Arhangel
27.09.2005., utorak
Za spasom svijet vapije
Čovjeka jednostavno zaboli srce i do u dno duše takne ga samo sjena koja dopire od neizmjerne boli kada se prisjeti stravičnih tragedija koje su zadesile obitelji koje su u vihoru minulog rata izgubile svoje najmilije. Od završetka tog krvavog kola smrti na našim prostorima prošlo je već deset godina, život ide svojim tijekom i u ovoj užurbanosti vremena nekako otupjesmo na bol duša stradalih i njihovih obitelji koje vapiju za pravdom. S jedne je strane to dobra stvar jer je vrijeme to koje čini da i najdublje rane zacijeljuju, što nam u životu omogućuje ići dalje. No, s druge strane to isto vrijeme nas čini površnima i bezosjećajnima za patnje drugih, u ovom slučaju onih koji su u tragediji rata najviše stradali. A upravo je rana na dušama takvih obitelji najublja i najbolnija, i vrijeme takve rane teško zacijeljuje, a naša površnost i bezosjećajnost čini da takve rane brzo ponovno prokrvare. Jedini lijek ranama takvih obitelji jest pravda i istina, velika do Neba, sjajnija od sunca.Nova emisija dobro nam poznate Latinice na državnoj televiziji ponovno se dotaknula pitanja svirepih ubojstava s početka devedesetih godina, ubojstava u kojima su stradali i pojedinci i čitave obitelji, ubojstava u kojima počinitelji nikada nisu bili privedeni pred lice pravde, niti se je istina o tim događaja ikada do kraja razjasnila. Jednako tako, za dio tih stravičnih događaja šira javnost nije nikada saznala; što zbog rata koji je u to vrijeme bjesnio, što zbog samovolje nalogodavaca tih zločina, koji su bili (i ostali) toliko politički moćni da su bili u stanju ušutkati i najhrabrije novinare i tužitelje koji bi se drznuli o takvom nečemu progovoriti. A upravo zbog žrtava čije duše vapiju u Nebo za pravdom i za istinom, i radi njihovih obitelji, važno je da se ovi slučajevi ne zaborave, da se o njima govori, da se potakne relevantne institucije da rade na njihovom rasvijetljavanju, da se potakne zatomljene savjesti mogućih svjedoka ili svih koji u istragama mogu pomoći da se ohrabre i učine veliko dobro tako što bi informacije koje možebitno posjeduju prenijeli nadležnim državnim institucijama. Jer ne možemo i ne smijemo zaboraviti ni jednog ubijenog čovjeka, bez obzira na mjesto, vrijeme, raloge pogibije, bez obzira na spol, dob, političko, nacionalno, vjersko ili bilo koje drugo uvjerenje žrtve. Na to nas obvezuje naša ljudskost, to što smo ljudi, a ne tek sinovi Zloga koji samo slijegnu ramenima i odvrate glavu od nesreće koja je zadesila brata čovjeka. Likvidacije pojedinaca i čitavih obitelji u ratnim godinama od prije petnaestak godina zlo su koje se ničim ne može i ne smije opravdati ni zataškavati. Ovdje nije sada pitanje Haaškog ili bilo kojeg drugog suda; istinu o ljudskim sudbinama i kaznu za počinitelje bilo kojeg zločina dužni smo provesti radi naše djece, radi generacija koje će na ovim prostorima živjeti kad nas više ne bude; radi njih smo dužni ovu našu zemlju oprati od krvi nevinih provođenjem pravde i zagovaranjem istine. U Evanđelju sam Isus govori kako će nas samo istina osloboditi! Doista, Pravednik Božji samo od istine živi i u Bogu je njegova nagrada! Povijest nas je nemilo naučila da su počinitelji zlodjela sa ovih prostora uvijek izmicali ljudskoj pravdi, redovito sa sanducima opljačkanog blaga onih koje su pobili. Ali to nam nije i ne smije biti razlogom da ne činimo sve kako bi istina izišla na vidjelo i kako bi se učinilo sve da se zločinci privedu pred lice pravde. Duše pobijenih žive među nama onoliko koliko pričamo o njihovim sudbinama, onoliko koliko spomen na njih živi u našem sjećanju. Daleko najvažnija stvar u cijeloj ovoj priči je doživjeti katrazu; posvijestiti sebi da je zlo zlo, i da je zločin zločin. Složiti u vlastitoj svijesti ideju da je zlo to što jest; zlo i da za zlo ne postoji opravdanje, niti ga može biti, početak je ostvarivanja tog velikog zadatka da svojim sinovima predamo istinu i pravdu na zemlji, koje dugujemo, ne svojim precima u ime neke slavne prošlosti, nego svojim sinovima u ime sretnije budućnosti. Istina je zato zalog za budućnost, blago koje nosimo u svoje sutra i koje nikako ne pripada prošlosti. Latinica je dobro pokazala kako je u spomenutim slučajevima fokusirano periferno, kako su pod povećalo dolazili svjedoci, žrtve, ponegdje i izvršitelji, ali rijetko su pod povećalo istrage dolazili nalogodavci zločina. Kao da rat može opravdati klanje nevinih! Kako je vrijeme odmicalo vapaj obitelji žrtava bivao je sve nečujniji, a rad oko rasvijetljavanja zločina sve je više tapkao u mraku. Ubojstva obitelji Zec u Zagrebu, Josipa Reihl-Kira u Tenji, Milana Levara u Gospiću i niz znanih i neznanih žrtava nečije samovolje nikada ne smiju biti zaboravljena. Ti ljudi su nečiji bližnji; očevi, muževi, sinovi, braća, sestre, djeca… Zamislimo da je ubijen i bačen u hladnu Dravu netko od naših najmilijih, da nestane, da ga/je nema među nama živima! U kakvu bi li se tek moru pretvorili naši životi! Tada nam patnje tolikih ne bi bile tek još jedno bespotrebno kopanje po ranama, tek cviljenje udovica i plač djece koja su ostala bez oca… O ne, tada bi se takve i slične tragedije itekako ticale i nas samih. To je zalog koji dugujemo budućnosti. |