Arhangel
13.10.2006., petak
Latinski jezik, liturgija i ekumenizam
Neki domaći mediji donijeli su ovih dana vijest kako papa Benedikt priprema dokument kojim bi se u bogoslužje Crkve ponovno uveo latinski jezik. Onaj tko je tu vijest prenio očito nije upoznat s činjenicom da latinski jezik iz liturgijske prakse nikada nije iščeznuo, nego da su narodni jezici svijeta pred latinskim, iz razumljivih razloga, dobili prednost, i to ne u nekim umjetno stvorenim prilikama, nego iz želje da vjernici dobro razumiju molitve i obrasce prema kojima se bogoslužje odvija. Ako bi papa Benedikt i htio naglasak ponovno staviti na latinski jezik, onda bi to bilo zato da se uvede malo više reda u crkveno bogolužje koje se, u želji za razumljivošću i jednostvanošću, ponegdje previše izbanaliziralo i pretvorilo u zabavu za puk, a ne u sveti spomen-čin Kristovih Otajstava.Jednako tako, neupućeni novinari koji ili pojma nemaju o tradiciji i povijesti hrvatskih krajeva, ili ju namjerno prešućuju, niti ne spominju da su Hrvati, jedini među katoličkim narodima, i prije uvođenja narodnih jezika u liturgijsku uporabu na Drugom vatikanskom koncilu (1962. - 1965.), službu Božju slavili na staroslavenskom, svojem jeziku. Taj je jezik, istina, bio arhaičan, jer je zadržao oblik iz ranog srednjeg vijeka, ali narod ga je razumio i vremenom prilagođavao govornom hrvatskom jeziku, nazivajući ga Šćavet. Dakle, Hrvatima, barem onima uz priobalje, jezična revolucija u liturgiji i nije bila neka novost. Mediji špekuliraju i o nakani pape da bogoslužje u crkvama vrati na formu koja je općenito vrijedila do reforme liturgije na spomenutom crkvenom Saboru zaključenom 1965. godine. Najznačajnija priomjena, prema toj koncepciji, bila bi ta da bi svećenik ponovno bio okrenut licem prema oltaru, a leđima prema narodu u ključnim dijelovima mise. Treba znati da je takav način slavljenja mise već prije bio dopustio papa Ivan Pavao II, ali ne na župnim ili misama za veliki broj ljudi. Takav ritual mise redovito slavie neki crkveni pokreti, kao pokret Juventutem, odobren od Ivana Pavla II. Osim toga, sve istočne crkve slave Liturgiju s narodu leđima okrenutim svećenikom. Katolici do nazad 40 godina u tome nisu bili iznimka. To je prastara tradicija porijeklom iz Sirije iz prvih kršćanskih vremena koja želi istaknuti kako je svećenik onaj koji skupa s narodom pred Bogom, koji je na oltaru, slavi Kristovu pashalnu gozbu i žrtvu. Jednako tako, tu je i svećenik i narod u istom položaju u odnosu na oltar i svećenik je manje istaknut u odnosu na druge vjernike, nego kada im je s druge strane oltara okrenut licem u lice pa nije uvijek jasno kome se vjernici klanjaju i koga motre, svećenika ili Krista na oltaru pod prilikama kruha i vina. Jasno je da bi ovi naglasci u liturgiji, kada bi ih papa i uveo, bili više radi reda i preglednosti u bogoslužju, kao i zbog davanja veće važnosti mističnoj dimenziji slavljenja sakramenata, a neki «korak nazad konzervativnog pape», kako ga neki novinari zločesto vole nazivati. Tko je vjernik i dobar poznavatelj svoje vjere, koji poštuje sve ljude i sve različitosti, jednako će voljeti misu na bilo kojem jeziku ili svećenika okrenutog prema njemu ili prema oltaru. Zato su medijske spekulacije o ovim pitanjima zapravo suvišne i pomalo zločeste, osobito kada dolaze od novinara koji o liturgiji i povijesti znaju malo ili ništa, a Crkvu u svakoj (ne)prilici nastoje prikazati kao čisto ljudsku instituciju koja je, tobože, «konzervativna». Zato takvi u svojemu neznanju postaju smiješni onome tko malo razmišlja svojom glavom i pročita nešto više od dnevnih novina i žutog tiska. Papu Benedikta isti krug medija optužuje za tobožnji nedostatak želje za dijalog među religijama. Takva optužba je presmiješna. Papa nije išao u Asizi na svjetski susret religijskih prestavnika jer bi papa, kao vrhovni auktoritet milijardu katolika na svijetu, u Asiziju zasjenio predstavnike manjih religija ili religijskih skupina. U Asiziju nije bilo velikih predstavnika svjetskih religija niti kršćanskih crkava, nije bilo patrijarha, primasa, Dalaj Lame ni sličnih. Stoga je papa tamo poslao svojega predstavnika kako bi ovaj bio na ostalim predstavnicima jednakom nivou. Osim toga, Benedikt XVI smatra kako bi pojavak pape u Asiziju mogao biti protumačen kao izraz tobožnje želje crkve da pod formom molitve za mir pod svoje okrilje stavi druge, samostalne crkve i vjerske zajednice, ili pak da izjednači sve religije, stavljajući ih kao u neki lonac u kojemu bi se sve stopile u jedno. Bio bi to relativizam, a ne čuvanje istine i poštivanje različitosti. Osim toga, papa Benedikt u studenom putuje u islamsku Tursku i tamo će se susresti sa primasom pravoslavlja, ekumenskim patrijarhom Bartolomejom. Nije li to dovoljan dokaz papine otvorenosti i ekumenizmu i međureligijskom dijalogu! U sred Rima gradi se najveća džamija u Europi. Što bi još trebalo učiniti da prestanu presmiješne optužbe kako papa Benedikt "vraća crkvu u srednji vijek"!? |