Arhangel
04.09.2006., ponedjeljak
Oni drugi
Zašto su nam uvijek i za najmanje neuspjehe krivi oni neki «drugi»? Zašto je uvijek u našim očima razlog vlastitog nezadovoljstva negdje izvan nas, u drugima, drugačijima, ponajprije u onima koji nas okružuju, u bližnjima? Je li to razlog zašto su filozofi egzistancijalističke misli ustvrdili onu znamenitu uzrečicu:»Pakao? To je moj bližnji!» Uvijek su nekako drugi krivci u tom kolu života koje se okreće od sretnih visina do turobnih dubina tog vječnog okretanja od kojeg nas, kako se čini, samo smrt može osloboditi.Na tom polju života na kojem nas uvijek novi vjetrovi tuku i mlate s nama od jednog obzorja do drugog, pokušavamo naći razloge zbog kojih i naši najbezazleniji snovi ne bivaju ostvareni i zbog kojih se ljudi jedan u odnosu na drugoga pretvaraju u vuka. I zapravo je nevjerojatno koliko je među nama malo hrabrih koji su kadri objektivno promišljati i reći i sebi i drugia: Ja sam kriv! Ah, ne; za većinu nas vrijedi onaj prokleti aksiom kako su krivi drugi, kako nam drugi život čine nemogućim i mučnim, kako su drugi ti koji nas guše, koji nam ne daju doći do daha, do izražaja, koji su krivci svih pogrešaka i propusta, kako su drugi razlog neše zle sudbine, neostvarenih snova, propalih želja, nepostignutih ciljeva… Drugi, drugi, drugi, uvijek su drugi krivci, i ako ih nema, rado ćemo ih stvoriti, izmisliti kako bi postojali smo kako bi nosili neku «krivicu» koje zapravo na njima i nema. Vrlo lako će nam krivac uvijek biti žena ili muž, dijete, brat ili sestra, otac ili majka, baka, djed, unuk, rođak, ujak, stric, susjed, prijatelj, poznanik, suradnik, kolega, sumještanin… Bez problema će se krivcem naći netko; samo je bitno da je različit od mene; da nije «Ja», da ne dijeli moju egzisteniciju. Još je bolje što je različitiji od mene, meni nepoznat ili dalek, s kojim ništa ne dijelim, koji mi je stranac, na kome neću imati prilike gledati posljedice svojeg optuživanja; barem n'mi je važno da je taj, ako ništa drugo, pristalica druge stranke, ili vjere, kulture, nacije; da je barem Rom ili Židov, Srbin ili Kurd, Kinez ili neki nesretni ilegalni doseljenik. Takvi su uvijek «krivi», oni su, uz naše najbliže ukućane na osobnoj razini, uvijek «krivci» na široj, društvenoj razini; oni su uvijek oni neki famozni «drugi», od njih tako lako u našim očima dolaze zla koja su kao kriva za našu nesreću. Važno je da to nismo mi, ja, da je svaka odgovornost u ovome vremenu neodgovornosti od mene uklonjena, udaljena i da lako opravdanje za sve propuste mogu naći u tome nekome drugome. Tada ću ga bez grižnje savjesti prezirati i gaziti, jer u njemu zapravo preslikavam sebe u najgorem mogućem izdanju, on je ta negativna strana mene koju prezirem, koju mrzim, koja mi se gadi, koju ne mogu smisliti, kojoj zapravo negiram postojanje u meni samome, taj drugi je poput mr. Hydea u meni; dr. Jackillu. Tako su nam ti nesretni drugi uvijek krivi, uvijek zatiremo te oko sebe, redovito svoje bližnje, na njih svaljujući krivicu zbog vlastitih pogrešaka, zbog svojih mana. Oni su žrtveno janje naših vlastitih promašaja i ispušni ventil naših frustracija. Zbog svega toga postajemo fanatici i licemjeri, sebeljupci koji uživaju u lažnoj slici vlastite nepogrešivosti i beskprijekornosti. U nama nestaje čovječnosti u onom omjeru koliko nismo u stanju preuzeti odgovornost za vlastite propuste i nedjela, odgovornost za vlastite neuspjehe. Jednako tako, koliko u nama raste hrabrost za suočavanje sa samima sobom i stupanj iskrenosti prema sebi, toliko u nama jače sija ona iskra istine i pravednosti, toliko smo više ljudi. Zato ne onečišćuje čovjeka ono što dolazi izvana, obredno ili na koji drugi način nečisti svijet, već nečistoća čovjeku dolazi iznutra, iz dubine vlastitoga srca onda kada tvrdokorno i oholo ustraje u egoizmu vlastite zaljubljenosti u samoga sebe, svog jedinog sebe. Upravo taj istup, izlazak iz sebe samoga u iskrenosti prema vlastitom životu, manama i grijesima vlastite nutrine, omogućuje iskreno čišćenje i suživot u konstruktivnoj ljubavi s bližnjima. To se zove hrabrost. Polje junaka ovdje je vlastito srce, to je jedina borba u kojoj krivnja za neuspjeh neće biti svaljena na onog vječnog drugog. |
Zašto su nam uvijek i za najmanje neuspjehe krivi oni neki «drugi»? Zašto je uvijek u našim očima razlog vlastitog nezadovoljstva negdje izvan nas, u drugima, drugačijima, ponajprije u onima koji nas okružuju, u bližnjima? Je li to razlog zašto su filozofi egzistancijalističke misli ustvrdili onu znamenitu uzrečicu:»Pakao? To je moj bližnji!» Uvijek su nekako drugi krivci u tom kolu života koje se okreće od sretnih visina do turobnih dubina tog vječnog okretanja od kojeg nas, kako se čini, samo smrt može osloboditi.