Arhangel
30.11.2008., nedjelja
Što čovjek treba?
Što čovjek treba? Ja Boga ne trebam, kažu, ali zato trebaju ženu za ženom, muža za mužem, auto za autom, položaj za položajem. Nikad siti, trajno osamljeni. Ja Boga ne trebam! Kažu, al' zato trebaju tablete i ne mogu zaspati. Od čežnje im ostala pohlepa, od ljubavi strast, od politike intriga, od moći nasilje, od autoriteta prisila, od tehnike tjeskoba, od bogatstva svađa, od vjere običaj. Blažen čovjek koji Boga treba. M. Gorki |
11.11.2008., utorak
Obljetnica bez sjećanja
U hrvatskom medijskom prostoru i društvenom životu uopće nezapaženim je prošao datum 11. studenog. Naime, toga je dana, točno u 11 sati prijepodne, godine 1918. na svim bojišnicama utihnulo oružje i nastalo primirje, čime su okončane borbe Prvoga svjetskog rata. Budući da je u tom ratu sudjelovala i Hrvatska, tada još uvijek u sasatavu Austro-Ugarskog Carstva, i budući da je podnijela velike žrtve, tužno je da se u današnjoj slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj nitko od državnih vlasti i značajnijih društvenih znanstvenih i kulturnih institucija nije sjetio i na prikladan način obilježio ovu devedesetu obljetnicu kraja tog strašnog rata koji je zauvijek izmijenio i svjetsku i našu povijest.Odati počast tolikih žrtvama palima u ono vrijeme, a u povijesnim razmjerima bilo je to kao da se dogodilo jučer, bio bi znak naše kulture i uljudbe koju tako rado volimo nazivati mediteranskom, srednjoeuropskom i kršćanskom. Dok cijela Europa i svijet održavaju komemoracije, znanstvene i kulturne skupove vezane uz ovu važnu obljetnicu, kod nas u Hrvatskoj malo tko zna da je na današnji dan, 11. studenog 2008., točno 90 godina od kako je završio Veliki rat u kojemu je živote izgubilo 20 milijuna ljudi, u kojemu je dvostruko više ranjeno, u kojemu su počinjena velika razaranja i koji je promijenio europsku i svjetsku povijest. Kad je u sarajevskom atentatu u lipnju 1914. ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand, malo je tko slutio da je to bio početak kraja triju velikih carstava: Austro-Ugarskog, Turskog i Ruskog. Nitko nije ni mogao slutiti da će sukob kojemu je spomenuti atentat bio povod, a nikako uzrok, potrajati više od četiri godine i donijeti strahote koje svijet do tada nije bio vidio: od uporabe bojnih otrova do zračnog bombardiranja gradova. Neki povjesničari kažu da je na vijest o smrti svojeg nećaka Franza Ferdinanda u Sarajevu stari austrijski car Franz Joseph rezignirao rekao – Gotovo je! – sluteći kako rat koji je bio na pomolu država kojoj je bio na prijestolju neće preživjeti. Tako se na kraju i dogodilo. U jesen 1918. bilo je jasno da Austro-Ugarska neće opstati, premda je tada bila u prednosti na praktički svim bojištima. Bila je to država skrojena od različitih naroda, od Tirola u Italiji do Bukovine u Ukrajini, od Transilvanije u Rumunjskoj do Dalmacije u Hrvatskoj. Politička hegemonija Austrije i Ugarske u stoljećima koja su pretodila Velikom ratu, učinile su bilo koju ideju o ostanku slavenskih i ostalih naroda u toj državi isključenom. Ni ponuda cara Karla I Habsburga o federalizaciji Carstva iz listopada 1918. nije mogla spasiti staru Monarhiju od raspada. Ironija cijele ove priče o raspadu Habsburškog carstva osobito se ističe u tome što su se Hrvati te tragične 1918. našli pred izborom ostati raskomadani između više zainteresiranih strana, kao što je bilo predviđeno Londonskim ugovorom iz 1915., ili potražiti zaštitu nekog sveznika za kojeg su se nadali da će zaštititi hrvatske nacionalne interese. Tadašnji su hrvstaki političari mislili da su takvog saveznika našli u Srbiji pod dinastijom Karađorđevića. Tek koji mjesec kasnije pokazalo se da su se grdno prevarili. A tada je sve već bilo kasno; Hrvatska je iz jedne tamnice naroda – Austo-Ugarske prispjela u drugu – Jugoslaviju. |
