Arhangel
13.09.2006., srijeda
Uz jedan odlazak
U ključnim trenucima u kojima ostajemo nijemi pred misterijem života i smrti, bolno uzdižući oči k Nebu, pitamo se zašto baš uvijek oni najbolji među nama prvi na tako nenadan način prijeđu na drugu stranu Rijeke Života i u našim dušama ostave onaj neizbrisivi trag vlastitog postojanja. Razmišljajući o pitanjima poput ovih na nekom racionalnom nivou, nekako nam biva lakše posložiti kockice ovog uzročno-posljedičnog mozaika; zakoni koji vladaju materijalnim svijetom, od kojeg je sazdano i ovo naše krhko tijelo, jasni su i nemilosrdni; svemu donesu kraj, prije ili kasnije. Međutim, kockice logike na emocionalnoj razini nikako nam se ne uklapaju u tu šablonu neumoljivosti života, te stalno preispitujemo i sebe, i život i samo Nebo, upravo poput nekih zbunjenih dječaraca, pitajući; zašto? I na izostanak odgovora ostajemo bez riječi, nijemi, sa onom neugodnom knedlom u grlu i suzom u oku, pogleda uprtih tamo negdje daleko, preko granica koje naše misli ne mogu prijeći, sve u nadi kako će nam nekim čudom od tamo daleko stići priželjkivani odgovor. A njega nema. Kao ni odgovora. Ni onoga radi koga pitanje uopće postavljamo.Bože, što želiš da mi, Tvoja djeca, prognanici iz Raja, naučimo, da poosobimo dok prolazimo kroz to more suza!? Gledajući odlazak najboljih među nama, pitamo se zar je moguće da svoje putovanje moramo nastaviti u grču i boli zbog odlaska onih koji su zauzeli velik dio naših srdaca, a sada ostavili prazninu, rupu u tom vrelu ljubavi. Ne znamo. Što nas to tako tjera grobu, osobito one među nama koji su tek pokucali i odškrinuli ta divna i veličanstvena vrata života… Što želiš da naučimo, Čuvaru Ljudski!? Što nas to zapravo tjera naprijed, sve više i dalje, dalje… Možda smo zaboravili živjeti. Svoje dane živimo kao žedni na izvoru vode koji se ne usuđuju vidjeti ju, koju ne žele okusiti taj spasonosni dar. Živimo bez svijesti o životu, životareći od danas do sutra. Dani naši kao sjena nestaju, i nema toga među nama tko bi u to more ljeta mogao baciti sidro bar na čas. To more vremena neprestano nas šiba i tjera dalje, preko granica vlastitog postojanja. A mi se činimo kao slijepi, ne želeći vidjeti ljepotu svakog trenutka koji nam je darovan; i tako dragocjen, beskrajno dragocjen. Provodimo život polusvjesni da ga živimo, čekajući ono neko sutra, ovo naše lijepo danas izmigolji nam iz ruku i ode u nedohvatljivu prošlost. Kako li je dragocjeno ovo danas… Ne dam da mi izmakne iz ruku, iz svijesti… Ja živim moje danas! A sutra!? Ako dođe… Ja nisam vlasnik mojega sutra. Niti mojega jučer koje nije ništa nego sjećanje koje blijedi. Kako li je dragocjena svijest o važnosti svakog trenutka, svakog dana. Neizmjerno dragocjena. Kako samo život čini velikim, bogatim, ispunjenim, dobrim. Proživjeti život svjestan svakog trenutka koji nam je darovan! Koji i koliki je to dar! A na kraju!? Ostaje nada. To je jedino što nam ostaje. Znanje i mudrost će uminuti; nada i ljubav jedine ostaju. Jer Nebo je ipak jedini pravi dom Hrabrih. |