Arhangel
31.03.2011., četvrtak
Kampanja
Predizborna kampanja se nesumnjivo približava. Zapravo, formalno se njezin početak približava, ali je jasno, barem kad je o našim medijima riječ, da je kampanja već započela. U isto je vrijeme ovo trenutak u kojem će ti isti mediji biti provjereni koliko su (ne)objektivni, koliko (ni)su pod utjecajem neke od stranaka. Nesumnjivo je da je stranka na vlasti, u tom smislu, u značajnoj prednosti. Svima nam je u dobrom sjećanju ocjena međunarodnih promatrača sa jednih od izbora s kraja devedesetih koji su izjavili da su „izbori održani u Republici Hrvatskoj bili demokratski, ali nisu bili fer.“Ovu procjenu temeljimo na aktualnoj medijskoj slici. Ona prikazuje stranačke prvak(inj)e koji su predizbornu kampanju već započeli, istina neformalno, ali stvarno je kampanja u tijeku premda se svi zaklinju kako je riječ o zatišju uspostavljenom zbog pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. Vladajuća je stranka započela pravu ofenzivu. Nakon što se zemlja našla u katastrofalnoj gospodarskoj situaciji, praćenoj valom prosvjeda i otkaza, popularnost vladajućih pala je na najnižu razinu zadnjih godina. Zato je aktualna Premijerka odlučila angažirati sva snage i sredstva kako bi podignula rejting stranke. I tu dolazimo do ključnog problema! Pitate se kojeg?! U zemljama razvijene demokracije rejting neke stranke podiže se radom i profesionalnošću koji donose rezultate. U slučaju ovih naših nije takav slučaj. Oni idu na uvjeravanje naroda da nam je bolje nego što jest. To je stara, prokušana metoda naslijeđena iz prošlih vremena koja su pokazala da dobra propaganda sredstvo koje može uvjeriti društvo u da je stvarnost onakva kakva nije. U tom kontekstu vladajući su, kao i svaki put do sada, svesrdno angažirali državnu televiziju (HRT). Upadljivo je da su zadnjih dana u informativnim emisijama zaredale samo dobre vijesti; o privremeno zaposlenima u popisu stanovništva, o premijerkinim putovanjima u inozemstvo i razgovorima o ulaganjima sa stranim investitorima, o sezonskim radnicima za vrijeme turističke sezone, o dobrim prognozama za priljev turističkih deviza od ovogodišnje turističke najezde (iz zemalja poput Slovačke, Mađarske, Ukrajine i Srbije...), o polaganom ali sigurnom putu izlaska iz krize… Još nam samo nedostaje nezaboravna režimska novinarka Dunja Ujević i njezini komentari u središnjem Dnevniku državne televizije… Dakako, vladajući su angažirali i sve institucije kako bi uvjerili javnost da nam je bolje nego što jest. Tu je i svesrdna potpora Crkve. Posjet pape Benedikta u lipnju, u to ne treba sumnjati, bit će iskorišten za evociranje vjernosti zna se koje stranke kršćanskom habitusu. Ne treba zaboraviti da će na datum izbora (ma kad god on bio) biti organizirani autobusi za vojsku glasača vladajuće stranke iz Bosne i Hercegovine kako bi ljudi pristojno zaokružili zna se koji broj na glasačkom listiću. Ovaj popis polja na kojima se vladajuća stranka angažirala kako bi podignula svoj rejting u očima glasača mogao bi se produljiti na niz stranica. Dakako, poznajući razinu demokratskog razvoja u našoj zemljici, jasno je da se ni oporba, da je na vlasti, ne bi ustručavala koristiti istim sredstvima i metodama. Na su sreću, za razliku od olovnih devedesetih, na našem medijskom nebu danas sja više različitih medija. Dok smo nekad imali samo (ne)sretnu državnu televiziju, koja je bila zna se čiji servis, danas nekoliko televizijskih kuća pokriva naš medijski prostor. Također, tu je i više utjecajnih listova, dnevnih i tjednih, čiji vlasnici nisu s Djevičanskih Otoka. Ne treba zaboraviti utjecaj interneta kao najraširenijeg medija današnjice. U takvom kontekstu bit će zanimljivo vidjeti kako će se vladajući nositi sa sve većim medijskim pritiskom koji će tražiti njihov angažman na područjima koja zaista pokazuju njihovu (ne)kvalitetu i (ne)profesionalnost, područjima poput politike zapošljavanja, pokretanja proizvodnje, učinkovitosti pravosuđa i rješavanja nagomilanih socijalnih i drugih pitanja. Na tom ispitu sva uvjeravanja iz usta novinara državne televizijske kuće ili s propovjedaonica neće biti od velike pomoći. Jer, ljudi su se opametili. Oni traže konkretne rezultate, ne demagogiju. |
23.03.2011., srijeda
Tko bi (nam) vjerovao?!
