Arhangel
09.04.2008., srijeda
Anđel
«Pozdravi mamu!» - glasio je Vedranin pozdrav svaki put kad bi netko od dobrih ljudi svratio u Dom u koji je bila smještena. Ove riječi bile su vjerojatno većina vokabulara koji je Vedrana, rođena s mentalnom retardacijom, mogla i znala izgovoriti.Vedrana je bila jedno od nekoliko stotina djece koji su onog vrućeg ratnog dana sada već davne 1991. godine od strane tzv. JNA i četničkih postrojbi protjerani iz svojeg doma u Vrlici u izbjeglištvo. Utočište su najprije bili našli u sportskoj dvorani u Splitu, a zatim u Rudinama kod Kaštela, gdje je dio štićenika ostao do danas. Vedrana je bila i ostala dijete Božje, jedna od onih koje On ipak najviše voli. Mi ljudi, usprkos svemu, ne razumijemo tu Njegovu logiku. Zato je teško prihvaćamo i s njome se mirimo. Valjda je i to dio života i pedagogije koja se kroz njega provlači, sve do onog trenutka kad se prijeđe Rijeka Života i dođe do nasupotne obale koju ovdje slutimo i srce nam poručuje da je tamo mora biti. Vedrana je zarana naučila biti među sebi jednakima, među kojima je bilo i onih koji su u odnosu na nju bili u daleko većoj potrebi tuđe skrbi. U domu je završila kao vrlo mlada i možda je sudbina socijalističkog zdravstvenog sustava bila ta koja ju je strpala u glomazni dom u kojemu je sredina bila takva da je isti tretman vrijedio za sve. Da su bila neka druga vremena i uvjeti, osobe s poteškoćama u razvoju poput Vedrane vjerojatno bi bile dobile primjereniju skrb koja bi im omogućila razvoj njihovih potencijala. Ovako je Vedrana bila samo broj među stotinama potrebnijih od nje. Odgojiteljice i sestre u domu kažu kako Vedrana rijetko ima posjetitelje. Uglavnom je sama i radost joj je brinuti se za druge. Obično nas ljudi poput nje postide svojom požrtvovnošću pokazujući nam kako svoje dane obično uzalud trošimo na tričarije i trivijalne probleme dok nam vrijeme neumoljivo teče. Vedrana i ljudi poput nje dokaz su da anđeli postoje; tu su, pred nama, utjelovljeni u hendikepiranima koji unatoč svojim križevima imaju srce veliko kao kuća, srce koje kuca ljubavlju djeteta... «Pozdravi mamu!» - reče Vedrana na rastanku. Srce se u tom trenutku stisne od bola promatrajući ljudsku besćutnost, nemar obitelji koja je na Vedranu potpuno zaboravila, digla od nje ruke i predala je zaboravu – daleko od očiju, daleko od srca. I kako bih imao srca, draga Vedrana, kako bih imao srca i hrabrosti, Anđele, reći ti da ti je mama mrtva već godinama i kako se nitko nije našao dovoljno mudar, dobar i hrabar, netko tko je jednostavno čovjek, reći ti istinu na koju imaš pravo. Zato se svrstah u red rijetkih koji te vidješe u tvojemu domu, u red onih koju su ti odreda rekoše: «Hoću, draga – pozdravit ću ti mamu!» Zato vas Arhangel moli, anđeli nebeski, recite Vedraninoj mami da je njena kćerka pozdravlja, recite joj da je voli ljubavlju na koju smo mi, mi «zdravi", zaboravili! |