10.11.2008., ponedjeljak
Kursk 2
Nova tragedija ruske nuklearne podmornice u kojoj je poginulo 20 ljudi podsjetila nas je na sličnu tragediju nuklearne podmornice Kursk 2000. godine, kada je poginulo svih 118 članova posade. Ruske su vlasti u prošli ponedjeljak nastavile istragu nakon nesreće koja se dogodila na ruskoj nuklearnoj podmornici, a na krajnjem istoku zemlje u utorak će biti proglašen danom žalosti. Vjerski obred održan je u Vladivostoku u pacifičkoj bazi ruske mornarice. U utorak je u cijelom priobalnom području na krajnjem istoku zemlje, gdje je podmornica konstruirana i odakle je podrijetlom većina žrtava, proglašen dan žalosti. Neki među njima bit će pokopani u srijedu u gradiću Boljšoj Kamenu, odakle je tek dovršena podmornice krenula na pokusnu plovidbu. Prema službenoj verziji do nesreće je došlo zbog zakazivanja protupožarnog sustava. U još nerazjašnjenim okolnostima, žrtve nesreće preminule su jer su udisale freon koji je istjecao iz dijela podmornice, objasnili su ruski dužnosnici. Dokumentarni film prikazan prije nekoliko dana na History Chanel-u kao da je bio zlokobno predskazanje nove nestreće koja je uslijedila nekoliko dana kasnije. Tragedija Kurska bila je utoliko veća jer ruske vlasti najprije nisu dozvolile stranu pomoć u akciji izvlačenja, a kad su konačno i dozvolile, sve je već bilo kasno za 23 preživjelih koji su se bili sklonili u podmorničku komoru koja je u eksploziji koja je podmornicu potopila bila neoštećena. Zapravo, i nakon izvlačenja olupine podmornice godinu dana kasnije Kremlj je razloge havarije ovog ponosa ruske flote držao u tajnosti. Ne treba ni spominjati očaj obitelji poginulih koje nikada nisu dobile službeno izviješće o razlozima pogibije njihovih najmilijih. Mediji su ovu tragediju najprije bili pomno pratili, a onda su jednostavno svi zašutjeli. Nova nesreća ruske podmornice podsjetila nas je na, sada već pomalo zaboravljenu, tragediju Kurska. No, što je tek s nebrojenim nerećama u vojsci Sovjetskog Saveza dok je još trajao Hladni rat!? Vjerojatno nikada nećemo saznati koliko je nedužnih ljudi stradalo dok Sovjeti nisu osposobili svoju vojnu mašineriju koja je bila impozantna, budući da je poznato da je SSSR osamdesetih godina minulog vijeka trošio čak četvrtinu državnog proračuna na naoružanje! Najvjerojatnije je da na dnu svjetskih mora i oceana leže olupine podmornica i brodova sa žrtvama koje su bile plod sovjetske želje za vojnom premoći nad NATO savezom. Ako i postoje arhivski podaci o takvim tragedijama, oni će još dugi niz desetljeća ostati nedostupni istraživačima i široj javnosti. Obiteljima nestalih i stradalih ostat će samo tužno sjećanje i sjetni pogled na morsku pučinu kao grob njihovih najmilijih koji su stradali kao žrtve jednosg sustava koji je nemilice gazio ljudski život i dostojanstvo svakog čovjeka. Zaista, u Rusiji se toga tako malo promijenilo. |
04.11.2008., utorak
Go Barack, go!