|
Vladimir Putin, premijer Ruske Federacije, posjetio je Republiku Sloveniju. Tamo je potpisao nekoliko ugovora s predstavnicima slovenske Vlade, vrijednih milijune dolara. Nakon Slovenije Putin je posjetio Srbiju, tradicionalnu rusku saveznicu. Tamo je također potpisao ugovore s predstavnicima srbijanke vlade vrijedne milijune dolara. Ugovori potpisani sa slovenskom i srbijanskom vladom vezani su uz izgradnju naftovoda i plinovoda kojim će se ovi energenti iz ruskih naftnih polja dopremati u na Mediteran. Njihova izgradnja, kao i prateći sadržaji, rafinerije i luke za utovar ovih energenata poslovi su vrijedni milijarde. Poslovne veze jačaju one političke, što nije loše s obzirom da je Rusija, bez obzira na krize koje je prolazila i koje prolazi, zadržala status nezaobilaznog čimbenika u okvirima europske i svjetske politike. U kontekstu spomenutih ugovora i odnosa ne možemo se ne zapitati gdje je tu Hrvatska i njezin gospodarski interes. Kako je moguće da hrvatska Vlada u cijelom tom poslu oko naftovoda nije vidjela politički i gospodarski interes za našu zemlju?! Naš položaj na Mediteranu čini se idealnim za izvoz sirovina i proizvoda iz srednje i istočne Europe. Zar ne bi bilo logično da se Hrvatska, s obzirom na svoj položaj, Rusiji nametne kao strateški partner u gospodarskom smislu kad je riječ o ruskom izvozu preko Sredozemnog mora?! Izgleda da smo po tom pitanju, kao toliko puta do sada, ostali kratkih rukava. Drugi su, poput Slovenije i Srbije, iskoristili ono što hrvatska Vlada nije znala/htjela/mogla. Zbog čega je Vladimir Putin zaobišao Hrvatsku na putu iz Ljubljane u Beograd?! Ako znamo da je bio gost u Zagrebu i da je hrvatska premijerka Jadranka Kosor posjetila Moskvu (u lipnju 2010.), ostaje nam zaključiti da su i jedno i drugo uzaludno putovali. Hrvatska se Vlada očito, po tko zna koji put, pokazala kao neozbiljan partner , ovaj put u ruskoj gospodarskoj računici. Vladimir Putin očito je shvatio da Jadranka Kosor i Vlada kojoj je na čelu nije sposobna niti zna iskoristiti povoljan gospodarski trenutak. Kod kuće je naša Vlada pitanje izvoza ruskih energenata preko Hrvatske predstavila kao ekološki problem. Nitko ne bježi od ekoloških problema koje bi takav projekt uzrokovao, no znalo se da će Rusi u slučaju da Hrvatska odustane iskoristiti neku od susjednih zemalja. U slučaju možebitnih ekoloških onečišćenja Hrvatska bi jednako bila ugrožena kao da je naftovod ili naftni terminal bio na našem tlu, jer te susjedne zemlje, koje su ovu gospodarsku priliku iskoristile, nisu udaljene tisućama kilometara već je riječ o susjednom dvorištu i, što je važnije, o istom Jadranskom moru na čiji plovni put imaju pravo. Hrvatska se Vlada može pokrivati smokvinim listom ekologije (dok u isto vrijeme gradi novo krilo termoelektrane Plomin!), ali to opravdanje ne može skriti blamažu zbog činjenice da se Vlada pokazala potpuno nesposobnom u sagledavanju čitave problematike, prednosti i nedostataka ovog projekta. Tako smo nesposobnošću Vlade izgubili milijune dolara investicija i stotine radnih mjesta, a dobili isti sadržaj u susjedovom dvorištu. Uostalom, već smo navikli da nas svijet gleda kao neželjeno kopile u svojemu susjedstvu zbog potpune nesposobnosti naših političara i diletantskog pristupa problemima. Pa tko bi vjerovao Vladi čija premijerka putuje u Moskvu i – ne dogovori ništa?! Tko bi vjerovao Vladi čiji dojučerašnji premijer sjedi u zatvoru u Austriji?! Tko bi vjerovao Vladi čiji ministri tvrde da ništa nisu znali o financijskim i drugim malverzacijama zbog kojih je optužen bivši šef te iste Vlade?! Tko bi vjerovao stranci na vlasti koja je prema Bosni i Hercegovini tako dugo vodila dvoličnu politiku „fige u džepu“, potpisujući jedno, a provodeći nešto sasvim drugo, zbog čega je broj Hrvata u BiH prepolovljen u odnosu na prijeratni popis?! Tko bi vjerovao Vladi države u čijem je Ustavnom sudu do jučer sjedio čovjek optužen za silovanje u koncentracijskom logoru u BiH?! Tko bi vjerovao Vladi koja vodi državu koja grca u gospodarskoj krizi dok iz te krize susjedne zemlje polako ali sigurno izlaze?! Tko bi vjerovao Vladi koja pitanje nezaposlenih misli riješiti slanjem nezaposlenih da čuvaju ovce?! Tko je još toliko naivan da bi im vjerovao, da bi ih smatrao ozbiljnim sugovornicima?! Vladimir Putin sigurno to nije. Nije ni jedan relevantan političar. S obzirom na ozbiljnost i respektabilnost naše Vlade, i naših političara općenito, njima dostojno društvo i sugovornici još mogu biti smo političari iz zemalja poput Crne Gore, Moldavije, Kosova, Azerbejdžana ili Sierra Leonea… Oni su im ravni. |
21.03.2011., ponedjeljak
Nafta ili život!
