Arhangel
12.12.2007., srijeda
Ana
Anu viđamo gotovo svakog dana, na putu do trgovine, do pošte, nerijetko na putu do ambulante, dok modrice skriva ispod veikih sunčanih naočala ili ispod podebljeg sloja pudera za lice... Anu viđamo godinama, više od dva desetljeća već. Živi u nedovršenoj kući na dnu naše ulice, uz rijeku, u kući okruženoj voćnjakom i naslonjenoj uz brežuljak. Ne znamo kako ta kuća mala iznutra izgleda jer Anini prijatelji i rodbina u kuću nikad ne smiju ući. Ona zapravo ne smije imati prijatelje, njoj je zabranjeno popiti kavu sa susjedima...Anin je brak započeo poput tolikih drugih. Bilo je to vjenčanje na prvi pogled obično, kao tolika vjenčanja na selu, tamo početkom osamdesetih godina minulog stoljeća. Iz siromašne obitelji Ana se udala u još siromašniju, ali mladoj djevojci ne bijaše važan komfor. Ona je htjela brak i pristojnoga muža, htjela je svoj mirni kutak u kojemu bi zasnovala vlastitu obitelj daleko od vlastitog oca sklonog alkoholu. Dvoje djece, kćer i sin, rodili su se u nekoliko prvih godina braka. Bilo je to vrijeme radosti iako je život u obitelji s mužem, svekrom, svekrvom i prasvekrvom bio težak. Plaće su bile male, sredina seoska, konzervativna. Nakon nekoliko godina u obitelji su počeli problemi koji su postojali i ranije, ali pod pritiskom dolaska snahe u kuću bili su pomno prikriveni. Svekrva i sin do besvijesti su bili ovisni o alkoholu. K tome su, genetski valjda, imali vrlo svađalačku narav, a paranoični izljevi optužbi i bolesne ljubomore na račun Ane bili su svakodnevica . Djeca su odrastala, a Anin se život pretvorio u tamnovanje. Bolesno ljubomorni i posesivni muž pokazao se kao vrstan primjerak nasilnika, paranoično ljubomornog. Ana je primala batine, prijetio joj je nožem, udarao ju je toljagom, zaključavana joj je kuća pa je bila prisiljena noćiti u staji, nitko u kuću nije smio doći, Ana se ni s kime nije smjela družiti... Život se pretvarao u pakao. Prolazile su godine. Situacija je bivala sve gora. Ana je bivala sve mršavija, sve uplašenija, sve povučenija. I sama je postajala plaha, psihotično uplašena prijetnjom njegovog dolaska. Tada su došli i loši zdravstveni nalazi, najprije štitnjače, a onda i tumora. Bile su to teške godine rata i neimaštine. Bolesna Ana ostala je bez posla. Operacija je, na sreću, dobro prošla i ona se oporavila. Sitaucija kod kuće je ostala ista. Prasvekrva i svekar su umrli, što je svekrvi i mužu dalo krila da nastave sa zlostavljanjima. Došli su do socijalne službe tvrdeći kako je Ana psihički bolesna i kako mora u sanatorij... Bolesnici zatražiše liječenje zdravih... Opsjednuti zemljom i imanjem muž i svekrva svaki su tjedan visjeli po sudovima sporeći se sa susjedima i rodbinom. Sve su parnice izgubili, zemlju rasprodali da bi ih platili. Izgubili su i prijatelje. Ako su ih ikad i imali. Naravno, sav su bijes iskalili na Ani. Djeca su odrasla. Kćer se udala i otišla iz kuće u kojoj nije bilo moguće živjeti i ostati zdrav. Povijest se ponovila. Sin se razbolio, dijabetes kažu. Emocionalno osjetljivi mladi čovjek u godinama odrastanja treba zdravu obiteljsku okolinu. Anin sin je nije imao. Bolest koja ga je pogodila plod je psihički bolesnog oca i još bolesnije babe. Godine prolaze, situacija je ista. Pitate se zašto? Zašto se socijalna služba ne pobrine za napaćenu obitelj. Odgovor je jednostavan. U maloj sredini svatko svakog zna. I Anin muž zna neke ljude. Ti ljudi opet znaju treće ljude iz svijeta politike. Zahvaljujući takvoj vezi ni jedna kaznena prijava zbog nasilja u obitelji nije stigla na račun Aninog muža. Nekoliko su ga puta bili pritvorili na jednu noć, da bi ga potom pustili i – nikom ništa. Jer (ne)čovjek ima vezu. Političku. Zato se može do mile volje deklarirati Hrvatom i katolikom, šepiriti se na skupovima stranke kojoj pripada, a istovremeno zlostavljati ženu kod kuće. Anu viđamo gotovo svakog dana, na putu do trgovine, do pošte, nerijetko na putu do ambulante dok modrice skriva ispod veikih sunčanih naočala ili ispod podebljeg sloja pudera za lice... Do kada ćemo je uopće viđati, samo Providnost zna. Ovaj je post posvećen svim ženama zlostavljanima u obitelji. Ne bojte se; prijavite nasilnika! Nema svaki vezu. |