Arhangel
12.01.2006., četvrtak
Crno srce u srcu Hrvatske
U to prohladno ali sunčano zimsko poslijepodne na splitskom groblju Lovrinac okupilo se mnoštvo ljudi, među kojima je bilo ponajviše časnih sestara i svećenika iz Splita i okolice te iz doline Neretve. Bio je među neretvanima mještana Metkovića sa svojim crkvenim zborom, koji su u rukama držali ruže. Splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić vodio je misu. Razlog ovog tužnog skupa bio je posljednji oproštaj sa tragično preminulom časnom sestrom Jacqueline Uwanyiligira. Ta tridesetčetverogodišnja sićušna djevojka smrtno je stradala kada se prije nekoliko dana autobus prepun putnika sudario s blindiranim zaštitarskim kombijem i prevrnuo pod cestu kod mjesta Živogošće u makarskom primorju, o čemu su izvijestili svi domaći mediji. Tom prilikom su smrtno stradali sestra Jacqueline i osamnaestgodišnji mladić iz Metkovića Marin Jakić, koji su tom redovitom autobusnom linijom putovali u Split. Dirljiv je bio ispraćaj na splitskom groblju; jedna malena časna sestra pokopana je daleko od svoje rodne Ruande u Africi, okružena svojim sestrama zajednice Služavki malog Isusa i brojnim redovnicama iz drugih zajednica, sedamdesetak svećenika i brojnim roditeljima čiju je dječicu u vrtiću u Metkoviću, gdje je radila kao odgojiteljica, sestra Jacqueline s tolikom ljubavlju čuvala. Njezina obitelj iz Ruande zbog dugotrajnog putovanja i loših prometnih veza Hrvatske s Afrikom nije mogla biti nazočna sprovodu. Snimka posljednjeg ispraćaja VHS kamerom možda će biti barem mala utjeha njihovoj boli što se nisu imali prilike oprostiti sa njihovom dragom kćeri i sestrom. Na odru u sredini tužne kapele stajao je lijes te male ženice, ispred kojeg se sa fotografije smiješilo njezino crno, veselo lice. Fotografija je bila položena na stoliću prekrivenom tipičnom afričkom šarenom tkaninom. Njezine sestre; Služavke malog Isusa iz Splita, Zagreba i Metkovića, neutješno su plakale. Dirljiv je bio taj prizor i spoznaja koliko ljubav i vjera mogu povezati ljude različitih rasa, naroda, kultura, mentaliteta, iz različitih krajeva svijeta, ljude različitih životnih sudbina. Mnogima su se zakrijesile oči od suza kada su se na kraju sprovodne mise od sestre Jacqueline opraštale njezine sestre; iz samostana u Metkoviću i u Splitu, sestra provincijalka (koja je upoznala Jacquelinu sa zajednicom Služavki malog Isusa dok je bila misionarka u Ruandi) te svećenik-misionar koji ju je i krstio. I samim govornicima riječi su se u grlu gušile i ruke drhtale dok su izgovarali riječi oproštaja: «Volimo te!» Zbor časnih sestara otpjevao je omiljenu marijansku pjesmu sestre Jacqueline, i to na njezinom materinskom jeziku. Njezino je tijelo potom položeno u grobnicu Služavki malog Isusa na Splitskom groblju. Duboko emocionalan je bio posljednji poljubac kojim je pred ukop provincijalka Služavki cjelivala lijes sestre koja je napustila naš ovozemaljski svijet, a nebrojene ruže prekrile su njezin grob. A priča sestre Jacqueline zaista je osobita i bilo je vrijedno omogućiti da je barem netko na ovim stranicama pročita. Godine 1972. u centralnoj Africi, u Ruandi rodila se mala Jacquelina, u siromašnoj crnačkoj seoskoj obitelji Uwanyiligra. Tu ju je krstio jedan hrvatski misionar, koji joj je, kako spomenusmo, bio i na posljednjem ispraćaju. Jacquelina je početkom devedesetih godina minulog stoljeća upoznala hrvatske redovnice Služavke malog Isusa koje su djelovale u Ruandi gdje su imale misiju. Godine 1993. u