Veliki povijesni događaji ponekad prođu mimo nas a da u istom trenutku ne uočimo njihovu dugoročnu važnost i utjecaj na svijet i živote svih nas. Tek s vremensko-prostorne distance postanemo kadri retrospektivno uočiti kako je ono što nam se u jednom trenutku činilo nečim uobičajnim zapravo imalo epohalno značenje.Predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama održani danas, 04. studenog 2008., događaj su koji protječe u skladu sa svim očekivanjima i koji je pripreman već mjesecima, i prije nego je započela tamošnja predizborna kampanja. Amerikanci su uredno izišli na izbore i to u velikom broju. Višestoljetna tradicija američke demokracije tako je nastavila svoj život. Možda bi ovo bili tek jedni od niza američkih predsjedničkih izbora koji bi iznjedrili favorita čija bi politika nastavila kursom njegovog prethodnika. U tom smislu riječ bio bila o izmjeni protagonista, ali predstava bi išla dalje. Ipak, kandidatura relativno mladog afroamerikanca Baracka Obame te njegovi veliki izgledi da postane predsjednik najmoćnije političke, vojne i gospodarske svjetske sile daju ovim američkim izborima epohalno značenje i datumu njihove provedbe povijesno značenje. Barack Obama možda nije najsposobniji niti najiskusniji američki političar koji bi u ovom trenutku mogao ili trebao voditi politiku SAD-a. Međutim, nakon dvaju mandata Georgea Busha Jr., koje i sami američki analitičari ocjenjuju katastrofalnima u svakom pogledu, promjena stranačke pripadnosti novog predsjednika (Demokrat, ako to bude B. Obama), njegove mlađe godine te, na osobit način, njegovo afroameričko porijeklo najveći su argumenti koji daju nadu da će politika koju bi vodio, bude li izabran, biti drastičan odmak od katastrofe koju je vodio dosadašnji američki predsjednik. Afroamerikanac u Bijeloj Kući veliki je znak u ovo naše vrijeme. U manje od 150 godina od ukidanja ropstva u SAD-u tamnoputi Amerikanac mogao bi postati američki predsjednik. Bio bi to veliki čin zahvalnosti i Abrahamu Lincolnu koji je osobodio afroamerikance, ali i Marthinu Lutheru Kingu koji je svoj život položio u borbi za građanska prava američkih potomaka nekadašnjih crnih robova. Izbor B. Obame bio bi veliki udarac rasističkim krugovima ne samo u SAD-u, nego i diljem svijeta. Barackove godine, premda znače i određeni stupanj političkog neiskustva, oslobađaju ovog političara tereta prošlosti. On je čovjek bliskiji pogledima mladih na život i svijet, neopterećen republikanskim nacionalizmom i retorikom koja je prikladnija vremenu hladnog rata nego globaziziranom svijetu XXI: stoljeća. Svaki Barackov odmak od rigidne i propale Busheve politike značit će veliki napredak u njegovoj karijeri, ali značenje tog odmaka daleko će biti veće u međunarodnim odnosima, s obzirom na američku ulogu u svjetskoj politici. O učincima Barackovog odmaka od Busheve politike na unutrašnje prilike u SAD-u, kako na političkom tako i na gospodarskom planu, ne treba ni govoriti. Mala Hrvatska u bespućima balkanskih zbiljnosti posljedice Barackovog izbora, koji je najizgledniji, baštinit će pojnajprije ako to donese stabilizaciju monetarne i gospodarske slike svijeta, uvelike poljuljane u zadnjoj godini Bushevog mandata. Do značajnijeg američkog angažiranja u političkim pitanjima na ovim stranama vjerojatno neće doći, ukoliko ne dođe do radikalnog pogoršanja stanja u Bosni i Hercegovini ili većeg upliva ruske politike na osovini Moskva – Beograd. Barackova vanjska politika morat će hitno rješavati goruća pitanja Iraka, Afganistana, Sjeverne Koreje, odnosa s Rusijom i pitanja međunarodnog terorizma. U tom nizu pitanja koja traže hitan angažman, eventualne, Obamine administracije mala Hrvatska svoje interese može ostvariti samo u sklopu globalne američke politike prema ovom dijelu Europe. Ipak, usprkos svemu, 04. studenog 2008. veliki je povijesni dan, vjerujemo, kako za Baracka Obamu i SAD, tako i za ostatak ove naše malene planete. Go, Barack, go! |
