Arhangel
02.04.2006., nedjelja
U vječnom spomenu
IVAN PAVAO II 02. travnja 2005. 21:37 - 02. travnja 2006. 21:37 Sjećamo se s ponosom i ljubavlju... Navršila se godina dana od kako je Nebeskom Ocu svoju dušu predao neprežaljeni papa naš Ivan Pavao II. Cijeli svijet, ne samo kršćani-katolici, obilježili su ovih dana tu godišnjicu molitvama, svetim misama, okupljanjima, radio i televizijskim emisijama. Svi su oni i na taj način nastojali odati počast tom velikom čovjeku koji je obilježio svijet i Crkvu na kraju drugog milenija. U riječi jednog posta malo toga može stati od onog silnog djela koje je papa Woytila ostavio nama u nasljedstvo. U riječi ne mogu stati niti svi osjećaji koji čovjeka široka srca i duše preplavljuju dok razmišlja o velikom misteriju života i smrti velikog i svetog pape Ivana Pavla II Dobrog. Što da čovjek kže na sve te silne događajke koji su pratili život i smrt toga čovjeka!? Previše je tih zbivanja, njihov značaj nas nadilazi i emocije koje se u nama bude dok o njima razmišljamo teško je sažeti u riječi i rečenice, pa ih ukomponirati u smisleni tekst. Nekada je mudrije pustiti tim osjećajima da u nama urode jednim udivljenjem i zahvalnošću Bogu što nam je u svojemu neizmjernom milosrđu i dobroti dao biti svjedocima svih tih događajima vezanima uz našeg Ivana Pavla. A kada se emocije slegnu, biti će prilike da ih prebiremo u svojim srcima i od njih satkamo pjesmu naše ljubavi prema Bogu koji se čudesno očitovao u životu Dobrog Pape. Ivan Pavao II i dalje živi. Osim u našim srcima i sjećanjima, taj dragi čovjek zaista živi u Nebu, u krilu Vječnog Oca kojemu hite životi onih koji se u Njegovu dobrotu uzdaju. Mi ljudi, ograničeni vremenitošću i prostornošću ovih naših dimenzija tu činjenicu možemo prihvatiti samo vjerom. Drugi će nam se možda smijati, podrugivati se našoj nadi, ali je nipošto ne mogu ugušiti; nada koju nam je donijela zora svetog uskrsnuća Isusova neprevarljivo je obećanje Božje svojoj djeci, nekoć davnom izgubljenim Adamovim sinovima. Zato vjerujemo i znamo; našim najmilijima, tako i Ivanu Pavlu, u smrti se život mijenja, a ne oduzima. Tamo gdje je radost bez kraja, tamo u krilu Očevu, tamo naš Ivan Pavao svojim molitvama brine za sve nas; ne samo za nas koji se smatramo kršćanima, koji s ljubavlju čuvamo uspomenu na njega, već on misli i brine se i za one koji su ga i u životu i u smrti omalovažavali, napadali, njega i Crkvu vrijeđali i mrzili; koji tako još uvijek misle i čine. Sve njih papa voli i oprašta im, pozivajući ih na obraćenje srca. Pored svega rečenoga, u liku i djelu Ivana Pavla II to je posebna veličina. Hvala mu na svemu, posebno na tome što nas je neprestano podsjećao na Isusove riječi o opraštanju. Ivane Pavle, volimo te! |