|
I tako smo neko vrijeme razmijenjivali anegdote uglavnom negativnih konotacija, pa nam se to nije svidjelo jer smo se rastužili; nastavili smo umjereno pretencioznom raspravom o poslu i kulturi u Hrvata, jer Nada je restaurator i veliki zaljubljenik u povijest i umjetnost (ne nužno i u povijest umjetnosti), a Igor je pravnik koji radi u Šibeniku i netom je zbrisao iz posrnulog TLM-a. Pa veli Nada kako se kod nas može organizirati kuratz od izložbi jer je našem Ministarstvu sve skupo. Onda nam atmosfera na izložbama liči na karmine na koje je red doći, ali s kojih svi gledaju kako bi što prije zbrisali. «Dobro, obavili smo i to, idemo sad kući» - misle posjetitelji odajući posljednju počast kulturnom životu Hrvata. Velim ja, sasvim uvjeren kako je to rješenje, da treba pozvati one fotografe iz Nacionala i Globusa koji u svakom broju napune nekoliko stranica fotografijama ljudi koji su poznati jedino radi medijske pompe oko njih, koja je tim veća što su oni poznatiji i tako dalje, gdje se svi grle i smiju kao da su provalili tajnu vječnog života, frču prste oko čaša s vinom postavljenih ispred svojih ponosno ispravljenih tjelesina ogrnutih u toalete vrhunskih modnih kreatora. Pošto radi skromnog proračuna za kulturu ne možemo računati na neke spektakularne specijalne efekte (koji uostalom odvraćaju pažnju s predmeta izložbe), najbolje što možemo napraviti je da pozovemo par poznatih osoba – zvijezde Big Brothera neminovno padaju na pamet – i njihove komplementarne elemente, reportere. Svima obećamo besplatnu žderačinu kako bismo zagarantirali visok postotak odaziva, zavalimo se u tvrde stolice u uredima kustosa i uživamo u tome kako se stvari same od sebe razvijaju neslućeno dobro.
Nadalje, što se tiče naših umjetnika, konkretnije pisaca, mišljenja sam da bi Ministarstvo kulture trebalo odvojiti značajnija sredstva da se njihova djela prevode i plasiraju na strana govorna područja. Eto posla za naša veleposlanstva širom svijeta. Umjesto da nam vanjska diplomacija bude obilježena nekakvim umobolnim političkim direktivama i silovanjem trgovinske razmjene koju ionako moraju potaknuti sami poduzetnici (inače ništa od toga), mogli bismo biti poznati kao zemlja koja mnogo polaže na kulturnu razmjenu. Ovako, naši dečki i cure pišu i tuku se sami sa sobom unutar relativno male zemlje, što garantira da netko mora van s tržišta ili će svi životariti. Možda će svi ti autori i nastaviti pisati ali ih izdavači neće izdavati jer u meču Hrvatska:Ostatak Svijeta na ovako malom terenu Hrvatska garantirano gubi automatom, to jest s nula upisanih bodova. Gubimo i vani, ali na većem terenu, s više golova, više ćemo ih i zabiti, pa će ostati barem moralna (i materijalna) zadovoljština. Oni umjetnici koji ostaju u Hrvatskoj će dijelom ili većinom ovisiti o nekakvim opskurnim modalitetima subvencioniranja umjetnika od strane Ministarstva kulture, što će im jamačno donijeti probleme u vidu insinuacija da su pronevjerili, podmitili ili popušili kar da bi došli do te love. Najpametnija stvar koju mladi pisac, slikar ili umjetnik drugog roda može napraviti jest da se od prvog honorara zarađenog u Hrvatskoj prevede, lokalizira, izreklamira izvan granica Hrvatske. I tako će doći do sinergije, jer ima zemalja koje gotovo nemaju kulturu, a mi ipak nekog kurtza imamo za ponuditi – mislim, nije da su nam pisci posljednjih generacija nadmašili Krležu ili Matoša, ali su svakako životniji od Dan Browna ili C. Bushnell. A i u tom segmentu mi konja (kobilu?) za trku imamo, jer vjerujem da se Lana Biondić može s lakoćom mjeriti s Četiri plavuše, ako ne kvalitetom, a ono egzotikom.
U sljedećem nastavku o Oliveru Dragojeviću i hrvatskom izvozu, naravno uz objašnjenje kakve to jebene veze ima jedno s drugim i s neizbježnom Rusijom (ipak ovaj blog piše jedan Arsenyev).
|