Arhangel
16.05.2006., utorak
Bleiburg
Punih 45 godina bilo je na ovim našim prostorima zabranjeno javno izgovoriti puno toga. Komunistički režim ,koji je vladao milijunima ljudi, nametao je «istinu» koja je odgovarala ciljevima njegovih ideologa i vlastodržaca. U tom sustavu bilo je strogo zabranjeno, među ostalim, izgovoriti ime jednog mjesta u Austriji; Bleiburg.Svibanj je godine 1945. Većina Hrvatskog naroda odavno je pristala uz antifašistički pokret, strogo ga razlikujući od Komunističke partije i Tita, koji su se nametnuli na njegovo čelo. Domobranske i preostale ustaške snage, zajedno sa desecima, pa i stotinama tisuća hrvatskih civila povlače se prema Sloveniji i Austriji, u strahu od osvete i terora komunističke čizme koja je već pri kraju rata ugušila svaki trag demokracije u okviru antifašističkog pokreta. Ante Pavelić i njegova klika prvi su kidnuli iz Zagreba, ne zaboravivši ponijeti opljačkane sanduke zlata. Njega očito nije bilo briga za vlastiti narod i vojsku; neka se snađe kako tko može. Njemu je vlast bila previše draga da bi, kako su bili predlagali Lorković i Vokić, Nezavisna Država Hrvatska promijenila politički oslonac i nakon kapitulacije Italije i iskrcavanja Saveznika u Normandiji stala na stranu antifašističke koalicije. Takav zaokret značio bi da Pavelić i njegova vrhuška moraju odstupiti s vlasti i vjerojatno bi, prije ili kasnije bili i suđeni, što se Anti nije ni najmanje dopalo, pa je dao smaknuti Lorkovića i Vokića, a NDH čvrsto vezati uz sudbinu Hitlerove Njemačke, čiji se slom tako jasno približavao, a time i slom satelitskih država koje je bila stvorila na okupiranim područjima, među njima i slom NDH. Obezglavljena vojska i Hrvatski civili jedini su spas vidjeli u predaji savezničkim snagama; Englezima, koji su bili oslobodili Austriju. Mnoštvo dojučerašnjih vojnika, a ponajviše civila, u nepreglednim se kolonama kretalo prema slovenskom Dravogradu, austrijskoj granici i dalje prema Klagenfurtu (Celovcu). Na Bleiburškom polju ostaci ostataka oružanih snaga propale NDH i nebrojeni civili predali su se Englezima, kojih su ih razoružali. Bilo je jasno, nakon krvavog iskustva koje je iza sebe ostavio komunizam u tadašnjem SSSR-u, te nakon zvjerstava koje su na tlu bivše NDH tijekom rata bili počinili politički odredi partizanskih snaga, da je predaja njima u ruke ravna potpisivanju smrtne presude. Zato su se hrvatski vojnici i civili, među kojima je najvećim dijelom bio nevini svijet; obični, mali ljudi (glavešine su na vrijeme kidnuli!), htjeli bezrezervno predati savezničkim trupama, kako bi dobili status ratnih zarobljenika i time zaštitu Ženevske konvencije. Engleska je politika tijekom prve polovice rata bila sklona, naravno, politici izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu i kralju Petru II Karađorđeviću, za čije su se interese na tlu bivše Jugoslavije borile četničke postrojbe. Engleska je politika priomijenila kurs kada je postalo jasno da je glavnu vojnu i političku ulogu na tom prostoru preuzeo sovjetski povjerenik Josip Broz Tito i Komunistička Partija. Kako bi spriječili sovjetski utjecaj na Tita i spriječili moguće sukobe, Englezi su odlučili zaigrati na njegovu kartu, jer na Dražu Mihajlovića i kralja Petra više nisu mogli računati. Zbog toga su primili predaju Hrvata na Bleiburgu, a onda su ih, kako perfidno; predali partizanskim snagama. Tada je počeo masakr o kojem se nije smjelo javno progovoriti skoro pola stoljeća. Dio predanih vojnika i civila odmah je pobijen, a drugi su u kolonama pod partizanskim strojnicama natjerani na iscrpljujući put nazad u novostvorenu komunističku Jugoslaviju (Križni put). Putem su odvajane kolone koje su strijeljane po slovenskim i hrvatskim šumama; nebrojena tijela bacana su u jame i rovove. U novije vrijeme na niz je položaja u Hrvatskoj, a osobito u Sloveniji tijekom izgradnje tamošnjih cesta nađeno na desetke masovnih grobnica, u kojima su završili vojnici i civili kojima je jedini «grijeh» bio što su se našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu. Kao da strahote rata nisu bile dovoljno zlo; još jedno zlo i u Nebo vapijući grijeh dogodio se netom nakon što je taj rat završio; došlo je do stradanja novih žrtava; ti ljudi su preživjeli stravični rat; i bili ubijeni po njegovom završetku. Komunizam se na ovim stranama pokazao zlom jednako izopačenog lica kao što je to bio i nacizam. Danas, u uvjetima rastuće demokracije došlo je vrijeme da se konačno sazna puna istina o svim stradanjima. Desetljećima su nam crveni vlastodršci punili glave Jasenovcem nabijajući nama Hrvatima nekakav kompleks krivnje; ganeralizirajući tu krivnju i sustavno preuveličavajući broj žrtava. Da se razumijemo; da je tamo stradao i jedan jedini čovjek, bilo bi to neizmjerno zlo! S druge je strane bilo zabranjeno spominjati Bleiburg. Nije li konačno došlo vrijeme da se pomirimo sa prošlošću i prihvatimo je onakvom kakva je bila, još živuće krivce za ta događanja kaznimo, zlo i svaku ideologiju javno osudimo?! Predugo je politika bila ta koja je istinu zamagljivala lažima i poluistinama onako kako je u pojedinom povijesnom trenutku vrhuškama na vlasti odgovaralo. Nije li konačno vrijeme da istinom i samo istinom odamo priznanje i Jasenovcu i Bleiburgu i da mi; generacije koje baštinimo XXI. stoljeće, koji za te krvave pirove iz prošlosti nikakve krivnje ne nosimo, okrenemo novu stranicu knjige vremena i bez ideoloških ili bilo kojih drugih interesa osim istine pružimo dostojan mir kostima poginulih. I među ustašama i među partizanima najveći je dio ljudstva bio pošteni, mali čovjek koji je samo htio slobodu i pravicu. Krvnici među jednima i među drugima uvijek su se izvlačili, i živote provodili u blagostanju na opljačkanom zlatu ili u foteljama visokih državnih činovnika koji su živjeli na grbači poštenoga naroda. Ideologije zla koje su takvi zastupali stvar su prošlosti, nečega što se neće i ne smije oživjeti; samo će nas istina osloboditi. Istinu dugujemo stradalima i u Jasenovcu, i na Bleiburgu. Istinu dugujemo i sebi i generacijama koje dolaze iza nas kako bi konačno baštinili prošlost izmirenu sa samima sobom. |