Arhangel
11.10.2006., srijeda
Ljubav
Ljubav nije općenita. Ljubav je konkretna, potvrđuje se u svakodnevnoj konkretnosti, u svakom trenutku života čovjek ju ima priliku potvrđivati ili negirati. Ljubav je tako nenametljiva, ona vjerno čeka da ju se ostvari, kao u nekoj potencijalnosti nada se biti aktualizirana, ostvarena u stvarnosti. Svi tvrde kako ljube one koji su daleko od njih. Što su dalje, i što ih se manje viđa, to se ljubav prema njima proklamira većom. U isto vrijeme prezire se svoje bližnje, one koji su pored nas se mrzi i najradije bismo da ih nema, da ih nestane. Naša verzija onoga što smo u vlastitom egoizmu nazvali ljubavlju očito najbolje funkcionira na daljinu. Što mi je netko dalje, to mi je draži. Što mi je netko bližnji, to je razina moje ljubavi prema njemu manja. U tom smislu moj bližnji postaje moj pakao. Ili ja njemu.Ljubav podrazumjeva čovjeka. Taj čovjek prečesto živi tako da namjesto ljubavi ostvaruje zlo. On nije ostvaritelj ljubavi, on je nositelj mržnje koja se u njemu ugnijezdila i pored koje nema mjesta ljubavi. Ljubav i mržnja dva su različita pola koji ne mogu istovremeno opstojati; jedan isključuje drugi. Prečesto je čovjek čovjeku vuk, bližnji bližnjemu pakao, namjesto da mu bude radost koja življenje čini ne samo podnošljivijim, nego beskrajno vrijednijim. Ljubav je potpuna. Ili je ima, ili nema. Ne može muž tvrditi ženi kako je ljubi 70 %, a ljubavnicu «tek» preostalih 30 %. Ljubav se ili daje bezgranično, ili je uopće nema. Parcijalna ljubav ne postoji, to je oholost zamaskirana u pravednost. U ljubavi ili jesi ili nisi, ili jesi ili nisi ljubljen. Prava ljubav je trajna i sebedarujuća. Majka ne može voljeti dijete svaki drugi dan, ili do djetetove punoljetnosti, ili sukladno godišnjim dobima. Supružnici se ili nikad stvarno ne vole, ili se vole sve ako jedan ili oboje presele u Vječnu domovinu. Ako se rastave, prave ljubavi među njima nikada nije bilo; bilo je to sebeljublje zamaskirano u bračne okvire. Brat bratu nikada u pravoj ljubavi ne prestaje biti brat. Supružnici to nikada jedno drugom ne prestaju biti u pravoj ljubavi. Može li majka zaboraviti dijete, čedo svoje utrobe, u pravoj ljubavi!? Bez čovjeka sve je uistinu laž... Molitva i žrtva koja je Bogu draga je ljubav prema bratu čovjeku. Stoga nema istinske molitve niti prinosa Bogu koji ne uključuje odnos prema drugome; jedino se zajedno s drugim čovjekom dolazi do Boga, koji je Ljubav. Dakle, jedino se ljubavlju dolazi do Ljubavi, do Ljubljenoga koji čini da ljubimo, koji nas otvara ovoj dimenziji ljubavi. Ali to nije bilo kakva ljubav, ne apstraktna nego konkretna, ljubav koja se daruje u svakodnevlju, i to do kraja. To je ljubav koja je bez zadrške, bez vlastite računice, bez rezerve, bez interesa, bez probitka. Ona se ostvaruje u braku, u obitelji, u široj sredini, u odnosu prema svakom čovjeku, kao i odnosu prema svakoj vrijednosti koja je nekom drugom sveta. Stoga ljubavi nema bez tolerancije, bez suživota u različitosti. Ljubav je ponizna i skromna, ona se ne nameće, zato je njezin moto: Živi i pusti druge živjeti. U svakom vidu ljubavi izbija njezina zajedničarska osobina, pa je jasno da ljubavi niti ne može biti u egoizmu i nesnošljivosti. Mnogi, na žalost, od prevelikog «ja» ne vide ništa drugo, pa ni onog «ti», od prevelike zaljubljenosti u sebe misleći kako je to ljubav. Takvi su zamijenili ljubav s ohološću koja se očituje u egoizmu. Ljubav pretpostavlja drugoga. Prave vjere nema bez ljubavi. Tko kaže da je vjernik, a ne ljubi svakog brata čovjeka u svojoj konkretnoj stvarnosti, taj je licemjer. Lažan je svaki uzdah i molitva prema gore, dok se istovremeno odašilju strijele mržnje prema drugome, osobito onome drugačijemu, koji se ne uklapa u nekakve naše planove i ideje. Samo se s čovjekom može u budućnost, koja je, u konačnici, u Bogu. Zato je ljubav ključ našega spasenja. I ovdje na zemlji, i u vječnosti. Zato ljubav nikada ne umire. Ona nam je jamstvo neprolaznosti. |