Arhangel
25.10.2006., srijeda
Narod ljudi / da se ne zaboravi
Predsjednici Sjedinjenih Američkih Država i njihove administracije tijekom XIX. stoljeća provodili su politiku prema Indijancima koja zaslužuje pridjev genocidna. Bila je to politika istrebljenja domorodačkog američkog stanovništva kojeg se Washingtonska politička klika htjela rješiti jednom za svagda znajući da bi (opravdano) nezadovoljstvo Indijanaca zbog otimanja njihove zemlje, ubijanja stoke, skrnavljenja svetih mjesta i postupanja prema Indijancima kao prema nižim bićima svako malo dovodilo do pobune. Politika iz Washingtona bila je kolonijalistička; cilj je bio zaokružiti teritorij SAD-a do obala Pacifika na zapadu te Meksiku oteti Kaliforniju, Texas, teritorij Arizone i Novog Meksika. Plan je bio jednostavan; Indijance potamaniti ili stjerati u rezervate gdje bi vremenom nestali ili se asimilirali, a Meksikance ratom potisnuti južno od rijeke Rio Grande. Do sredine XIX. stoljeća taj je plan najvećim dijelom i ostvaren; južna granica SAD-a protegla se na Rio Grande, gdje je i danas, a indijanski se teritorij sveo na prostor zapadno od rijeke Mississippi, sjeverno od Texasa, južno od granice s Kanadom i zapadno od teritorija Kalifornije. Metode kojima se američka politika služila u istrjebljivanju Indijanaca bile su više nego zločinačke. Tako je narod Seminola iz tople i močvarne Floride prisilno preseljen u suhu Oklahomu, jednako kao i narod Cherokee, a Apache iz suhe Arizone u vlažnu Floridu. Već smo prije bili spominjali kako su narodu Mandana isporučivani prekrivači zaraženi velikih boginjama, kako bi među Mandanima izbila pandemija, što se i dogodilo. Na američkom istoku i u velikim europskim gradovima pojavio se morbidni modni detalj nošenja indijanskih skalpova na damskim šeširićima, što je životima platilo na tisuće Indijanaca koji su postali plijen lovaca na skalpove. Indijanci su stavljeni izvan zakona, ubiti Indijanca ne samo da nije bilo kažnjivo, nego čak društveno prihvatljivo i poželjno djelo poticano parolom: «Samo je mrtav Indijanac dobar Indijanac!» Putnici u vlakovima transameričke željeznice zabavljali su se pucajući iz vlakova u krda bizona na velikim prerijama srednjeg Zapada, poticani od Vlade, uprave željezničke kompanije i novinara. Trgovina bizonovim kožama je cvjetala, što je te životinje dovelo do ruba izumiranja, a Indijance do ruba gladi. Novine su Indijance prikazivale kao divljake koji bezrazložno ubijaju, klanjatelje samog vraga za koje je jedino rješenje da budu izbrisani s lica zemlje. Toliki ugovori koje je američka Vlada nametnula Indijancima služili su bijelcima samo kao kupovanje vremena i zauzimanje novih pozicija, s kojih se onda išlo u otimanje novih i novih prostranstava indijanskog teritorija. Kada su krajem XIX. stoljeća indijanski ratovi konačno završili i domorodački narodi ili istrijebljeni (potpuno je nestalo npr. naroda Mohicans, Yanni, Mandan i dr.) ili su njihovi ostaci stjerani u rezervate, na sve se načine pokušavalo zatrti njihovu kulturu i narodni identitet. Indijanci u školama nisu smjeli govoriti svojim jezicima, nositi tradicionalnu odjeću, frizure ili nakit, održavati tradicionalne svečanosti i rituale, učiti o svojoj povijesti i sl. Mediji, a osobito filmovi, Indijance su nastavili sotonizirati sve do najnovijeg vremena. Ipak se, Bogu hvala, prilike kreću na bolje. Istina o Indijancima i prava slika ovog naroda sve više dobivaju priliku predstaviti se svijetu. Vremena se mijenjaju. Znanje i informacije danas probijaju sve zapreke i prelaze sve granice. Danas o Indijancima možemo puno naučiti. Taj divni narod zaslužuje da se sazna istina o njima, njihovoj tragičnoj prošlosti, veličanstvenoj kulturi i još veličanstvenijoj duhovnosti. |