Pregled posta

Poslanje Duha

Starozavjetni biblijski pisac u slici gradnje Babilonske kule nam je ocrtao čovjekovu potrebu izgraditi svijet i društvo u kojemu bi dosegnuo nebo i tamo samog sebe ustoličio na mjesto Boga. Čovjek je htio biti bog. Priča o gradnji babilonske kule do neba završila je neslavno; ljudima su se pobrkali jezici, više se nisu mogli razumjeti, nisu uspjeli izgraditi kulu kojom bi dosegnuli nebo, uz pomoć koje bi se popeli na nebesko prijestolje. Rasuli su se svijetom u nerazumijevanju, nastavili su krvavu igru povijesti koja nije završila do danas. Ljudi se još uvijek ne razumiju. Iako znaju mnoge jezike, ne razumiju se. U isto vrijeme pokušavaju izgraditi kulu kojom bi dosegnuli nebo. Uvijek iznova žele izgraditi svijet i društvo u kojem bi čovjek bio bog. Još nisu ništa uspjeli naučiti iz pouke koju je za sva vremena ostavila priča o babilonskoj kuli. Danas od te kule postoje samo ruševine. U svom nastojanju dosegnuti nebo bez Boga i čovjek i društvo sve više dolaze do ruba koji ih dijeli od propasti da i sami ne postanu ruševina.
Jučer se slavila nedjelja Pedesetnice – Duhovi. Ovaj se blagdan još zna nazivati i rođendan Crkve. Ona je jamstvo i svjedok da je Duh Sveti sišao nad apostole, da je sišao na svakog vjernika koji dušom vjeruje i srcem ljubi, koji slijedi Krista u njegovoj Crkvi. Takav vjernik i Crkva u cjelini neobjašnjivi su bez činjenice silaska Duha Svetoga. On je duša Crkve, on je snaga koja pokreće vjernike da vjeruju i vjerujući ljubavlju svjedoče za Isusa Krista. Bez njega Crkva bi odavno bila nestala s povijesne pozornice, pretvorila se u još jednu od niza sljedbi u povijesti judaizma koja je odavno nestala. Zato Crkvu ne možemo razumjeti bez događaja Pedesetnice, ne možemo je protumačiti samo ljudskim umovanjem i zaključivanjem. Tek očima vjere u njoj prepoznajemo prisustvo i djelovanje Duha Svetoga, onoga koji Crkvu čini živom i vjernom Isusu Kristu. Kao i u Crkvi, Duh Sveti prebiva u duši vjernika kao u hramu. On vjernika čini svjedokom Uskrsnuloga. U duši vjernika Duh Sveti svjedoči za Krista.Tako Duh vjernika čini svjedokom Uskrsnulog i živim udom Crkve koja je njegovo mistično Tijelo. Stoga se istinski vjernik uvijek vraća u krilo, u zajedništvo Crkve jer ga na to potiče DuhSveti koji prebiva u njemu.
U ulomku Djela apostolskih čitamo o događaju Pedesetnice. Znamo da je to bio židovski blagdan kojim se obilježavao završetak žetve. Luka već na početku ulomka napominje da su apostoli „… Svi bili zajedno na istom mjestu.“ Zajedništvo je sredina u kojoj Duh Sveti silazi i djeluje. Radi se o zajedništvu Crkve. Kao što se Uskrsnuli ukazivao apostolima u zajedništvu, tako i Duh Sveti na njih silazi dok su u zajedništvu. Kao što je Krist molio za svoje učenike da budu jedno, tako i Duh Sveti na njih silazi dok su zajedno, dok su jedno, dok su Crkva. Ne bi bilo zamislivo da bi Duh Sveti ispunio apostole dok su izolirani, udaljeni i odijeljeni jedni od drugih. On potiče zajedništvo koje čini Crkvu, zato silazi uvijek kada je Crkva na okupu, u euharistijskom, sakramentalnom zajedništvu. Kako Toma nije mogao susresti ni prepoznati Uskrsnulog dok se nije vratio u zajednicu apostola, tako ni vjernik ne može iskusiti darove i snagu Duha Svetoga izvan zajedništva Crkve.