toj se afričkoj zemlji, kao što je svima poznato, dogodio stravičan pokolj u kojemu su pripadnici naroda Hutu izvršili genocid nad desecima i stotinama tisuća pripadnika naroda Tutsi. Kako Ruanda nema nafte niti zlata, nitko od svjetskih moćnika nije ni prstom maknuo kako bi se taj pokolj spriječio. Kao ni onaj u Srebrenici dvije godine kasnije. Obitelj s. Jacqueline jedva je preživjela, a hrvatske misionarke Služavke malog Isusa bile su protjerane iz zemlje, pa su se morale vratiti u Hrvatsku. Jacquelina je kao mlada djevojka osjetila poziv kojim ju je Bog zvao da nasljeduje njegovu čistoću i predanost u služenju siromašnima kao redovnica, i to upavo kao Služavka malog Isusa. Ali nakon što su hrvatske redovnice protjerane iz Ruande, Jacqueline je s njima izgubila svaku mogućnost kontakta, što zbog zemljopisne udaljenosti, što zbog sukoba u Ruandi. Nakon što je nakon nekoliko godina taj kontakt ponovno uspostavljen, ali na daljinu, Služavke su Jacquelini savjetovale da ne odgađa sa ulaskom u redovničku zajednicu njihov eventualni povratak u Ruandu, jer se nije znalo hoće li se one i kada tamo vratiti, već su joj preporučile zajednicu Sestara Dobrog Pastira, koje su bile ostale u Ruandi. Upravo na dan kada je s. Jacquelina doputovala do Sestara Dobrog Pastira, sa namjerom da uđe u novicijat, iz Kanade je stigla uputa vrhovne poglavarice spomenutog reda da se Sestre Dobroga Pastira povuku iz Ruande radi opasnosti po njihove živote i da zbog toga u Africi ne primaju novakinje u zajednicu. Tako se ruka Božja očitovala u namjeri da s. Jacquelina ipak ne uđe u taj red. Teško je i zamisliti kako se ta djevojka tada osjećala, ali imala je čvrstu volju i pouzdanje da će Bog providjeti njezin put prema ostvarenju zadnog cilja. Zatim se naša crna sestrica ponovno posavjetovala s našim Služavkama, koje su joj preporučile da pokuša ostvariti svoj poziv sa sestrama Salezijankama. Tako je Jacquelina ušla u novicijat tog reda i bila upućena u Italiju. Otamo joj se na prijelazu milenija pružila prilika posjetiti Hrvatsku i naše Služavke malog Isusa. Taj posjet bio je ključan trenutak njezinog poziva; prilikom tog posjeta s. Jacquelina odlučuje ostati u našoj Domovini i naučiti naš jezik, samo kako bi ostvarila svoj poziv u zajednici u koju je uvijek željela ući; u zajednici sestara Služavki malog Isusa. Salezijanke joj daju dozvolu za prelazak i ona 2001. ulazi u našu zajednicu redovnica kao novakinja i vrlo brzo svladava hrvatski jezik. Služila je u samostanima u Zagrebu, Splitu, Mostaru i Metkoviću gdje je djelovala kao odgojiteljica u dječjem vrtiću koji vode Služavke malog Isusa. Prošle godine položila je privremene zavjete. Tako je s. Jacquelina, daleko od obitelji i zavičaja, ipak ostvarila svoj životni san. Mali Isus, kojemu je s. Jacquelina tako predano služila prepoznavajući ga u svim ljudima, a osobito u djeci, svoju je Miljenicu pozvao sebi uoči blagdana Bogojavljenja, na putovanju u posjet svojim sestrama u samostanu svete Ane u Splitu. Ljudi kažu da Bog sebi rado uzima najbolje među nama, ne želeći ih prepustiti valovlju ovoga svijeta koji satire sve nas. Mi ostajemo nijemi pred misterijem smrti i umiranja; ne shvaćamo niti prihvaćamo smrt, osobito dobrih i dragih ljudi, napose mladih. Sestra Jacquelina Uwanyiligira imala je pred sobom cijeli život koji je namjeravala provesti služeći Bogu u braći ljudima; taj svoj sveti poziv i misiju sada će ostvariti u Nebu u krilu Onoga čija je služavka ovdje dolje i bila; Služavka maloga Isusa. |