03.11.2008., ponedjeljak
Tridentska misa
Mnogi među nama, bili vjernici ili ne, ne znaju da su katolici do 1970. godine misu slavili prema obredniku uvelike različitom od onog prema kojem misu slave danas. Budući da su se diljem svijeta pojavile grupe i pokreti koji traže ponovno slavljenje mise prema starom obrednik, takvima je papa Benedikt XVI: izišao ususret i Motu proprijem Summorum Pontificium odobrio slaviti misu na način kako se to činilo tisućljeće i pol, sve do reforme obreda mise iz 1970. Ovaj Arhangelov post osvrće se na tu problematiku i upućen je, u prvom redu, onima koji su za ovu temu zainteresirani. Možda se u svijetu bloga i nađe netko takav. Post je dio jednog šireg rada. Ovdje ga donosimo bez pripadajućih bilješki. Kao ekleziološko-pastoralni razlog ovih liturgijskih odredbi papa navodi želju da se na ovaj način stvori most koji bi vodio zajedništvu prema onim skupinama vjernika koji su zbog liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog sabora otpali od zajedništva Crkve. Istina, takve su skupine razloge svojeg raskida s crkvenim zajedništvom našle u daleko dubljim teološkim stavovima Sabora nego što su oni liturgijski, ali i približavanje u liturgijskim stavovima može biti dobar početak ponovne uspostave zajedništva. Iako su te skupine diljem svijeta relativno malobrojne, spasenje ponuđeno u Crkvi spasonosno je i za jednu izgubljenu ovčicu (usp. Mt 18,12-14). Benedikt XVI. u Pismu koje prati ovaj dokument ističe kako odredbama o liturgiji ovog Motu proprija teologija Drugog vatikanskog sabora nije dovedena u pitanje jer slavljenje euharistije prema misalu Ivana XXIII. ostaje 'izvanredna forma'. Da bismo bolje razumjeli razloge papinih odredaba o starom obliku slavljenja euharistije i drugih sakramenata, važno je poznavati teološku misao Josepha Ratzingera, misao koja je iznimno bogata. U tom korpusu važno mjesto zauzima teologija liturgije. U nizu svojih djela papa se neprestano vraća na ovu temu, dok je neka posvetio isključivo problematici teologije liturgije. Kao vrstan teolog papa je prilikom izdavanja ovog Motu proprija pred očima zasigurno imao i sve one poteškoće i krize u koje je rimska liturgija tijekom stoljeća bila zapadala, sve do njene temeljite obnove prema smjernicama Drugog vatikanskog koncila. Te krize papa u Summorum Pontificium ne spominje, ali ih podrazumijeva. Ovu tvrdnju potkrijepljujemo činjenicom da je Motu proprij o kojemu je riječ plod papinog višedesetljetnog promišljanja i rada na tlu teologije liturgije pri čemu je Ratzinger zasigurno imao dovoljno vremena proučiti, promisliti i odvagnuti sve prednosti i nedostatke slavljenja euharistije prema starom misalu. Načelo kojim se papa vodi u promišljanju liturgije je kontinuitet koji podrazumijeva proces rasta iz življenja vjere i slavljenja liturgije neprekinuto, sve od apostolskih vremena. Kroz taj se proces očitovalo načelo lex orandi – lex credendi. To je životno načelo kojeg su se držali svi rimski prvosvećenici prilikom svakog novog izdanja Rimskog misala, načelo koje nije narušeno prilikom pripreme onog iz 1970. godine, ali je dobrim dijelom ostalo zasjenjeno. To je «unijelo prekid i lom u povijesti liturgije čije su posljedice mogle biti samo tragične». Pogrešno bi bilo Benedikta XVI. smatrati nekakvim krutim tradicionalistom: «Naprotiv, on stalno zastupa potrebu rasta, hoda naprijed». «Ratzinger ne pomišlja samo na izvjesne blage promjene, nego su, prema njemu, mogući, čak dobrodošli i novi oblici liturgijskoga obreda, što on – dakako, ne samo on – vidi u povijesti Crkve, posebno u prvom mileniju kršćanstva». Liturgija živi i razvija se upravo jer i ukoliko je plod i odgovor na živu Objavu koja je postojala i prije nego je zapisana. Zbog toga je živa Predaja izvor i liturgija se i danas na nju mora oslanjati kako bi održala ovu neprekinutu životvornu vezu sa svojim izvorima i time očuvala svoju autentičnost. Stoga je Ratzinger