Znak silaska Duha Svetog je vjetar i ognjeni jezici iznad glava Isusovih učenika. Ove su pojave nastavak starozavjetne Božje epifanije koja je uvijek praćena vjetrom, lahorom i ognjem. Hebrejski izraz „ruah“ označava i vjetar i duh. Duh Sveti koji je u Starom zavjetu sišao na Iliju, Elizeja i druge proroke i kraljeve, sada silazi na apostole. Oni će, poput proroka u Izabranom Narodu, sada navješćivati Božju riječ Crkvi – novom Izabranom, Božjem narodu. U skladu s tim i izvanjsko očitovanje silaska Duha Svetog na njih i na starozavjetne proroke je isto. Nakon silaska Duha apostoli počinju propovijedati: „Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“
Silazak Duha apostole nije ostavio pasivnima. Oni se nisu zatvorili u okvire neke svoje samodopadnosti, ispunjeni zadovoljstvom što su ispunjeni Duhom, kako im je Isus bio obećao. Onaj koga su primili u istom trenutku u njima i po njima počinje djelovati. Oni počinju propovijedati, zboriti drugim jezicima. Najednom ih svi razumiju. Čovjeka koji je ispunjen Božjim Duhom svi mogu razumjeti. I on razumije druge, razumije sve. On govori jasnim, razumljivim jezikom, nadvladava razlike koje su nastale nerazumijevanjem u trenutku kad je čovjek počeo graditi Babilonsku kulu. Ovom čovjeku ispunjenom Duhom Svetim Bog daje govoriti. On svjedoči za Krista. Govori njegove riječi, propovijeda u njegovo ime, poziva na slušanje njegove riječi. Takav čovjek više ne živi sebi, nego Bogu čijim je Duhom ispunjen. On Božju volju doživljava kao svoju vlastitu, sluša je i provodi u život. Životi apostola, kao i svih vjernika koji su primili Božjega Duha, o tome jasno svjedoče.
O životu po Duhu govori i sveti Pavao u ulomku Poslanice Galaćanima. Ispunjenost Duhom Svetim vjernik svjedoči životom po Duhu. Znakovi te ispunjenosti su ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost… Ove su krjeposti norme po kojima su prepoznatljivi oni koji su nositelji Duha Svetoga, koji su svjedoci Uskrsnulog po ovom primanju njegovog Duha. Uočimo kako je ovdje riječ o krjepostima koje su u službi drugih, u službi izgradnje zajednice. Duh Sveti krjeposti daje i uzdržava kako bi vjernik mogao biti – za druge. Tako se primanje Duha Svetog pokazuje kao dar za svakog čovjeka koji susretne onoga koji je primio Duha. Crkva se tako pokazuje kao dar svijetu i čovjeku jer je po njoj i u njoj Duh Sveti nazočan u svijetu, u njoj i po njoj on svijetu daje svoje darove. Što smo kao vjernici više ispunjeni Božjim Duhom, to će njegova nazočnost u Crkvi i u svijetu jasnije zablistati. Pitanje je koliko smo to spremni realizirati!
Krist svojim učenicima govori o dolasku Duha Svetoga. On ga naziva Braniteljem. Branitelj je jer vjerne štiti od laži, od neistina kojima je otac Sotona, zavodnik svega svijeta. Branitelja Krist naziva Duhom Istine. On izlazi od Oca i svjedoči za Krista. On donosi istinu čovjeku; istinu o Bogu i istinu o čovjeku. Ta je istina sažeta u činjenici da je Bog tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinorođenog Sina Isusa Krista, koji se utjelovio, koji je mučen, umro i pokopan, koji je uskrsnuo od mrtvih radi čovjeka. Isus Krist je očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku, Božji poljubac svijetu. On je jamstvo da Bog ljubi čovjeka i da ga želi dovesti u zajedništvo sa sobom. To je istina koju je Krist donio čovjeku. Čovjeka i tu istinu brani Duh Sveti. Zato je on Branitelj. On prosvjetljuje čovjeka, čini ga kadrim prihvatiti tu istinu, povjerovati joj. Zato je vjera dar Duha Svetoga. On čovjeka čuva, brani od Zloga koji čovjeku želi podvaliti laž kako Boga i nema i da ga je – ako ga ima – izdao, odbacio, zaboravio. Zli želi čovjeka razdvojiti od Boga i time ga prepustiti besmislu življenja, mučnini egzistencije u beznađu svoga postojanja. To je laž od koje čovjeka brani Duh Sveti, čuvajući istinu Radosne vijesti koju čovjek prima po vjeri.