Iako smo, na našu žalost, iskustvom naviknuti na scene rata, smrti i uništavanja, prizori iz ratom zahvaćene Libije kojima ovih dana obiluju kako naši tako i svjetski mediji, ne mogu a da u našim sjećanjima ne prizovu slike iz vremena ratova na našim prostorima. Ne možemo na zamijetiti razlike, ali i sličnosti događaja i sudbina koje je povijest istkala kako u Libiji, tako i na Balkanu. Ono što na poseban način užasava jest retorika vlastodržaca i zločinaca koja je, kako vidimo i čujemo, jednaka kod svih likova takvoga kova. Kako je Slobodan Milošević licemjerno negirao zločine nad nesrbima na prostoru bivše Jugoslavije, tako je i Gaddafi do jutros pričao o Libijskom narodu koji ga, eto, voli i koji je lud za njim. I sve to dok je na taj isti narod slao tenkove. Sada, kada po njegovim raketnim bazama i tenkovskim postrojbama padaju rakete zapadnih saveznika, taj isti Gaddafi organizira živi štit za sebe i svoje istomišljenike. Ovaj je ludi ideolog iznio grotesknu i jezivu ideju kako će u pobunjeničko uporište u grad Benghazi poslati povorku civila s maslinovim grančicama u ruci. Takve bi civile, tobože, štitili drugi, naoružani civili. Ova me bolesna ideja pomalo podsjeća, valjda u nedostatku druge usporedbe, još samo na srednjovjekovnu ideju da u križarski rat treba poslati djecu jer su ona, eto, jedina čista srcem pa bi jedina i bila sposobna osloboditi Jeruzalem i Svetu Zemlju od arapske vlasti. Saveznička intervencija u Libiji podsjetila na rat u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. S jedne strane, krstareće rakete ispaljene na libijske vojne ciljeve ni u kojem slučaju ne „znaju“ prepoznati i zaobići civile. S druge strane, one su ispaljene u namjeri da se zaštite civili od odmazde koju bi nad njima provele snage odane Gaddafiju. Saveznička intervencija nesumnjivo ide za tim da se spriječi scenarij iz Bosne i Hercegovine i onaj iz Prvog zaljevskog rata. U BiH su zbog nevoljskosti zapadnih saveznika poklane na tisuće nesrba, ponajviše Bošnjaka i Hrvata. U Iraku su zbog istog razloga pobijene na tisuće Kurda, a Saddam Hussein je zapalio naftne bušotine. Tek je operacija Hrvatske vojske „Oluja“ spriječila da se nad civilnim stanovništvom u Bihaću i Cazinskoj krajini ponovi pokolj poput onog koji su izvele srpske snage u Srebrenici, a tek su saveznički udari na srpske položaje oko opkoljenog Sarajeva prisilili Srbe da sjednu za pregovarački stol. Jednako tako, iskustvo rata u BiH nagnalo je zapadne saveznike na vojnu intervenciju protiv Srbije i režima Slobodana Miloševića jer bi, da nije bilo te intervencije, Albanci s Kosova bili završili kao Bošnjaci iz Srebrenice. Tako se pokazalo da su narodi, napose civili, s područja bivše Jugoslavije, krvlju platili cijenu da zapadni saveznici nauče da su svi diktatori i zločinci isti i da isto razmišljaju, a napose da koriste iste metode, posebno kad je riječ o onima koje smatraju protivnicima. A takvi protivnike nerijetko vide u tisućama nedužnih civila koji uglavnom žele spasiti živu glavu. Pouka koja je iz svih slučajeva u kojima je o diktatorima bilo riječi jasna jest – da s njima nema razgovora! Svaki dan razgovora s takvima znači velik broj izgubljenih života! Jer, takvima ljudski životi ništa ne znače, a kamo li zadana riječ! Takvi razumiju samo govor oružja koji ih mora odvesti - ili iza rešetaka, ili u grob. Povijest nam je to posvjedočila. Rat i intervencija u Libiji nedvosmisleno pokazuju da je rat na području bivše Jugoslavije mogao završiti puno prije nego što se to dogodilo i da su životi nebrojenih ljudi mogli biti spašeni samo da je bilo malo više volje zapadnih saveznika. Ne možemo zanijekati da je zapadnim vladama u odluci o intervenciji u Libiji jak argument bila i nafta kojom ta zemlja obiluje, no, pitamo se; je li nafta vrjednija od krvi, vrjednija od života?! |
19.03.2011., subota
Neko drugo vrijeme
Svijet se zadnjih desetljeća promijenio sveobuhvatnije i brže nego li u cijelom stoljeću prije. Taj se proces čini nezaustavljivim i on kao da uzima sve više maha. Svijet je postao globalno selo, a svijest o ljudskim pravima i težnja za slobodom, kako osobnom tako i nacionalnom, religijskom, kulturnom i svakom drugom doprla je i do zadnjeg stanovnika našeg planeta.U tom kontekstu prisjećamo se svojega djetinjstva koje vremenski i nije bilo tako davno, ali se toliko toga u međuvremenu dogodilo i promijenilo da nam se ponekad čini da je od vremena kada smo bili djeca prošlo na stotine godina i kao da razdoblje kada smo bili djeca pripada nekom drugom svijetu i vremenu. Prethodni post u kojem smo razmišljali o nuklearnoj nesreći u japanu i povlačili paralele s nuklearnom katastrofom u ukrajinskom Černobilu potaknula je Arhangela na prisjećanje na dane i godine u kojima je promatrao svijet iz perspektive djeteta, napose u danima nižih razreda osnovne škole. A bilo je to otprilike ovako… Najranija sjećanja sežu u vrijeme kada je Arhangel imao nekoliko godina. Pred očima je slika starice koja leži na krevetu glave omotane crnim rupcem i priča priče o vilama, izgubljenim sirotim djevojkama i anđelima. Još je uvijek živo sjećanje na tu staricu dubokih tamnih očiju punih ljubavi i istovremeno obilježenih teškim životom obilježenim patnjom. Riječ je prabaki koja je