Arhangel

30.05.2012., srijeda

Blagoslovi neprijatelje moje


Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam i ne proklinjem.
Neprijatelji su me više gurnuli Tebi u naručje nego prijatelji. Prijatelji su me vezivali za zemlju, neprijatelji su me odvajali od zemlje i rušili sve moje nade u zemlju.
Ovi su me učinili strancem u zemaljskim kraljevstvima i nepotrebnim stanovnikom zemlje. Kao što progonjena zvijer nađe sigurnije sklonište nego li neprogonjena, tako sam i ja, progonjen neprijateljima, našao najsigurnije utočište, skrivši se pod Tvoj šator, gdje ni prijatelji ni neprijatelji ne mogu pogubiti dušu moju.
Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem.
Oni su umjesto mene ispovjedili grijehe moje pred svijetom.
Oni su me šibali, kad sam se ja ustezao šibati samog sebe.
Oni su me mučili onda, kad sam ja bježao od muka.
Oni su me ružili onda, kada sam ja sam sebi laskao.
Oni su me pljuvali onda, kada sam se ja ponosio sobom.
Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem.
Kad sam se ja pravio mudrim, oni su me nazivali ludim.
Kad sam se pravio moćnim, oni su mi se smijali kao luđaku.
Kad sam htio voditi ljude, oni su me gurali u pozadinu.
Kad sam žurio da se obogatim, oni su me udarali željeznom rukom.
Kad sam mislio mirno spavati, oni su me budili iz sna.
Kad sam zidao dom za dug i spokojan život, oni su ga rušili i izgonili me van.
Zaista, neprijatelji su me odvajali od svijeta i produžili ruke moje do Tvojega skuta.
Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem.
Blagoslovi ih i umnoži ih; umnoži ih i još više ih ogorči protiv mene - da bi moj bijeg k Tebi bilo bespovratan; da bi se moja nada u ljude iskidala sva kao paučina; da bi se mir potpuno nastanio u duši mojoj; da bi srce moje postalo grobom moja dva zla blizanca: uznositosti i gnjeva; da bi sve svoje blago sabrao na nebu; ah, da bi se jednom oslobodio samoobmane, koja me je i zaplela u strašnu mrežu varljiva života.
Neprijatelji su me naučili da znam - što malo tko zna - da čovjek nema neprijatelja u svijetu izvan sebe. Samo onaj mrzi neprijatelje, tko ne zna, da neprijatelji nisu neprijatelji nego okrutni prijatelji.
Zaista teško mi je reći, tko mi je učinio više dobra i tko više zla u ovome svijetu: prijatelji ili neprijatelji. Zato blagoslovi, Gospodine, i prijatelje i neprijatelje moje.
Rob proklinje neprijatelje, jer ne zna. A sin ih blagoslivlja, jer zna.

Jer zna sin, da mu se neprijatelji ne mogu dotaknuti života. Zato slobodno korača između njih i moli se Bogu za njih.
Blagoslovi neprijatelje moje, Gospodine. I ja ih blagoslivljam, i ne proklinjem.


