Arhangel
11.11.2008., utorak
Obljetnica bez sjećanja
U hrvatskom medijskom prostoru i društvenom životu uopće nezapaženim je prošao datum 11. studenog. Naime, toga je dana, točno u 11 sati prijepodne, godine 1918. na svim bojišnicama utihnulo oružje i nastalo primirje, čime su okončane borbe Prvoga svjetskog rata. Budući da je u tom ratu sudjelovala i Hrvatska, tada još uvijek u sasatavu Austro-Ugarskog Carstva, i budući da je podnijela velike žrtve, tužno je da se u današnjoj slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj nitko od državnih vlasti i značajnijih društvenih znanstvenih i kulturnih institucija nije sjetio i na prikladan način obilježio ovu devedesetu obljetnicu kraja tog strašnog rata koji je zauvijek izmijenio i svjetsku i našu povijest.Odati počast tolikih žrtvama palima u ono vrijeme, a u povijesnim razmjerima bilo je to kao da se dogodilo jučer, bio bi znak naše kulture i uljudbe koju tako rado volimo nazivati mediteranskom, srednjoeuropskom i kršćanskom. Dok cijela Europa i svijet održavaju komemoracije, znanstvene i kulturne skupove vezane uz ovu važnu obljetnicu, kod nas u Hrvatskoj malo tko zna da je na današnji dan, 11. studenog 2008., točno 90 godina od kako je završio Veliki rat u kojemu je živote izgubilo 20 milijuna ljudi, u kojemu je dvostruko više ranjeno, u kojemu su počinjena velika razaranja i koji je promijenio europsku i svjetsku povijest. Kad je u sarajevskom atentatu u lipnju 1914. ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand, malo je tko slutio da je to bio početak kraja triju velikih carstava: Austro-Ugarskog, Turskog i Ruskog. Nitko nije ni mogao slutiti da će sukob kojemu je spomenuti atentat bio povod, a nikako uzrok, potrajati više od četiri godine i donijeti strahote koje svijet do tada nije bio vidio: od uporabe bojnih otrova do zračnog bombardiranja gradova. Neki povjesničari kažu da je na vijest o smrti svojeg nećaka Franza Ferdinanda u Sarajevu stari austrijski car Franz Joseph rezignirao rekao – Gotovo je! – sluteći kako rat koji je bio na pomolu država kojoj je bio na prijestolju neće preživjeti. Tako se na kraju i dogodilo. U jesen 1918. bilo je jasno da Austro-Ugarska neće opstati, premda je tada bila u prednosti na praktički svim bojištima. Bila je to država skrojena od različitih naroda, od Tirola u Italiji do Bukovine u Ukrajini, od Transilvanije u Rumunjskoj do Dalmacije u Hrvatskoj. Politička hegemonija Austrije i Ugarske u stoljećima koja su pretodila Velikom ratu, učinile su bilo koju ideju o ostanku slavenskih i ostalih naroda u toj državi isključenom. Ni ponuda cara Karla I Habsburga o federalizaciji Carstva iz listopada 1918. nije mogla spasiti staru Monarhiju od raspada. Ironija cijele ove priče o raspadu Habsburškog carstva osobito se ističe u tome što su se Hrvati te tragične 1918. našli pred izborom ostati raskomadani između više zainteresiranih strana, kao što je bilo predviđeno Londonskim ugovorom iz 1915., ili potražiti zaštitu nekog sveznika za kojeg su se nadali da će zaštititi hrvatske nacionalne interese. Tadašnji su hrvstaki političari mislili da su takvog saveznika našli u Srbiji pod dinastijom Karađorđevića. Tek koji mjesec kasnije pokazalo se da su se grdno prevarili. A tada je sve već bilo kasno; Hrvatska je iz jedne tamnice naroda – Austo-Ugarske prispjela u drugu – Jugoslaviju. |