Arhangel
09.01.2006., ponedjeljak
Monasi i nova godina
Valovi pokretani jakim južnim vjetrom udarali su o oplatu trajekta kad smo krenuli iz Biograda na Moru. Nakon svega petnaestak minuta vožnje uz blago valjanje broda stigli smo na zelenilom prekriveni otok Pašman. Kiša samo što nije bila počela rositi kada su prvi putnici i automobili stali silaziti niz rampu na pristaništu. I posljednje su se trgovine zatvarale oko tog podneva; posljednjeg u godini Gospodnjoj 2005.-oj; jer na Staru godinu valja pripremiti sve za doček Nove. U bijednoj ekonomskoj situaciji koja prati naše društvo već desetljećima ti su dočeci većini postali pravo opterećenje; i emocionalno i financijsko, tako da su se blagdani koji su za nama uglavnom pretvorili u mučno trošenje i posljednjih kuna iz pomno sakupljane ušteđevine. A dobro znamo da su državne službe osobito revne u nakani da nam ubrzo iza prvog u mjesecu pošalju račune na naplatu.A nas je nekolicina odlučila, ne samo i isključivo radi novčanog stezanja remena, mlado ljeto dočekati na osobiti način. Tako nas je, sukladno prethodnom dogovoru, na trajektnom pristaništu u Tkonu na o. Pašmanu dočekao prijevoz do obližnjeg brda prekrivenog borovom šumom, na vrhu kojeg se ponosno uzdizao prastari benediktinski samostan svetih Kuzme i Damjana, zvan u narodu i Ćokovac, prema istoimenom brdu na kojem je podignut. Pogled prema prastarim kamenim zidinama između borova na vrhu brda bio je posebno dojmljiv, poput pogleda na stari srednjovjekovni utvrđeni dvor, ili utvrdu iz bajke u kojoj se skrivaju kojekakve tajne. Mašta o srednjovjekovnoj utvrdi ovdje ima svoje stvarno uporište; samostan Ćokovac (od pučkog naziva ćok za pticu kos) nastao je u prvoj polovici dvanaestog stoljeća na ruševinama stare bizanstke utvrde koja potječe još iz šestog stoljeća, nakon što je venecijanska flota u ratu iz 1125. godine, u vrijeme kralja Stjepana III. Arpada, spalila Biograd i tamošnji benediktinski samostan svetog Ivana Evanđeliste, ostaci čije crkve su još vidljivi, a koji je u jedanaestom stoljeću bio utemeljio kralj Petar Krešimir IV. Spomenuta bizanstka utvrda na Ćokovcu u koju su monasi benediktinci uselili imala je kapelu sv. Kuzme i Damjana, svetaca koji su postali titulari i zaštitnici samostana. U malom samostanskom lapidariju može se, među ostalim, vidjeti i ulomak kamenog reljefa sa motivom križa, koji potječe iz te kapele iz VI. stoljeća. Tijekom srednjega vijeka samostan Ćokovac bio je rasadište vjere i kulture, imao je knjižnicu i skriptorij, a pisalo se hrvatskim jezikom i na hrvatskom pismu; glagoljici, pismu niza kamenih natpisa još vidljivih po cijelom samostanu. Naravno da se na Ćokovcu, sukladno tome, njegovala lituragija na narodnom; staroslavenskom jeziku. Na poziv češkog kralja Karla IV. u četrnaestom stoljeću, da se u Prag pošalju monasi koji poznaju narodni jezik, upravo su ćokovski benediktinci pošli i utemeljili i danas slavni praški samostan Emaus. Kada su Francuzi pod Napoleonovim vodstvom 1805. godine osvojili Dalmaciju, svi crkveni redovi koji se nisu bavili karitativnim radom morali raspustiti svoje samostane. Tako je 1806. napušten i Ćokovac, kao i druga dva tada živuća muška benediktinska samostana u Hrvatskoj; onaj sv. Jakova u Dubrovniku i znamenita opatija sv. Krševana u Zadru. Ćokovac je bio pust više od 150 godina, a u njega su se benediktinci vratili i s mukom ga obnovili 1965. godine pod vodstvom prije par godina preminulog o. Martina Kirigina. U onome za vjeru i crkvu teškom vremenu žene iz mjesta Tkon podno Ćokovca brdskim su stazama na rukama i na glavama nosile materijal za obnovu tada ruševnog samostana, koji je danas spomenik kulture nulte kategorije. Kod benediktinaca samo proveli tri dana ispunjena neopisivim dojmovima. Sedmorica vrlo mladih monaha provodi skrovit i samozatajan život posvećen molitvi i radu, kako i kaže geslo svetoga oca Benedikta: «Ora et labora!», tj. «Moli i radi!». Koralna molitva uz gregorijansko pjevanje psalama raspoređena je u sedam časova tijekom dana, od kojih prvi počinje u pet ujutro, a zadnji u devet navečer. Poseban je doživljaj pjevati psalme s monasima odjevenima u tamne duge habite zvane kukule ekstremno širokih rukava koji u naborima padaju do poda; monasi ustaju sa sjedala na kraju svakog psalma i uz duboki naklon torzom i glavom pjevaju «Slava Ocu…». Tako je svaka molitva prožeta kontemplacijom i mistikom, kao i sama euharistija koju slave. Vrijeme između molitve posvećeno je radu na održavanju crkve, samostana i vrta te proučavanju literature, ovisno o afinitetu i zadacima svakog monaha. Jelo se poslužuje za doručak, ručak i večeru (meso se jede četvrtkom i nedjeljom), doručak i večera jedu se u šutnji uz zvuk lagane meditativne glazbe, a prvi dio ručka se jede dok jedan od monaha čita sveto Pismo ili životopise svetaca, dok je drugi dio predviđen za razgovor. Poslije večere nastupa šutnja koja traje, izuzev molitve, sve do iza jutarnje molitve, mise i doručka. Doček Nove godine bio je osobit. U crkvi, jednostavnom ali prelijepom gotičkom zdanju čiji prezbiterij resi veliko slikano raspelo iz 1400.-te godine, rad majstora Menegela Ivanova, učenika Paola Venezianija (famozno Tkonsko raspelo), najprije su se pjevali pohvalni psalmi, nakon čega je uslijedila kontemplacija u tišini pred izloženim euharistijskim Kruhom – živim Kristom. Dok je odzvanjala ponoć mi smo skupa s monasima u tišini klečali pred Kruhom koji život daje, u polutami crkve koju su osvijetljivali plamičci svijeća. Taj ambijent i taj ugođaj, kao i osjećaji koji u takvom trenutku prožimaju čovjeka, ne mogu se opisati ni kojim biranim riječima. Nakon završnog blagoslova s Presvetim, koji je malo iza pola noći, na početku mladog ljeta 2006.-og, kojeg je podijelio samostanski prior, uputili smo se u blagovaonicu na čestitanje uz zdravicu i kolače. Novogodišnje jutro započelo je, naravno, pjevanjem jutarnjih psalama. Sav je dan protekao u svečanom raspoloženju, uz izmjenu molitve, odmaranja i, za samostanske prilike, nešto svečanijeg jela. Odlazeći dan kasnije trajektom prema kopnu, ispratila nas je molitva monaha i zvonjava samostanskog zvona, koje će nas uvijek podsjećati da na jednom brdu među borovima, u jednom malom otočkom mjestu u samostanu žive ljudi kojima je životna filozofija; sebedarje i molitva za – druge. Neka im je blagoslovljeno! |