umrla kad je Arhangelu bilo tri godine… Kasnije sam se dugo pitao – pa gdje je nestala? Dijete ne razumije što je smrt. Nitko ne razumije. Tu je sjećanje na predškolski odgoj. Nisam imao (ne)sreću ići u vrtić. Toga u našem malom selu nije bilo. Namjesto toga s niti šest godina roditelji su me upisali u taj predškolski odgoj koji je trajao par mjeseci. Taj se „odgoj“ održavao u jednoj od dviju učionica naše seoske škole u poslijepodnevnim satima. Nismo se imali gdje igrati pa nam je prostor za igru bila zelena školska klupa, a igračke drvene slagalice u bojama. Drugih igračaka nije bilo. Osim slaganja slagalica ispunjavali smo i neke radne listiće s crtežima. Uglavnom, bilo je to iskustvo ni po čemu za ondašnje dijete posebno, ali iz današnje je perspektive jasno da je bila riječ o neuspješnom projektu socijalističkog tipa odgoja u seoskim uvjetima u kojoj se sve ionako pretvaralo u grotesku. Nakon toga su došli školski dani. S jedva navršenih šest godina. Imali smo „drugaricu“ u plavoj kuti, uvijene natapirane kose. Bila je riječ o mršavoj ženi srednjih godina, uvijek ozbiljnoj i vrlo strogoj. Iznad školske ploče bila je slika s Titom ozbiljnog izgleda, a sa strane kanta s vodom za pranje spužve jer se u našoj školi za doći do nečega što se zvalo sanitarni čvor (gdje se moglo oprati spužvu) moralo izići vani. U jednom dijelu učionice krov je prokišnjavao pa smo se za kišnih dana razmještali po učionici tako da sjedimo na mjestima gdje nije kapalo sa stropa. Imali smo pisanke zelenkastih korica i čitanku „Dobro jutro“ s onim pjesmicama tipa „Šiš, šiš, šiš, šiša lava miš. Još, još, još, samo malo još!“ Koncem studenog primani smo u pionire. Bio je to traumatičan događaj. Trebalo je recitirati i pjevati. Vjerovali ili ne, u Arhangelovoj je glavi još uvijek pjesmica koju je recitirao: „Tito je naša dika, Tito je naša republika. Tito je naša domovina. Tito nas je vodio kroz sve pute, Tito nas je vodio kroz patnje ljute. Tito se za nas žrtvovao, za našu slobodu svega je sebe dao!“ Sjećam se da je tada bio nazočan neki časnik iz vojnog garnizona koji nam je podijelio plave kape i crvene marame dok smo pjevali otprilike „Crvenu maramu nosit ću ja, i plavu kapicu, tra la-la –la. Crvena marama o vratu sja, na kapi zvjezdica, tra-la-la-la!“ U razredu je bila gužva jer su na primanje u pionire morali doći i roditelji. Mi djeca smo jedva čekali da sve završi. Poslije svega smo išli u crkvu na vjeronauk. U svemu tome nismo vidjeli nikakve suprotnosti. Sve nam je bilo dobro. Nikad nismo postali „Titovi omladinci“! Raspala se i država i sustav u kojem smo živjeli pa smo osuđeni valjda zauvijek ostati „Titovi pioniri“! O Novoj godini slavio se „Dan dječje radosti.“ Tako su u onom sustavu zvali taj dan za nas djecu. Mi smo okitili našu malu učionicu trakama koje smo izradili od kolaž-papira. Drugarica učiteljica s nama je pripremila i neki igrokaz. Arhangel je glumio zeca. Osjećao se glupo s nezgrapno napravljenim zečjim ušima od kartona. Tada je došao i tako dugo čekani Djed Mraz. Tako se taj lik tada zvao. Mi smo doma čekali svetog Nikolu, ali su nam roditelji rekli da ga u školi ne spominjemo. Tada mi nije bilo jasno zašto. Tako je u naše malo selo i našu malu školu došao i Djed Mraz. Arhangel je bio razočaran jer je bilo upadljivo vidljivo da je Djed Mraz loše kostimirana žena. A najveće je razočaranje bilo što nije donio – ništa. Nije bilo darova. Vjerovali ili ne. Nije ih bilo. Djed Mraz bez darova. Valjda je to bilo takvo vrijeme. Jugoslavija pred raspadom, divlja inflacija. Ali mi djeca smo bili razočarani. Valjda sam tada prestao vjerovati u Djeda Mraza. Drugarica učiteljica povremeno bi organizirala nešto što je nazivala izletom. Izlet u njenom poimanju bio je da nas pusti da se igramo pored spomenika NOB-u. do tamo je trebalo pješačiti. Drugarici učiteljici nije bilo važno što je na pet metara od spomenika bila cesta, a pedesetak metara dalje željeznica. I što smo cijelo vrijeme bili na suncu jer na tom mjestu nije nigdje bilo hlada. Ali to je bila naša drugarica učiteljica. U trećem smo razredu primili prvu svetu Pričest. Crkva je bila okićena u bijelo, a roditelji razgaljenih lica. Traumatično je bilo biti u odijelima koja se nije smjelo cijeli dan zaprljati. Ali bila nam je fora primiti hostiju i piti iz kaleža dok nas cijela crkva promatra. Osjećali smo se važni. I da, dobili smo darove. |
16.03.2011., srijeda
1986.
|
Bili smo još djeca te sada već davne 1986. godine. Život u našem malom selu ni po čemu se nije odlikovao nečim posebnim. Bili smo krenuli u školu, u to vrijeme kada smo učiteljicu još uvijek morali oslovljavati s „drugarice.“ Zapravo, mi smo taj pojam, valjda nesvjesno, poistovjećivali s pojmom učiteljice. Tako nam je „drugarice“ zapravo značilo „učiteljice.