uvijek liturgiju smatrao životnim temeljem teologije bez kojega bi ona uvenula. Papa se, dakako, poslije Sabora zalagao za korijenitiju obnovu misala, ali takvu koja bi sačuvala ovaj organski kontinuitet rimske liturgije. Ratzinger čezne za liturgijom koja je «svečanost u kojoj nam nešto velebno stupa u susret, što mi sami ne možemo napraviti ili 'činiti' već samo upravo kao dar prihvatiti». S druge strane stoji nezrelo poimanje načela slobode u kreiranju liturgijskog slavlja, čemu se papa oštro protivi jer «tako shvaćena sloboda je prazna: ona ne otkupljuje, već objavljuje ili pak očituje očaj kao posljednju riječ čovjekove egzistencije». U tom kontekstu se liturgija svodi na zabavu ili na poduku, što se najčešće svodi na banalizaciju Otajstva, na prevagu riječi i ponavljanje fraza koje se čine dostupnijima i ugodnijima za vjernike. Kako vidimo, Benedikt XVI. je od misala Pavla VI. na ovamo konstantno zagovarao teologiju kontinuiteta u liturgiji. U tom smislu papa nikako ne spada u nekakav red «slijepih» tradicionalista, već ga s pravom ubrajamo u red teologa koji na liturgiju gledaju kao na živući proces koji vjera stvara i koji vjeru rađa i nosi. U tom smislu je svaki lom u životu i razvoju liturgije za vjeru destimulirajući: «Nismo više htjeli njegovati rast i sazrijevanje nečega što živi stoljećima, nego po uzoru na modernu industrijsku produkciju stvaramo liturgijske proizvode prema hiru trenutka, umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu liturgiju...» Ono što je Josepha Ratzingera tijekom dugogodišnje službe u Crkvi, i prije neglo li je izabran za rimskog Prvosvećenika, poticalo na sve dublje promišljanje liturgije i teologije koju ona nosi jesu zlouporabe i izobličavanja koja su neki činili na vlastitu ruku. Upravo to papa, među ostalim, ističe u Motu propriju popratnom Pismu biskupima:»S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugog vatikanskog sabora i ostali vjerni papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije: bilo je to ponajprije zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim ičekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve». Jednake probleme uočavaju i neki naši teolozi liturgije kada kažu:»A što reći o kičastim improvizacijama na zornicama, prigodnim misama, na našim veleslavljima, gdje više slavimo ljude nego Gospodina našega Isusa Krista? Kao da se i u našem bogoslužju želimo približiti Zapadu, pa onda i mi smatramo da se trebamo prilagoditi puku, pa im pripravljamo 'iznenađenja' u obliku improvizacija, mijenjanja tekstova i reda mise. Bogoslužje se tako shvaća kao 'show' koji se mora svidjeti i biti svaki puta nešto drugačiji». Kako vidimo, kada se malo dublje uđe u liturgijsku teološku misao pape Benedikta, kao i iskustvo liturgije nakon Drugog vatikanskog sabora, bolje razumijemo teološko-pastoralne razloge zbog kojih je ovaj papa donio odredbe o slavlju euharistije prema starom misalu kao «forme extraordinaria» u rimskoj liturgiji. Misal Pavla VI. u našoj je sredini, kao i čitavoj latinskoj Crkvi, zaživio. On i dalje ostaje na snazi kao «redoviti izričaj vjere» Njegova teološka podloga (gozbena i žrtvena dimenzija euharistije, zajedništvo vjernika...) ostaju trajne vrijednosti. Njegova liturgijska širina koja omogućuje određeni stupanj slobode u slavljenju euharistije čini ga prikladnim za sve skupine vjernika i za sve krajeve svijeta. Iza Misala Pavla VI. stoji autoritet Drugog vatikanskog sabora, kao i autoritet papa od Pavla VI. do Benedikta XVI. «Iako se može zaključiti da papa Benedikt XVI. u svojemu razmišljanju nije prigrlio obnovljeni Rimski misal, valja naglasiti da Papa čvrsto stoji uz 'redoviti izraz' ili redoviti važeći oblik u katoličkoj liturgiji, tj. uz Misal Pavla VI». Ono što ovaj papa zamjera glede novog misala su neuspjele improvizacije koje se događaju od strane nekih svećenika. Nije pitanje treba li euharistiju slaviti prema misalu Pavla VI. nego kako