Svaki četvrtak točno u četiri popodne pijuckao sam čaj s čarobnjakom Čirilo Bumom u njegovom domu. Nikada nisam propuštao tu čajanku u nadi da ću otkriti neku njegovu tajnu, u meni je rasla želja da postanem močan čarobnjak. Danas je razgovor zapinjao. Sjedio sam zavaljen u udobnoj fotelji dok je Čirilo levitirao desetak centimetra od tla.
- Postavi mi neko pametno pitanje - odjednom reče Čirilo Bum.
Ja sam ga samo promatrao kako gleda nekuda u daljinu kroz otvoren prozor i ne pitah ga ništa. Često su njegove izjave bila zamke u koje bi redovno upadao. Već sam znao da je teško postaviti pametno pitanje. Nakon desetak minuta Čirilo ustane i s izjavom da ide prošetati, uputi se prema šumi, bosonog kao i uvijek, uvijek je hodao tiho poput duha. Ja skinem svoje cipele i krenem za njime, šuljajući se da me ne primjeti. Nadao sa se da će me odvesti do neke svoje tajne prostorije s blagom ili slično. Čirilo Bum zastade pored jednog starog hrasta, pogleda u njegov korijen i uzvikne: - Vidim te!
Ja međutim, nisam nikoga vidio tamo. Potom krene puteljkom prema jezeru, zagledan u sitno kamenje na putu i s vremena na vrijeme reče:
- Vidim te! Vidim te!
Slijedio sam ga ne vidjevši usput nikoga i nađem ga kako leži na livadi, zagledan u nebo po kojem su plovili oblaci.
- Vidim te!
Tada istupim pred njega, malo ljutit što me je primjetio kako ga slijedim i upitam:
- Dakle, znao si od početka da te slijedim?
Čarobnjak Čirilo Bum se uspravi, podigne se na ruke i digne noge u zrak. Bio sam naučio već na razne položaje u koje se znao postaviti, tvrdeći da je to dobro za mozak i tijelo.
- Dječače moj, nisam mislio na tebe kada sam govorio vidim te. Kada sam govorio "Vidim te!" mislio sam na brojna bića koja žive ovdje u našem svijetu. Pojavljuju se u drveću, travi, sjenama stijena, na zidu ili u šarama tepiha, svugdje. Na trenutak pokažu svoje lice ili tek obris svoga tijela i često nestanu zauvijek. U trenutku kada ih vidiš zapamti da su se pojavili samo zbog tebe i ne propusti priliku da im kažeš: Vidim te! To ih zaista usrećuje.
Promatrao sam ga neko vrijeme, pomalo ljut, jer sam mislio da je pokušaj da se dokopam njegovog blaga ponovo propao. Krenem prema svojoj kući, na leđima sam osjećao njegov podrugljiv pogled.
Oznake: stara kost, umjetnost, priče svijet fantazije, Hand work, original, special illustrations, Artists, artists painters, short story, Original Art, croatia, artistic images, brut artwork, self taught artists, artistic creation, fantasy tales, unusual fantastic, marginal art, funny, contemporary artists, outsider art, brut artists, design, fantasy artists, outsider paintings, humorous, weird, drawing, fantastic art, naive artists, culture, paintings, ARTWORK, illustration amateur, artistic, funny artists, contemporary paintings, amateur art, naive art, funny stories, illustrations, fine art, umjetnici, slikari umjetnici, suvremena, amaterska umjetnost, naivna, kratke priče, pria, amaterska ilustracija, hrvatski umjetnici, amateri umjetnici, umjetnost slike, ilustrator, humor, Hrvatska, Crtež, umjetničke slike, suvremeni umjetnici, dizajn, čudne priče, neobična umjetnost, slikari, likovni, umjetnik, hrvatski, likovno stvaralaštvo, Kultura, umjetnički radovi, naivni umjetnici, ilustracija, fantastična umjetnost, fantazija, suvremeno slikarstvo, fantastične slike
|