“ Ne sjećam se da smo mi djeca ikad ikog drugog tako oslovljavali. „Drugarica“ ili „drug nastavnik“ bio je tako pojam vezan isključivo uz školu. I da, iznad školeske ploče obvezno je bila Titova slika, tamo gdje je danas hrvatski grb. I takve smo slike vezivali uz školu. Te godine stariji su pričali o nekoj atomskoj centrali. Da, tako su to nazivali. Ali nama djeci nisu ni tada ni kasnije pojasnili o čemu je riječ. Znam samo da je na tadašnjoj Televiziji Zagreb neka žena s naočalama upozoravala roditelje kako djeca ne smiju izlaziti vani… Tu nam tek ništa nije bilo jasno jer nam je bilo nespojivo kako ići u školu, u kojoj je nastava redovito održavana, s idejom da se ne izlazi vani… Danas bolje razumijemo logiku nelogike tadašnjeg sustava... Uostalom, dani su bili lijepi i mi djeca nikako nismo mogli uočiti što se to na nebu promijenilo. Nije nam bilo jasno, ali taj pojam Černobila koji se tih dana učestalo ponavljao nekako nam je postao antipatičan, premda nam nije bilo jasno kako taj neki daleki grad u dalekom Sovjetskom Savezu nama može na bilo koji način nauditi. Pa i u školi su nas učili kako je to prijateljska zemlja u kojoj je socijalizam kao tada kod nas i u kojoj je društvo pravedno. Tijekom te iste godine u našem malom selu dogodilo se da je niz krava otelilo mrtvu telad. Stariji su govorili da je to posljedica Černobila. Mi djeca smo se igrali i dalje i živjeli naše živote nesvjesni da smo te 1986. godine bili žrtve istog Černobila kao i najveći dio Europe. Prohujale su godine. Deseljeća. Ni mi niti Černobil više nismo u istoj državi. A ostali smo na istom mjestu. Naše je selo i dalje malo. Samo s velikim brojem nezaposlenih. I mi više nismo djeca. Pitanje potencijalne nuklearne katastrofe koja se ovih dana nadvila nad Japanom i cijelim svijetom podsjetila nas je ovih dana na katastrofu ukrajinske nuklearne elektrane u Černobilu. Šutnja tadašnjeg vodstva SSSR-a i pokušaj prikrivanja katastrofe u nuklearnoj elektrani u Černobilu omogućila je da veći dio Europe bude ozračen radioaktivnim oblakom nastalim emisijom radioaktivnih čestica iz uništenog reaktora černobilske elektrane. U tom svjetlu vijesti iz Japana vezane uz elektranu Fukoshima 1 zvuče još važnijima znajući koliko je svaka pravodobna informacija važna. Danas smo, kao odrasli ljudi, svjesni opasnosti koja prijeti zbog možebitne havarije japanske nuklearke. Jednako tako, hladni je rat desetljećima iza nas i više ne postoje ideološke barijere koje bi u očima vlasti bile razlogom prikrivanja informacija. Ipak, teško se othrvati misli da čovjek zapravo i ne zna bi li nam u ovoj situaciji bilo lakše znati svaku informaciju o stanju o japanskoj nuklearki ili živjeti kao da se ništa ne događa. Uostalom, što kakav god razvoj događaja u Japanu bio, mi na ovim stranama planeta i nemamo previše izbora… Jedno je jasno; da su potres i tsunami u Japanu pokazali da ni najnaprednija tehnologija nije dovoljno jamstvo da svijet bude sačuvan od nuklearne katastrofe. Ovaj je zaključak istovremeno zastrašujući i oslobađajući. Zastrašujući je jer pokazuje da nikad nismo do kraja sigurni, bez obzira na naprednu tehnologiju suvremenih nuklearnih elektrana, oslobađajući jer nas budi iz lažne sigurnosti i potiče da razmišljamo o svojem životu i budućnosti. Te 1986. godine bili smo djeca. Sjećanja na Zimske olimpijske igre u Sarajevu još su bila svježa. Pripremala se Univerzijada u Zagrebu. Nismo ni slutili koliko je Černobil utjecao na nas. Posljedice te katastrofe vjerojatno nećemo uspjeti sagledati ni za vrijeme naših života. Ipak, događaji iz te i godina koje su uslijedile drastično su promijenili i nas i svijet koji smo poznavali. Zauvijek. I godina koju brojimo vjerojatno će naše živote i svijet promijeniti još drastičnije. |
14.03.2011., ponedjeljak
B.B.
Nakon par godina stanke ponovno je krenuo reallity show Big Brother. Što god mislili o projektima ove vrste, neosporna je činjenica da je riječ o vrlo gledanom sadržaju koji iz godine u godinu privlači sve veću pažnju sve šireg gledateljstva. U nekoliko smo se postova na ovom blogu smo već prije nekoliko godina osvrnuli na sve vidove ovog show-a, pa ih ovdje nije potrebno ponavljati. Uostalom, kandidati koji su izabrani u ovo natjecanje bili su upoznati čemu se sve izlažu sudjelovanjem u Big Brotheru, pa ako im takav način života kroz nekoliko mjeseci i sve što s njime ide neće predstavljati problem, onda će još i manje onima koji ovaj show prate. A gledateljima je uvijek moguće pritisnuti gumb na daljinskom upravljaču i izabrati gledanje programa neke druge televizijske kuće…Prvi regionalni Big Brother počeo je sinoć u Beogradu. Show je započelo 16-ero stanara izabranih upadljivo s područja nekadašnje Jugoslavije. Većina ih je iz Hrvatske – njih šest. Pet ih je iz Srbije, dvoje iz Bosne i Hercegovine, a jedan iz Makedonije. Ovogodišnji show je i upadljivo znakovitog naziva „Ljubi bližnjega svoga" - ma što god scenaristi pod time mislili! Dvoje natjecatelja je rođeno u Njemačkoj, a dvojica žive u Engleskoj. Novinari su stanare ovogodišnje BB kuće već nazvali "lepezom čudnovatih kandidata." Među njima su prvi put trojica kandidata koji su u srednjih godina i s pivskim trbusima i dvoje odraslih niska rasta (kepeci). Iako simpatični, teško da će se u očima gledateljstva, koje je mahom teenageskih godina, u popularnosti moći nositi sa svojim mlađim sustanarima koji su po godinama i navikama nalik onima iz prethodnih sezona. O među njima ima manekena, strippera i kojekakvih likova čije će se životne priče i karakter ocrtavati pred očima onih koji budu dovoljno uporni iz dana u dan pratiti ovaj show. Scenaristi Big Brothera pobrinuli su se da njihovi uvjeti života budu takvi da od njih traže najveći