Sv. Nikolaj Velimirović

28.05.2012., ponedjeljak

Poslanje Duha


Starozavjetni biblijski pisac u slici gradnje Babilonske kule nam je ocrtao čovjekovu potrebu izgraditi svijet i društvo u kojemu bi dosegnuo nebo i tamo samog sebe ustoličio na mjesto Boga. Čovjek je htio biti bog. Priča o gradnji babilonske kule do neba završila je neslavno; ljudima su se pobrkali jezici, više se nisu mogli razumjeti, nisu uspjeli izgraditi kulu kojom bi dosegnuli nebo, uz pomoć koje bi se popeli na nebesko prijestolje. Rasuli su se svijetom u nerazumijevanju, nastavili su krvavu igru povijesti koja nije završila do danas. Ljudi se još uvijek ne razumiju. Iako znaju mnoge jezike, ne razumiju se. U isto vrijeme pokušavaju izgraditi kulu kojom bi dosegnuli nebo. Uvijek iznova žele izgraditi svijet i društvo u kojem bi čovjek bio bog. Još nisu ništa uspjeli naučiti iz pouke koju je za sva vremena ostavila priča o babilonskoj kuli. Danas od te kule postoje samo ruševine. U svom nastojanju dosegnuti nebo bez Boga i čovjek i društvo sve više dolaze do ruba koji ih dijeli od propasti da i sami ne postanu ruševina.
Jučer se slavila nedjelja Pedesetnice – Duhovi. Ovaj se blagdan još zna nazivati i rođendan Crkve. Ona je jamstvo i svjedok da je Duh Sveti sišao nad apostole, da je sišao na svakog vjernika koji dušom vjeruje i srcem ljubi, koji slijedi Krista u njegovoj Crkvi. Takav vjernik i Crkva u cjelini neobjašnjivi su bez činjenice silaska Duha Svetoga. On je duša Crkve, on je snaga koja pokreće vjernike da vjeruju i vjerujući ljubavlju svjedoče za Isusa Krista. Bez njega Crkva bi odavno bila nestala s povijesne pozornice, pretvorila se u još jednu od niza sljedbi u povijesti judaizma koja je odavno nestala. Zato Crkvu ne možemo razumjeti bez događaja Pedesetnice, ne možemo je protumačiti samo ljudskim umovanjem i zaključivanjem. Tek očima vjere u njoj prepoznajemo prisustvo i djelovanje Duha Svetoga, onoga koji Crkvu čini živom i vjernom Isusu Kristu. Kao i u Crkvi, Duh Sveti prebiva u duši vjernika kao u hramu. On vjernika čini svjedokom Uskrsnuloga. U duši vjernika Duh Sveti svjedoči za Krista.Tako Duh vjernika čini svjedokom Uskrsnulog i živim udom Crkve koja je njegovo mistično Tijelo. Stoga se istinski vjernik uvijek vraća u krilo, u zajedništvo Crkve jer ga na to potiče DuhSveti koji prebiva u njemu.
U ulomku Djela apostolskih čitamo o događaju Pedesetnice. Znamo da je to bio židovski blagdan kojim se obilježavao završetak žetve. Luka već na početku ulomka napominje da su apostoli „… Svi bili zajedno na istom mjestu.“ Zajedništvo je sredina u kojoj Duh Sveti silazi i djeluje. Radi se o zajedništvu Crkve. Kao što se Uskrsnuli ukazivao apostolima u zajedništvu, tako i Duh Sveti na njih silazi dok su u zajedništvu. Kao što je Krist molio za svoje učenike da budu jedno, tako i Duh Sveti na njih silazi dok su zajedno, dok su jedno, dok su Crkva. Ne bi bilo zamislivo da bi Duh Sveti ispunio apostole dok su izolirani, udaljeni i odijeljeni jedni od drugih. On potiče zajedništvo koje čini Crkvu, zato silazi uvijek kada je Crkva na okupu, u euharistijskom, sakramentalnom zajedništvu. Kako Toma nije mogao susresti ni prepoznati Uskrsnulog dok se nije vratio u zajednicu apostola, tako ni vjernik ne može iskusiti darove i snagu Duha Svetoga izvan zajedništva Crkve.
Znak silaska Duha Svetog je vjetar i ognjeni jezici iznad glava Isusovih učenika. Ove su pojave nastavak starozavjetne Božje epifanije koja je uvijek praćena vjetrom, lahorom i ognjem. Hebrejski izraz „ruah“ označava i vjetar i duh. Duh Sveti koji je u Starom zavjetu sišao na Iliju, Elizeja i druge proroke i kraljeve, sada silazi na apostole. Oni će, poput proroka u Izabranom Narodu, sada navješćivati Božju riječ Crkvi – novom Izabranom, Božjem narodu. U skladu s tim i izvanjsko očitovanje silaska Duha Svetog na njih i na starozavjetne proroke je isto. Nakon silaska Duha apostoli počinju propovijedati: „Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“
