Arhangel
24.09.2005., subota
Mame i sinovi
Oprah nas je opet tako ugodno iznenadila kada je, u gomili glupavih emisija i tema u kojima publika vrišti kada se pojave filmske zvijezde, dotaknula temu međuljudskih odnosa; točnije, riječ je bila o odnosu majki i kćeri. Proširimo li malo tu temu, stižemo do područja odnosa roditelja i djece, a ta je tema vrlo kompleksna i o njoj bi se moglo razglabati jako dugo. Mi ćemo se ovdje zaustaviti na jednom pitanju iz tog kruga, a to je pitanje posesivnosti roditelja u odnosu na vlastitu djecu, posesivnosti koja katkada može poprimiti takve razmjere da vlastitoj djeci zagorčava, pa čak i uništi život. Uzmimo za primjer jednu osobu, jednog čovjeka, muškarca; čovjeka kojeg je najlakše opisati kao dobričinu, čovjeka koji je dobrano zagazio u peto desetljeće života, čovjeka uvijek nasmijanog, sa završenim fakultetom, pomno uređenog, uvijek ispeglane košulje, čovjeka uredna života, nepušača, antialkoholičara, pristojnog gospodina koji se uvijek javi kada susretne poznanike na ulici, čovjeka koji pripada onom soju kojeg, kad ih sretnete, imate asocijaciju mirnog života srednjih godina, vremena kada je najveći dio životnih planova i nadanja već ostvaren i sada još samo treba održavati i razvijati postignuto. Takvi ljudi i dalje vrijedno rade, poznaju svoja prava, redovito idu na godišnje odmore, liječničke kontrole, dobrovoljni su davatelji krvi, simpatizeri su neke stranke, redovito posjećuju tržnicu, poznaju prodavačice kod kojih su vjerni kupci, ispijaju jutarnje kave uvijek u istim pristojnim kafićima, čitaju uvijek iste novine, znaju sve o politici, igraju sportsku prognozu, za Božić i Uskrs idu u crkvu.. To su ljudi sa stavom. Na prvi pogled se čini da su životi takvih idealni. No čovjek kojeg opisasmo u dnu duše nije sretan. Ta sjeta, taj izraz zabrinutosti vječno lebdi na licu njegovu i vjerno ga poput sjene prati. Jer takav je čovjek, pored svega što je u životu postigao, ipak sam; nije našao sebi srodnu dušu, nije stupio u brak, nije osnovao obitelj. Još uvijek živi sa sada već ostarjelim roditeljima; mama mu i dalje kuha, pere i pegla, neprestano ga nazivajući gdje je i što je s njim. Šutljivi i uvijek pasivni otac se bavi svojim staračkim tričarijama ne usudivši se nikada postaviti pitanje o sinu, kako ne bi uznemirio ionako previše živčanu ženu i već se je pomalo prestao nadati da će ga sin jednoga dana učiniti djedom. Njihov sin, jasno je, zdrava je osoba. Dok je bio mlađi znao je neke djevojke dovoditi kući, ali sve su te veze zavšavale prekidom. Mama našeg gospodina duboko je bila uvjerena da ni jedna od «kandidatkinja» nije dovoljno dobra za njezinog sina; neprestano ga je zasipala komentarima i vršila pritisak na njega govoreći mu kako je bolje da sebi nađe nešto sada ljepše, sada pamenije, sada poniznije, sada tiše, sada glasnije, sada čistije, sada ovakvo ili onakvo, kako ta koju je našao nije za njega... Bolesno posesivnoj mami ni jedna sinovljeva djevojka nije bila po volji; ona se o njima raspitivala okolo, sinu držala prodike o tome kakva žena treba biti, odnosno; ne treba biti, neke je kudila, a prema svima je bila hladna i suzdržana; ni jedna joj nije bila dovoljno dobra. Posesivna mama ni u jednom trenutku nije bila spremna svojega sina jedinca pustiti da diše svojim plućima, da poleti svojim krilima; vječno ga je držala u toj zlatnoj krletci, očekujući, valjda, da će prije ili kasnije naići neka cura baš po njeniom ukusu kojoj će ona konačno moći dati blagoslov da se uda za njezinog sina. Zapravo, takva mama nije nikada ni bila spremna «dijeliti» svoje dijete s nekom drugom ženom, za nju je njezin sin uvijek bio i ostao njezino mezimče za kojeg upravo ona zna što je najbolje. Barem je tako mislila. I svaki put kada se sin usprotivio sveznajućoj mami, ovu je trebalo smirivati i voziti je na hitnu radi visokog tlaka, jer ova nije mogla/htjela podnositi protivljenje bilo koga tko bi se uplitao u život njene obitelji u kojoj je ona bila gazda, koju je ona okupljala pod krila kao kvočka svoje piliće. Tako su dani prolazili, i tjedni, mjeseci i godine, a čelični stisak velike mame nije popuštao, jer čovjeku se sve to teže poniziti što mu je više godina koje mu na uho šapuću kako mu iskustvo dozvoljava biti u pravu. Mama je bivala sve nervoznija, sve zahtjevnija; ona je znala, najbolje, ona je mogla, najbolje, ona, ona zna, vidi daleko i dobro procjenjuje – živote drugih. Nikada se nije osvrćala niti propitivala sebe; dok su njezini ukućani oko nje; venuli. Jer mama nikada nije dozvolila svojoj djeci da odrastu, da budu svoji, jer «Ona zna», bio je njezin životni moto kojeg se tako slijepo držala. Sin se nikada nije trgnuo; nikada se nije oslobodio ove pupčane vrpce, nikada nije smogao snage razbiti vrata ovog zlatnog kaveza i vinuti se u slobodu. Ostao je, do danas, rob posesivnosti roditelja; rob uvjerenja da roditelja vrijeđaš i ako se, kao odrastao čovjek, usprotiviš njihovom stavu koja je slijep i ne vidi da su od vlastitog djeteta učinili roba koji trune u tamnici koju su mu oni sami namjerili. Stoga, dragi moji, volite i poštujte svoje roditelje, ali ne dozvolite da vam uređuju živote; budite svoji, budite slobodni, pa i pod cijenu pogrešaka. Jedino tako ćete znati da zaista živite svoj život. Punim plućima. |