mogući stupanj prilagođavanja. Svi kreveti u spavaćoj sobi su spojeni, tako da će se stanari (htjeli-ne htjeli), stiskati preko noći. Tu su još kupatila sa (polu)prozirnim stjenkama i niz iznenađenja koja očekuju kandidate. Osim glavne kuće, postoji i prostor nalik deponiju u kojemu su tri kandidata koji će s vremenom ući u glavnu kuću. Ta tri kandidata po ulasku u kuću-deponij bili su vidljivo šokirani uvjetima života u koje su smješteni. Sve u svemu, gledatelji koji su željni zavirivanja u tuđu privatnost i intimu mogli bi prateći ovogodišnji Big Brother doći na svoje. Sama ideja reallity show-a ove vrste zapravo je i zamišljena kako bi se gledateljima to omogućilo – zaviriti u tuđi život. Pred nama su mjeseci u kojima će mediji obilovati pričama i tračevima vezanima za živote i (ne)djela stanara iz BB kuće. Možda je BB dobra prilika iz ove sumorne svakodnevice pobjeći u jedan zamišljeni, imaginarni, umjetni svijet kao što je ovaj iz reallity show-a. Pa, tko voli – nek' izvoli. Sretno svima. |
11.03.2011., petak
Potres
|
Katastrofalan potres i tsunami koji je uzrokovao pogodili su japanski otok Hokaido. Stravične snimke iz te zemlje pokazuju razornu moć prirode u liku vala koji nemilice uništava sve što se nađe na putu snazi vode. Što nije uništio potres, to je dokrajčila voda. Iako je Japan trusno područje što se potresa tiče, iako su Japanci naviknuti na stalno suočavanje s manjim i većim potresima, ova je prirodna katastrofa ipak pogodila stanovnike Zemlje Izlazećeg Sunca. U trenutku su izgubljeni životi, razdvojene obitelji, uništena imovina koja se stjecala godinama napornim radom i zalaganjem po kojemu su Japanci poznati širom svijeta. Ono što u cijeloj katastrofi ne može ne oduševiti je discipliniranost Japanaca kod ove prirodne nepogode. Brza reakcija i stav tamošnjeg stanovništva pokazuje visok stupanj senzibiliziranosti ovog naroda za slučaj elementarne nepogode, kao i spremnost na svim razinama reagirati na način koji ljudske žrtve i štete na materijalnim dobrima čini što manjima. Mora se priznati da je, barem koliko je na snimkama iz trenutka potresa moguće vidjeti, većina stanovništva u trenucima potresa reagirala maksimalno trezveno. Panici gotovo da nije bilo mjesta, ali u isto vrijeme trezvenost stanovništva nije utjecala na brzinu reakcije koja je, s obzirom na uvjete, bila iznimna. Snimke pokazuju hitri izlazak stanovništva na otvoreni prostor, pribranost u zatvorenim prostorima, gotovo potpuni izostanak panike, uzajamnu pomoć stradalih i ljudi koji su se zatekli u blizini… Zadivljuje pripremljenost industrijskih postrojenja i ostalih gospodarskih sadržaja: nuklearne elektrane automatski se gase, zgrade građene tako da odole potresu ostaju stajati, promet se zaustavlja radi sigurnosnih provjera… Katastrofalan potres koji je 1923. godine pogodio Tokio poučio je Japance da prilikom gradnje nužno moraju voditi računa o otpornosti zgrada na potres kao i o edukaciji i uvježbanosti stanovništva u slučaju ove prirodne katastrofe. Potres u japanu koji je tresao jačinom od 8,9 stupnjeva Richterove ljestvice za Japance nije bio toliko poguban koliko, kako se za sada čini, tsunami koji je potres pokrenuo. Japan se nalazi na rasjedu dviju tektonskih ploča zemljine kore pomicanjem kojih dolazi do sudara na njihovim rubnim područja čime se oslobađa ogromna količina energije. Za svega 15 minuta japansku je obalu pogodio tsunami čija je visina ponegdje dosezala i deset metara. Pred tolikom silom morske vode nije bilo moguće evakuirati stanovništvo na sigurno u tako kratkom vremenu. Potres koji je pogodio Japan podsjeća nas na potres koji je prošle godine u siječnju pogodio Haiti. Deseci tisuća žrtava koje je brojio Haiti pokazuju koliko je siromaštvo te zemlje na Karibima uvjetovalo tako velik broj žrtava. Loša kvaliteta gradnje stambenih i drugih objekata na Haitiju kao i potpuna needuciranost stanovništva o reagiranju u slučaju potresa uzeli su svoj danak prigodom prošlogodišnjeg potresa. Prometna nepovezanost, nedostatak spasiteljskih službi i manjkavosti zdravstvenog sustava broj žrtava na Haitiju učinili su još većim. Potresi u Japanu i na Haitiju pozivaju na veću svijest o opasnosti od ove prirodne nepogode. Sjetimo se da se i Hrvatska nalazi na potresima rizičnom području. Povijest ovih krajeva prepuna je događaja u kojima su potresi rušili cijele gradove: Dubrovnik 1667., Zagreb 1880., Skopje 1962., Dubrovnik opet 1976., Ston 1996. itd. teško je moguće da se prilikom gradnje suvremenih objekata kod nas vodi previše računa o njihovoj otpornosti na potrese. O upoznatosti javnosti, napose školske djece, o postupanju u slučaju potresa teško da možemo govoriti. Katastrofe u Japanu i na Haitiju pokazuju nam da o tom pitanju u skoroj budućnosti valja voditi računa. Možda kod nas u slučaju potresa neće biti na tisuće žrtava, ali što bi bilo da bude jedna jedina žrtva, i to netko od naših bližnjih?! |
10.03.2011., četvrtak
Hrvatska traži zvijezdu
|