Duh Sveti proslavlja Krista u vjernicima. On čovjeku daje ovaj dar vjere koji čovjeka vodi Kristu. Zato Duh Sveti proslavlja Krista onda kad čovjek vjeruje, kad rasplamsa dar vjere koji mu daje Duh Sveti. Ispunjen Duhom, vjernik gledajući Krista u isto vrijeme počinje razumijevati tko je Bog i tko je čovjek. U tom procesu razumijevanja počinje nestajati nerazumijevanje među ljudima. Dokida se prokletstvo čija je slika rasipanje ljudi po svijetu nakon granje kule u Babilonu. Rastom razumijevanja ne dokidaju se razlike u jezicima, kulturama, narodima, vjerama ili bilo kojem drugom vidu naše civilizacije. Ovim rastom te se razlike uvažavaju, prihvaćaju se kao bogatstva koja je čovjeku i svijetu darovao sam Bog. Razumijevanje nadilazi razlike među ljudima, ono ide u samu srž čovjekova bića. Zato je mnoštvo ljudi porijeklom iz različitih naroda i kultura u Jeruzalemu na dan Pedesetnice moglo ne samo razumjeti apostole, nego i biti oduševljeni sadržajem njihovog propovijedanja, prihvatiti Krista za kojeg su svjedočili i krstiti se. Bog po Duhu Svetom pokazuje da ujedinjuje ljude u zajednicu koja ne dokida njihove razlike. Tako svetkovina Duhova pokazuje da je Bog po Duhu Svetom pobijedio razdijeljenost među ljudima koja je nastala kad je čovjek htio sebe staviti na mjesto Boga, kad je htio izgraditi svijet i društvo bez Gospodina. Po Duhu Svetom Bog pokazuje da je on jamac razumijevanja među ljudima i uvjet nadilaženja i uvažavanja svih razlika među njima.
Čovjek današnjice govori različitim jezicima. Iako živimo u vremenu kada najveći dio ljudi uz materinji govori ili barem razumije nešto od velikih svjetskih jezika, što mu omogućuje lakšu, bržu i točniju komunikaciju, čini se da nikad ranije u povijesti nije bilo većih nerazumijevanja i razmimoilaženja. Iako različitost jezika ne predstavlja zaprjeku komunikaciji, ona je danas uvelike prisutna. Čovjek današnjice ne razumije ni sebe ni drugoga. Otuđen je od sebe i od drugoga jer je otuđen od Boga. Tu je razlog nedostatka razumijevanja. Čovjek nije otvoren Duhu Svetomu koji ga otvara drugom čovjeku. Duh Sveti je Bog susreta. Po njemu i u njemu susrećemo Boga, sebe i drugoga. Bez ove otvorenosti nebeskoj dimenziji naših odnosa, dimenziji odnosa prema Bogu, dimenzija horizontalnog, zemaljskog odnosa prema sebi i drugome nije do kraja ostvariva. Uvijek ostaje nerazumijevanje. Sama snošljivost nije dovoljna. Ona je tek plod humanističkog pristupa čovjeku i društvu. Ne računa s našom sklonosti grijehu. Snošljivost opstaje dok se u čovjeku ne prepozna grijeh i slabost. Tada na njezino mjesto nastupa osuda i otuđenje. Nedostaje snaga Duha Svetoga za opraštanje, trpljenje i prihvaćanje u ljubavi. Zato su vjera i otvorenost Duhu Svetom uvjet istinskog mira među ljudima i narodima. U suprotnom, stanje među ljudima nastalo nakon neuspjeha izgradnje Babilonske kule ostaje i dalje aktualno. U svijetu u kojemu čovjek i dalje želi biti bog nema mjesta za razumijevanje drugog. Konkurencija je u toj utrci prejaka i brojna, a ulog prevelik da bi se konačni cilj mogao s nekim dijeliti. Takav "bog" može biti samo jedan. Tu nema mjesta za altruizam.
Čovjek nikad ranije u povijesti nije više govorio, a manje razgovarao. Nikad nije bio obrazovaniji i govorio više jezika nego danas, a imao manje razumijevanja za druge. Sve nam to pokazuje kako bez događaja Pedesetnice u našem osobnom, obiteljskom, crkvenom, društvenom, narodnom i uopće svjetskom nivou nije moguće graditi život i svijet po mjeri čovjeka. Potrebni samo Boga Duha Svetoga kako bismo se razumjeli, a razumijevanje nam je potrebno kako bismo u ljubavi prihvatili i sebe i jedni druge. Potrebni smo silaska Duha Svetoga na nas kako bismo svijetu mogli posvjedočiti razlog nade koja je u nama vjernicima; taj je razlog Božja ljubav prema čovjeku koja se očitovala u Isusu Kristu, napose u njegovom uskrsnuću. Duh Sveti je dah života koji Bog udahnjuje čovjeku kako bi čovjek zaista živio, disao puninom života. Potrebni smo silaska Duha Svetoga kako ne bismo od ljudi radosti postali ruševine, a svijet i društvo mjesto bez života i bez nade.


Post je objavljen 28.05.2012. u 20:49 sati.