Arhangel
11.07.2009., subota
Srebrenica - da se ne zaboravi
Navršilo se punih 14 godina od onog vrućeg srpanjskog dana u kojem smo se mi, tada još djeca, bezbrižno kupali, tog istog dana kada je u srcu Europe, u planinama istočne Bosne počinjen stravičan zločin koji ljudski razum ne može razumjeti niti srce prihvatiti. Toga srpansjkog dana i u danima koji su uslijedili vojne i paravojne snage bosanskih Srba poubijale su preko 8000 Bošnjaka, uglavnom civila, muškaraca iz Srebrenice i okoline. Žrtvama je bilo između 14 i 79 godina. Bila je to najkrvavija epizoda rata koji je u smrt odveo nebrojene živote s prostora bivše Jugoslavije, epizoda rata koji nikom nije bilo potreban, ponajmanje običnim, malim ljudima, nama.Ironija srebreničke tragedije još je veća kada se zna da su Srebrenica i Žepa bile zaštićene enklave Ujedinjenih Naroda i pod zaštitom mirovnih snaga. Te iste mirovne snage, pripadnici Nizozemskog kontingenta nijemo su promatrali kako vojska bosanskih Srba razdvaja muslimanske muškarce i dječake i odvodi ih u sigurnu smrt. Još je tragičnije što se to događalo pred televizijskim kamerama, pred licem čitavoga svijeta, u „civiliziranoj„ Europi, na kraju dvadesetog stoljeća, samo godinu dana nakon sličnog genocida u Rwandi. I nitko nije ništa poduzeo. Tako se dogodio u Nebo vapijući grijeh. Danas, 14 godina nakon tragedije u Srebrenici preživjeli još uvijek pokapaju eshumirane i identificirane ostatke svojih najmilijih, dok im se za oko 4000 još ne zna za grob. Nijemi spomenici u memorijalnom centru u Potočarima svjedoče o tragediji i vapiju za pravdom. A pravda... A pravda je malom čovjeku uvijek bila maćeha. Međunarodni je sud ionako proglasio da se genocid i nije dogodio na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, nego samo u Srebrenici. Ratko Mladić, srebrenički krvnik, kao i ostali suučesnici u zločinu, slobodno šetaju i primaju mirovine i plaće. Sve to dok preživjeli iz Srebrenice i drugih stratišta diljem Bosne i Hercegovine srca punih gorčine pitaju gdje je ta pravda, ta maćeha koja je svoju djecu s ovih naših strana uvijek zanemarivala. A te pravde za kojom svijet toliko vapije nigdje, ni za lijeka... I što nam ostaje nego gorčina, suze pomiješane s ponosom i nadom, misli usidrene u čvrstoj vjeri da istina nikad neće biti zaboravljena i da će svi nevino stradali zauvijek biti pamćeni. Ljubavi nema bez istine i zato je sveti zadatak generacija koje dolaze prenijeti sljedećim naraštajima istinu o Srebrenici, istinu o Markalama, istinu o Manjači, istinu o Škabrnji, istinu o Vukovaru i Ovčari... Ne istinu da bismo nekog prozivali, kome se osvećivali ili tražili revanš, već istinu radi ljubavi prema svima koji su pali kao žrtve laži, mržnje i zla koje je prsukljalo na ovim stranama u zadnjem desetljeću minulog vijeka tko zna po koji put... Srebrenica ne smije šutjeti. O Srebrenici se ne smije šutjeti. Budemo li mi šutjeli, Nebo će govoriti. Duše pobijenih nas obvezuju na istinu. Generacije koje dolaze obvezuju nas na istinu. Srebrenico, nikad nisi zaboravljena u srcima Hrabrih. SREBRENICA 1995. – 2009. |