Maškare su iza nas. Šarenilo maskenbala većinu svijeta zabavlja nekoliko tjedana između božićnog vremena i korizme. Kod nas je maskenbal tijekom cijele godine. Samo malo tko ima petlje to reći naglas. Bolje je držati se po strani. Valjda. Kod nas nema djeteta poput onog iz bajke koje bi reklo da je car gol, već tisuće odraslih koji tjednima prosvjeduju vičući o golotinji gladnog naroda, ali ih car(ica) ne želi ni čuti ni vidjeti. Većina je skinula maske jer je započela korizma. Neki su ostavili maske na licima. Uvijek ih nose. Valjda misle da su tako sigurniji. Da ih nitko ne prozire. I da će tako uspješno nastaviti održavati privid koji žele. Drugi su se posuli pepelom. Posuli su se obični, mali ljudi. Riječ je o vrlo maloj količini pepela koja se stavlja čovjeku na glavu. Nekima ne bi bio dovoljno ni pregršt pepela. Pun kamion. Međutim, tko im može što reći. Bio se našao jedan koji im je sve rekao u brk. Razapeli su ga. Danas se isti zaklinju u njegovo ime. Da se opet pojavi, isto bi završio. Isti bi ga uklonili. I opet bi se zaklinjali u njegovo ime. Povijest se uvijek ponavlja. U njoj je konstanta da istina nikad nije dobrodošla. Hrvatska traži zvijezdu. Kao da nam ih nedostaje. Svi bi htjeli biti zvijezde. Uostalom, nije ljudima ni zamjeriti. Jer i oni koji bi htjeli raditi znaju da nikada neće naći posao od kojeg bi dostojanstveno živjeli. Zato je bolje biti zvijezda. Makar ništa ne radili. Kao Ava Karabatić. Kažu da ta u indeksu ima sve odlične ocjene. Studira u Zadru. Želim tamo studirati. Imat ću sve desetice. To su dvostruko veće ocjene od onih koje ima buduća profesorica talijanskog jezika i književnosti. Nije teško biti dvostruko pametniji od Ave Karabatić. I da; želim studirati i sociologiju. Tamo su asistenti negdašnji studenti koji su studirali po desetak godina. Ljudi su utvrđivali gradivo, htjeli biti temeljiti. Pa ću i ja biti temeljiti sociolog. Studirat ću pet godina. Nije teško biti dvostruko pametniji od tamošnjih asistenata. A danas je i popularno biti neki „olog“ iz područja društvenih znanosti. To će mi omogućiti biti političar po hrvatskoj mjeri; ne biti sposoban ni za što, pričati a da se ništa ne kaže, biti dvostruko pametniji od Ave Karabatić i sociolog s diplomom zadarskog fakulteta. Za sve spomenuto ne treba se previše truditi. Još kad se učlanim u vladajuću stranku i napišem pismo barba Luki sve će ići kao podmazano. A ako od toga briljantnog plana i ne bude ništa, uvijek mogu biti zvijezda po hrvatskoj mjeri. Tek za to ne moraš biti previše pametan. A talent – pitat ćete! Ma tko za to još mari… |
09.03.2011., srijeda
Tko se bori za naše bolje sutra?
|
Već dva tjedna uporna i hrabra grupa građana, njih nekoliko tisuća, prosvjeduje zagrebačkim ulicama. Glas je to građanske Hrvatske kojoj je prekipjelo licemjerje i prazna obećanja naših vlastodržaca koja slušamo već godinama, a narod je – bez perspektive. Može nam se činiti kako je nekoliko tisuća prosvjednika veliki broj, ali sjetimo se da je Zagreb grad s osamsto tisuća stanovnika, a s okolnim područjem kojeg obuhvaća Zagrebačka županija taj se broj penje na više od milijun. Kad usporedimo taj odnos, uviđamo kako već dva tjedna prosvjeduje vrlo mali broj ljudi. U drugim hrvatskim gradovima broj je prosvjednika ovih dana bio još i manji. Ne možemo ne zaključiti kako se na našim ulicama za bolje sutra zapravo bori – tek šačica ljudi. Što je s nama ostalima?! Nitko ne može zanijekati činjenicu da su zahtjevi koje već danima iznose prosvjednici iskaz stanja našeg društva koje je potonulo u beznađe i krajnju materijalnu bijedu. Najveći dio našeg društva jedva preživljava. Mladi koji su završili školu ne mogu se nadati nikakvom zaposlenju, a kamo li zasnivanju obitelji i svemu što s time ide. Svi to dobro znamo i osjećamo. U tom smislu se pitamo – zašto šutimo?! Je li moguće da smo postali toliki oportunisti da prepuštamo šačici prosvjednika, mahom mlađih ljudi i obespravljenih te na ulicu istjeranih bivših radnica „Kamenskog“ i „Uzora“ da se bore za svoju i našu egzistenciju?! Svaki drugi dan iz prividne sigurnosti naših fotelja slušamo vijesti o prosvjedima i prepucavanjima organizatora i policije o tome koliko je ljudi izišlo na ulice. Zgražamo se nad nasiljem kad i gdje se ono pojavi na relaciji prosvjednici – policija, s odobravanjem slušamo zahtjeve tih ljudi s transparentima u rukama i suzama u očima i – ne činimo ništa. Čekamo da netko drugi za nas obavi posao. To se na poseban način očituje u našim malim sredinama u kojima se svi skrivamo u svojim mišjim rupama čekajući da se stanje promijeni nabolje bez rizika našeg angažmana. Jer, nikad se ne zna kome se od lokalnih moćnika možeš zamjeriti podizanjem svoga glasa. Tako ne možemo ne zaključiti da građanska Hrvatska započinje na zapadu užeg Zagreba, na Črnomercu, a završava na istoku, u Maksimiru. S druge strane čovjek ne može bez osjećaja gadljivosti slušati izjave naših političara, jednako onih na vlasti kao i onih u oporbi. Prvi sustavno ignoriraju prosvjede, gladne radnike bez posla i mladež koja zna da ga neće naći. Ponašaju se kao da je riječ o stanju u Bangladešu, a ne tek nekoliko stotina metara od Banskih dvora. Licemjerno osuđuju podizanje glasa na ulicama jer to, tobože, ugrožava pristupne pregovore s Europskom Unijom i turističku sezonu koja je pred vratima. To što su ljudi gladni njih uopće nije briga. Istovremeno forsiraju slučaj Purda i Bosanac kako bi pažnju javnosti skrenuli na druge teme osim nezaposlenosti, glavi, beznađa i njihove očigledne nesposobnosti. U