Silazak Duha apostole nije ostavio pasivnima. Oni se nisu zatvorili u okvire neke svoje samodopadnosti, ispunjeni zadovoljstvom što su ispunjeni Duhom, kako im je Isus bio obećao. Onaj koga su primili u istom trenutku u njima i po njima počinje djelovati. Oni počinju propovijedati, zboriti drugim jezicima. Najednom ih svi razumiju. Čovjeka koji je ispunjen Božjim Duhom svi mogu razumjeti. I on razumije druge, razumije sve. On govori jasnim, razumljivim jezikom, nadvladava razlike koje su nastale nerazumijevanjem u trenutku kad je čovjek počeo graditi Babilonsku kulu. Ovom čovjeku ispunjenom Duhom Svetim Bog daje govoriti. On svjedoči za Krista. Govori njegove riječi, propovijeda u njegovo ime, poziva na slušanje njegove riječi. Takav čovjek više ne živi sebi, nego Bogu čijim je Duhom ispunjen. On Božju volju doživljava kao svoju vlastitu, sluša je i provodi u život. Životi apostola, kao i svih vjernika koji su primili Božjega Duha, o tome jasno svjedoče.
O životu po Duhu govori i sveti Pavao u ulomku Poslanice Galaćanima. Ispunjenost Duhom Svetim vjernik svjedoči životom po Duhu. Znakovi te ispunjenosti su ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost… Ove su krjeposti norme po kojima su prepoznatljivi oni koji su nositelji Duha Svetoga, koji su svjedoci Uskrsnulog po ovom primanju njegovog Duha. Uočimo kako je ovdje riječ o krjepostima koje su u službi drugih, u službi izgradnje zajednice. Duh Sveti krjeposti daje i uzdržava kako bi vjernik mogao biti – za druge. Tako se primanje Duha Svetog pokazuje kao dar za svakog čovjeka koji susretne onoga koji je primio Duha. Crkva se tako pokazuje kao dar svijetu i čovjeku jer je po njoj i u njoj Duh Sveti nazočan u svijetu, u njoj i po njoj on svijetu daje svoje darove. Što smo kao vjernici više ispunjeni Božjim Duhom, to će njegova nazočnost u Crkvi i u svijetu jasnije zablistati. Pitanje je koliko smo to spremni realizirati!
Krist svojim učenicima govori o dolasku Duha Svetoga. On ga naziva Braniteljem. Branitelj je jer vjerne štiti od laži, od neistina kojima je otac Sotona, zavodnik svega svijeta. Branitelja Krist naziva Duhom Istine. On izlazi od Oca i svjedoči za Krista. On donosi istinu čovjeku; istinu o Bogu i istinu o čovjeku. Ta je istina sažeta u činjenici da je Bog tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinorođenog Sina Isusa Krista, koji se utjelovio, koji je mučen, umro i pokopan, koji je uskrsnuo od mrtvih radi čovjeka. Isus Krist je očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku, Božji poljubac svijetu. On je jamstvo da Bog ljubi čovjeka i da ga želi dovesti u zajedništvo sa sobom. To je istina koju je Krist donio čovjeku. Čovjeka i tu istinu brani Duh Sveti. Zato je on Branitelj. On prosvjetljuje čovjeka, čini ga kadrim prihvatiti tu istinu, povjerovati joj. Zato je vjera dar Duha Svetoga. On čovjeka čuva, brani od Zloga koji čovjeku želi podvaliti laž kako Boga i nema i da ga je – ako ga ima – izdao, odbacio, zaboravio. Zli želi čovjeka razdvojiti od Boga i time ga prepustiti besmislu življenja, mučnini egzistencije u beznađu svoga postojanja. To je laž od koje čovjeka brani Duh Sveti, čuvajući istinu Radosne vijesti koju čovjek prima po vjeri.
Duh Sveti proslavlja Krista u vjernicima. On čovjeku daje ovaj dar vjere koji čovjeka vodi Kristu. Zato Duh Sveti proslavlja Krista onda kad čovjek vjeruje, kad rasplamsa dar vjere koji mu daje Duh Sveti. Ispunjen Duhom, vjernik gledajući Krista u isto vrijeme počinje razumijevati tko je Bog i tko je čovjek. U tom procesu razumijevanja počinje nestajati nerazumijevanje među ljudima. Dokida se prokletstvo čija je slika rasipanje ljudi po svijetu nakon granje kule u Babilonu. Rastom razumijevanja ne dokidaju se razlike u jezicima, kulturama, narodima, vjerama ili bilo kojem drugom vidu naše civilizacije. Ovim rastom te se razlike uvažavaju, prihvaćaju se kao bogatstva koja je čovjeku i svijetu darovao sam Bog. Razumijevanje nadilazi razlike među ljudima, ono ide u samu srž čovjekova bića. Zato je mnoštvo ljudi porijeklom iz različitih naroda i kultura u Jeruzalemu na dan Pedesetnice moglo ne samo razumjeti apostole, nego i biti oduševljeni sadržajem njihovog propovijedanja, prihvatiti Krista za kojeg su svjedočili i krstiti se. Bog po Duhu Svetom pokazuje da ujedinjuje ljude u zajednicu koja ne dokida njihove razlike. Tako svetkovina Duhova pokazuje da je Bog po Duhu Svetom pobijedio razdijeljenost među ljudima koja je nastala kad je čovjek htio sebe staviti na mjesto Boga, kad je htio izgraditi svijet i društvo bez Gospodina. Po Duhu Svetom Bog pokazuje da je on jamac razumijevanja među ljudima i uvjet nadilaženja i uvažavanja svih razlika među njima.
