, djevičanske izvore i druge opće prihvaćene kič odrednice pejzažnog slikarstva, ukazuje na osobnu svijest o tretmanu slikarstva kao ekspozituri tržišne ekonomije. Stoga će daljnja dosljedna provedba redukcija na metjerskom planu voditi ka konstrukciji ne-lijepih, banalnih prizora. U konačnici, oni su sazdani iz glatkih ploha i jednoličnih tonova boje, nanešenih u plakatnoj maniri, bez veidljivog rukopisa, te prenošenjem realističnih perspektivnih skraćenja sa izvornika. Kad bi se navedenim iscrpile osobenosti ovog pejzažnog ciklusa mogli bismo sumarno zaključiti da je osnovna Alebićeva zamisao bila problematiziranje pejzažnog žanra svođenjem njegovih karakteristika na najmanju moguću količinu, a da se pri tom izbjegne ponavljanje motiva. Međutim, posebnost onoga što je nastojao izvesti leži u izboru materijala na kojem je ciklus zamišljen i realiziran. Riječ je o prefabriciranoj aluminijskoj podlozi s naglašenim rebrastim protukliznim uzorkom koja služi za izradu gazišta u eksterijerima i heavy duty radnim prostorima. Nakon specifičnog tehnološkog zahvata i vremenskog perioda u kojem se se suši, boja se na istaknutim, repetirajućim elementima brusi do podloge. Ovim postupkom zadana matrica podloge postaje nositelj metjerske razrađenosti i dinamike površine, a akromatski brušeni djelovi stvaraju svojevrsni sfumato efekt koji ublažava oku inače tvrdu kvalitetu osnovnog dojma slike. Nemoguće je zanemariti i fuziju apstraktnog geometrijskog uzorka podloge s realističnim pejzažnim prikazom iz koje se najjasnije može razumjeti Alebićeva krajnja nakana. Alan Alebić je u dijalogu sa statusom svoje izabrane umjetničke discipline. Po njegovom mišljenju porizvodnja likovnih predodžbi do krajnosti je industrijalizirana, u svojim tradicionalnim vidovima iscrpljena i usmjerena ka tržištu i profitu. Završna inačica ciklusa bit će pejzažnim motivom na aluminijskoj podlozi izvedena podna površina po kojoj će publika gaziti. Po opće usvojenom simboličkom kodu, pozicija je više nego jasna. Branko Franceschi OSTALA DOGAĐANJA U MMC Palach: Petak 07. 04. 2006. GALERIJA O.K. u 22 sata - performans splitskog umjetnika Zlatana Dumanića; "Slina nije tekstilno otapalo" Petak 07. 04. 2006. KLUB PALACH u 22 sata, modna revija Ivane Butković; "CRNO I BIJELO" |