svakoj demokratskoj i građanskoj državi stranka čiji je bivši predsjednik i premijer u zatvoru raspisuje izbore. Budući da jaca i njezina svita imaju obraz deblji od đona cipele, takvo nešto njima ne pada na pamet. Oni se nadaju da će turistička sezona, završetak pristupnih pregovora s Europskom Unijom, dolazak pape Benedikta XVI u Hrvatsku i još poneko čudo vratiti povjerenje građana u njihovu sposobnost da vode državu. Koje li iluzije. U isto vrijeme političari iz tzv. oporbe trljaju ruke i čekaju da društveni pritisak donese plod u obliku prijevremenih izbora kako bi u tom slučaju sebe mogli predstaviti kao alternativu trenutno vladajućoj garnituri. S druge strane, nitko od njih još nije iznio gospodarski program koji bio kadar zemlju izvući iz krize, privući strani kapital i otvoriti nova radna mjesta. Jednako tako, ni vlast niti oporba nisu pokazali odlučnost sankcionirati privatizacijsku pljačku sustavno provođenu zadnja dva desetljeća. Kako bi i mogli, kad su i sami imali prste (čast iznimkama) u svemu tome?! I kako se ne osjećati jadno i posramljeno u zemlji u kojoj se za bolje sutra svih nas bori šaka golobradih mladića i srednjovječnih bivših radnica tekstilne industrije istjeranih na ulicu?! Što ćemo sutra reći svojoj djeci – tko se u naše vrijeme borio da njima bude bolje? |
06.03.2011., nedjelja
Sve iz ljubavi prema narodu
|
Diktatori širom svijeta imaju više zajedničkih osobina. Jedno od obilježja im je uvjeravanje sveukupne javnosti kako ih vlastiti narod bezuvjetno voli. Nisu nam nepoznate groteskne slike u kojima su takvi su rado u naručje uzimali pomno izabranu djecu iz masa koje su im klicale, dok su istovremeno stotine i tisuće političkih protivnika, i svih koje su takvima u svojem patološkom strahu za vlast smatrali, slali u zatvore ili u smrt. Na ovim našim pribalkanskim prostorima imali smo više takvih likova. Imenom i djelom jednoga od njih zaklinjali su se stari i mladi, mase su ga dočekivale na ulicama prilikom posjeta u pauzama između njegovih višemjesečnih krstarenja diljem zemalja nekadašnjeg nesvrstanog bloka. Kad je umro, režim je, su uz svesrdnu potporu tadašnjih medija, iskonstruirao stanje sveopće žalosti koja je graničila s histerijom. Sve iz ljubavi prema narodu. Razvoj događaja diljem svijeta posljednjih desetljeća, napose ovih dana, tjedana i mjeseci, pokazuje kako je vrijeme diktatora i velikih vođa iza nas. Zapadne su demokracije s velikim vođama raskrstile već sredinom dvadesetog stoljeća. Zemlje nekadašnjeg istočnog bloka to su učinile u desetljeću nakon pada komunizma. Lukašenko u Bjelorusiji i Vladimir Putin (alias Dimitry Medvjedev) u Rusiji posljednji su ostaci takvog oblika vladavine. Društveni razvoj u tim zemljama, koji je nezaustavljiv proces, učinit će kraj i tim vlastodršcima. Najnovija događanja diljem arapskog svijeta pokazuju da je diktatorima i u tom dijelu svijeta odzvonilo. Povijesni procesi pokazuju se nezaustavljivima. Jedno od obilježja svih diktatora, bez obzira na vrijeme u kojem su se pojavili ili kraj svijeta u kojemu su vladali, njihovo je imovinsko stanje. Vjerojatno potaknuti silnom ljubavlju prema narodu kojima su vladali, diktatori su za vrijeme svoj vladavine financijski i materijalno osigurali i sebe i generacije svoje obitelji, do sedmog koljena i dalje. Sjetimo se rumunjskog diktatora Nikolaja Causescua. Taj pastir iz rumunjskih Karpata na kraju je života posjedovao nekoliko suvremenih dvoraca i nikad do kraja utvrđeni iznos deviza na stranim bankama kojima se do danas nije do kraja ušlo u trag. Sve iz ljubavi prema narodu. Najnoviji primjer sina nedavno svrgnutog egipatskog vlastodršca Hosnija Mubaraka pokazuje da je Mubarak bio tipičan primjer diktatora koji se enormno obogatio dok većina Egipćana živi u siromaštvu. Nakon svrgavanja s vlasti, strane su banke blokirale Mubarakove račune, kao i račune članova njegove obitelji. Sada se dogodilo da je njegov sin pokušao izvršiti samoubojstvo saznavši da su mu milijuni dolara na računima stranih banaka – blokirani. Mali se najprije zgražao nad činjenicom da ne može doći do sredstava koja je, valjda, uštedio odvajajući od plaće! Nije mogao podnijeti da su mu sredstva na bankama blokirana pa se odlučio na tako drastičan potez kao što je samoubojstvo kako bi pokazao stav da s njim nitko ne može kako bi htio jer on, eto, nije neki mekušac. Sve iz ljubavi prema narodu. Rat koji hara Libijom pokazao je da su Gaddafi i njegovi sinovi u gradovima diljem zemlje imali luksuzne vile u kojima su gosti nerijetko imali prilike uživati u društvu dama koje su se bavile najstarijim poslom na svijetu. Sve to pokazuje kako su Gaddafi i njegovi javnosti pružali sliku pobožnih muslimana koji promiču šerijatske zakone, a s druge su strane uživali u svim porocima „trulog zapada“ kojeg su proglašavali neprijateljem kada im je to odgovaralo. Isti Gaddafi optužuje Al Qaidu i Osamu Bin Ladena, kao ikone međunarodnog terorizma da stoje iza pobune u Libiji, dok je on sam istovremeno bio javni sponzor terorista koji su srušili avion iznad britanskog Lockerbbyja. Sve iz ljubavi prema narodu. O ovim našim domaćim vlastodršcima nema se što reći. Svako slovo u daljnjem opisu degutantnosti njihove vladavine je suvišno. Sve iz ljubavi prema narodu. |