Arhangel
07.12.2005., srijeda
40 godina od pomirenja
Dana 16. srpnja godine Gospodnje 1054. u stolnoj crkvi Božanske Mudrosti (Hagia Sofia) u tadašnjem Konstantinopolisu/Carigradu, a današnjem Istambulu u Turskoj, odigrao se događaj koji je korijenito utjecao na tijek europske, pa i svijetske povijesti. Na spomenuti je dan kardinal Humberto de Silva Candida na oltar spomenute katedrale stavio bulu (ukaz) kojom se izopćuje carigradskog patrijarha Mihajla Cerularija iz Crkve i skida sa vrhovnog položaja u bizantskom dijelu Crkve. Humberto je bio u Bizantu sa zadatkom ispitati akte pokrajinskog crkvenog sinoda koji je bio sazvao patrijarh Cerularije, koji su, kako je bilo određeno od starine, morali biti poslani papi u Rim na potpis, kako bi bili zakonski valjani, a što nije bilo učinjeno. Pretjerano samouvjereni, netaktični i goropadni Humberto je potom izišao iz Hagia Sofije, na čijim je vratima simbolično otresao vlastitu obuću na nogama, što se tumačilo svakim prekidom veza sa carigradskom Crkvom, odnosno onim tko ju predstavlja. Ne treba ni spominjati da je patrijarh Mihajlo zadržao svoj položaj i spomenutom kardinalu uzvrato istom mjerom; izopćenjem. Bio je to početak velikog istočnog crkvenog raskola, koji je podijelio Europu i kršćanski svijet na tabore, a ta rana podjele utjecala je na živote niza generacija, te nije zacijelila ni do danas. Upravo mi, koji živimo na ovim prostorima dodira civilizacija europskog Istoka i Zapada tu podjelu i njezine posljedice duboko osjećamo.Razmjere opisanog raskola nije te 1054. godine bilo moguće predvidjeti. Istina, sukoba i raskola na relaciji Rim – Konstantinopolis bilo je i ranije u povijesti, ali oni su uvijek iznova bivali prevladavani bilo političkim utjecajem papa i bizanstkih careva, bilo crkvenim saborima na kojima je ključnu ulogu redovito imao jasan stav svih strana da je rimski biskup nasljednik apostola Petra, kojem pripada, ako ne vrhovna crkvena vlast, onda barem vrhovna čast, koja bi omogućavala presudan utjecaj na temeljna crkvena pitanja. S druge strane, u vrijeme pohoda kardinala Humberta de Silva Candide Prijestolnici na bosporu, rimski je papa Lav IV. dva mjeseca prije bio umro, a novi je papa Viktor II bio izabran nakon više od pola godine. Stoga nikada nije bilo jasno tko je, ako uopće je, tog kardinala bio ovlastio za izopćenje patrijarha Mihajla, i u čije je ime taj kardinal to učinio. Osim toga, zbunjujuće je i kontra izopćenje od strane patrijarha, jer ovaj nije ni mogao prekinuti crkvene odnose sa Svetom stolicom u Rimu, jer je ova u to vrijeme jednostavno bila – prazna. Bilo kako bilo, posljedice ovih častohlepnih poteza dvojice visokih crkvenih pastira bile su pogubne za njihova duhovna stada, za narode Europe koji su se sve više svrstavali; bilo u zapadni; latinski, bilo u istočni; grčko-bizanstki tabor. Kulturne i razlike u mentalitetima i političkim nazorima među njima, koje su i ranije postojale, vremenom su bivale sve veće. Konačan biljeg ovom raskolu, kada je on zapravo i zaživio među običnim vjernicima, dalo je sramotno križarsko osvajanje i pljačkanje Carigrada 1204. godine, te uspostavljanje carigradskog latinskog patrijarhata, koji se održao šezdesetak godina, koliko i tada stvorena umjetna državna križarska tvorevina, nazvana Latinsko Carstvo. I dan danas su crkve i Bazilika sv. Marka u Veneciji urešene umjetninama neprocjenjive vrijednosti, ukradenima iz Hagia Sofije. Zapadnjaci su u očima Bizantinaca od tada na poseban način smatrani prevrtljivim licemjerima, barbarima i pljačkašima, izdajnicima izvornog kršćanstva, koji su, k tome, papinstvu pripisali vrhovnu crkvenu vlast, a ne isključivo vrhovnu crkvenu čast. Kada su Turci konačno 1453. godine dokrajčili stari i slavni Bizant, a carigradsku Hagiju Sofiju pretvorili u džamiju, prerogative tamošnjeg patrijarha preoteo je već 1459. godine patrijarh u Moskvi. Sukob oko vrhovne vlasti u pravoslavlju između Carigrada i Moskve traje i dan danas. Kako su se istočni kršćani (pravoslavni) vremenom sve više međusobno dijelili na samostalne «sestrinske» crkve, istovremeno osnivajući i vlastite nacionalne države, pitanje prevladavanja istočnog crkvenog raskola postalo je još zamršenije. Zašto sve ovo pišemo? Zato što se na današnji dan (7. XII.), prije četrdeset godina; 7. prosinca 1965. godine dogodio veliki, barem simbolični korak, u zaliječenju rana kršćanskog nejedinstva. Na taj dan su papa Pavao VI. (pontifikat 1963. – 1978.) i carigradski patrijarh Atenagora I. ukinuli međusobna izopćenja iz 1054. godine, nakon što su se međusobno bili susreli i pohodili Crkvu Svetog Groba u Jeruzalemu, gdje su molili pokajanje za oprost grijeha razjedninjenog kršćanstva. Bio je to veliki dan za kršćansku i svjetsku povijest, kada su se, nakon 900 godina, bratski zagrlili papa i patrijarh. Ni danas, 40 godina nakon toga događaja, jedinstvo zapadne i istočne kršćanske braće nije zaživjelo, iako i jedni i drugi za to jedinstvo neumorno mole. Razlozi su mnogostruki i slojeviti; ponajviše ih postavlja politika, koja uzrokuje sukobe i ratove, i koja se neprestano upliće i u vjerska pitanja, osobito na Istoku, gotovo izjednačavajući vjersko s nacionalnim. Veliki je problem i međusobno slabo poznavanje istočnih i zapadnih kršćana, kao i tragične posljedice rata, razaranja i ubijanja, osobito na ovim našim prostorima. Kad je koji katolik pohodio pravoslavnu, ili pravoslavac katoličku crkvu, samostan, obitelj, misu!? Ali sve to nije razlog za malodušnost i bezperspektivnost. Molitva, oprost i pomirenje sa samim sobom i sa vlastitom prošlošću, te bolje međusobno upoznavanje i poštivanje u različitostima ključ su utiranja puta prema toliko željenom pomirenju i jedinstvu kršćana. Koliko smo povezani s Bogom, toliko ćemo biti povezani međusobno, koliko poštujemo Boga, toliko ćemo poštivati jedni druge. |