je se slavi, odnosno kako bi je trebalo slaviti: s poštovanjem i u skladu s uredbama misala! U skladu s takvim stanjem, nije očekivati da bi stari misal, ovim Motu proprijem proširen na cijelu Crkvu kao opcionalna forma euharistije i nekih drugih sakramenata, zasjenio novi. Neopravdana su strahovanja da bi stara liturgija mise sada mogla postati takmac novoj. Uostalom, prema jednom istraživanju već je godine 1980. bilo svega 1,32% onih koji su bili voljni slaviti euharistiju prema starom misalu. Danas je taj broj, za pretpostaviti je, još manji. Latinski jezik u Crkvi i liturgiji ima neprolaznu vrijednost. U prilog latinskom jeziku u liturgiji govori i br. 36 Saborske konstitucije o liturgiji (Sacrosanctum Concillium), apostolska poslanica «Sacrificium laudis» Pavla VI., apostolska konstitucija «Veterum sapientia» Ivana XXIII., enciklika «Mediator Dei» Pija XII, kao i Opća uredba Rimskog misala Pavla VI, koja traži da se njeguje latinski jezik u liturgiji. K tome, u današnje vrijeme daleko je jednostavnije približiti vjernicima, onima koji to žele, latinski jezik liturgije putem tiskanja obrazaca, župnih kateheza i školskog vjeronauka, sve putem suvremenih didaktičkih načela i pomagala. Usprkos mišljenjima o nekom papinom liturgijskom tradicionalizmu, straha od relativiziranja teoloških, eklezioloških i svih drugih dosega Drugoga vatikanskog sabora nema niti će ih biti. Tako je i na polju liturgije. Motu proprij Summorum Pontificium, čitamo li ga pažljivo i u kontekstu, u prilog tome zorno svjedoči. Benedikt XVI. vodi se teološkom promišljenošću i pastoralnom razboritošću. Dozvola slavljenja euharistije prema misalu bl. Ivana XXIII. nastavak je poteza u tom pravcu koje su bili započeli još Pavao VI. i Ivan Pavao II. Naime, Pavao VI. odobrio je engleskim biskupima slaviti misu po starom misalu koji je za engleske katolike bio simbol pravovjerja i vjernosti Rimu. Ivan Pavao II. je 1984. i 1988. dozvolio uporabu starog misala grupama vjernika koji to zatraže od mjesnog ordinarija. Promatramo li Motu proprij Benedikta XVI. i u tom nizu, uviđamo kako ovaj papa samo nastavlja putem svojih prethodnika, ali u jednom širem kontekstu. Shvatimo li poslijekoncilski misal kao teološku prefiguraciju onog prijekoncilskog, izbjegavamo njihovo suprotstavljanje. Oni, usprkos svim razlikama koje nije potrebno prenapuhavati, čine jednu cjelinu vjerovanja izraženog dvjema formama. One, kako smo vidjeli, već od vremena Pavla VI. koegzistiraju zajedno i ne vidimo pastoralnog ili bilo kojeg drugog razloga zbog kojeg bismo ih mogli smatrati suprotstavljenima ili nadiđenima, pogotovo ako znamo da je stari misal zapravo liturgijska praksa manjine. Uostalom, ne čini li liturgijska raznolikost Crkve njezino bogatstvo i postojanje dviju formi istog obreda ponovno otkrivanje njezinog katoliciteta, sada shvaćenog u vremensko-liturgijskoj dimenziji! U takvom kontekstu promatrana, liturgijska raznolikost ne predstavlja nikakvu opasnost za jedinstvo Crkve. Štoviše, liturgijski pluralizam širom otvara vrata navještanju evanđelja kulturama koje još nisu upoznale Isusa Krista, a onima u krilu kojih se Crkva već odavno udomaćila i kojih je postala dio osigurava daljni razvoj i sigurnost da se liturgija neće okameniti, ujedno uvijek čuvajući svo blago koje su kroz liturgiju generacije vjernika prije nas Crkvi i svijetu namjerile. U tom smislu je i ponovna mogućnost široke uporabe starog misala pravi dar Crkvi, jer se jedan njezin obred, rimski, obogaćuje još jednom varijantom koja nosi biljeg tisućljetnog razvoja i vjere generacija. Njegovo prakticiranje paralelno s obredom prema misalu Pavla VI., tamo gdje bude potrebno i moguće, predstavlja bogatstvo Crkve utjelovljeno u liturgiji i čini važan dio blaga što ga Crkva čuva i dijeli vjernicima. Da bismo ga tako shvatili i doživjeli, valja ovu formu bogoslužja upoznati i ispravno vrednovati te razboritom pastoralnom praksom provoditi u djelo. |