Čovjek današnjice govori različitim jezicima. Iako živimo u vremenu kada najveći dio ljudi uz materinji govori ili barem razumije nešto od velikih svjetskih jezika, što mu omogućuje lakšu, bržu i točniju komunikaciju, čini se da nikad ranije u povijesti nije bilo većih nerazumijevanja i razmimoilaženja. Iako različitost jezika ne predstavlja zaprjeku komunikaciji, ona je danas uvelike prisutna. Čovjek današnjice ne razumije ni sebe ni drugoga. Otuđen je od sebe i od drugoga jer je otuđen od Boga. Tu je razlog nedostatka razumijevanja. Čovjek nije otvoren Duhu Svetomu koji ga otvara drugom čovjeku. Duh Sveti je Bog susreta. Po njemu i u njemu susrećemo Boga, sebe i drugoga. Bez ove otvorenosti nebeskoj dimenziji naših odnosa, dimenziji odnosa prema Bogu, dimenzija horizontalnog, zemaljskog odnosa prema sebi i drugome nije do kraja ostvariva. Uvijek ostaje nerazumijevanje. Sama snošljivost nije dovoljna. Ona je tek plod humanističkog pristupa čovjeku i društvu. Ne računa s našom sklonosti grijehu. Snošljivost opstaje dok se u čovjeku ne prepozna grijeh i slabost. Tada na njezino mjesto nastupa osuda i otuđenje. Nedostaje snaga Duha Svetoga za opraštanje, trpljenje i prihvaćanje u ljubavi. Zato su vjera i otvorenost Duhu Svetom uvjet istinskog mira među ljudima i narodima. U suprotnom, stanje među ljudima nastalo nakon neuspjeha izgradnje Babilonske kule ostaje i dalje aktualno. U svijetu u kojemu čovjek i dalje želi biti bog nema mjesta za razumijevanje drugog. Konkurencija je u toj utrci prejaka i brojna, a ulog prevelik da bi se konačni cilj mogao s nekim dijeliti. Takav "bog" može biti samo jedan. Tu nema mjesta za altruizam.
Čovjek nikad ranije u povijesti nije više govorio, a manje razgovarao. Nikad nije bio obrazovaniji i govorio više jezika nego danas, a imao manje razumijevanja za druge. Sve nam to pokazuje kako bez događaja Pedesetnice u našem osobnom, obiteljskom, crkvenom, društvenom, narodnom i uopće svjetskom nivou nije moguće graditi život i svijet po mjeri čovjeka. Potrebni samo Boga Duha Svetoga kako bismo se razumjeli, a razumijevanje nam je potrebno kako bismo u ljubavi prihvatili i sebe i jedni druge. Potrebni smo silaska Duha Svetoga na nas kako bismo svijetu mogli posvjedočiti razlog nade koja je u nama vjernicima; taj je razlog Božja ljubav prema čovjeku koja se očitovala u Isusu Kristu, napose u njegovom uskrsnuću. Duh Sveti je dah života koji Bog udahnjuje čovjeku kako bi čovjek zaista živio, disao puninom života. Potrebni smo silaska Duha Svetoga kako ne bismo od ljudi radosti postali ruševine, a svijet i društvo mjesto bez života i bez nade.

19.05.2012., subota

Ne razumijem


Ne razumijem zašto netko mora glumiti da bi bio ljubljen.
Ne razumijem zašto netko mora biti nešto što nije da bi bio prihvaćen.
ne razzumijem zašto se netko mora prilagoditi da bi uspio.
Ne razumijem zašto netko mora povlađivati da bi bio uvažavan.
Ne razumijem zašto netko mora plesati kako drugi sviraju.
Ne razumijem zašto netko mora lagati da bi opstao.
Ne razumijem zašto netko mora varati da bi postigao.
Ne razumijem zašto netko mora govoriti što ne misli.
Ne razumijem zašto netko mora misliti što ne smije govoriti.
Ne razumijem zašto netko ne smije pisati da ne bi bio optužen.
Ne razumijem zašto netko ne smije ljubiti da ne bi bio osuđen.
Ne razumijem zašto netko ne smije biti slobodan da ne bi bio svoj?!
Štošta ne razumijem. I odbijam razumjeti. Odbijam prihvatiti laž i dvoličnost. One negiraju moje biće.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>