Arhangel
16.09.2005., petak
Lička Crvenkapica
U malom ličkom mjestu Udbini, okruženoj prekrasnom prirodom, povrh dičnog Krbavskog polja, živi lička Crvenkapica. Nisam vam pričao o njoj!? Slijedi njezina priča… Lička Crvenkapica nije poput njezine imenjakinje iz bajke, i njezina priča, iako još nema svojega završetka, niti izdaleka nije tako romantična i bezbrižna kao bajka.Udbina, mjesto s oko tisuću i pol duša usred puste i predivne Like, živi svojim životom potpuno zapuštene provincijske sredine. Nakon oslobođenja od okupacije u Domovinskom ratu obećanja o gospodarskom poletu i prosperitetu Like i Udbine nisu se ostvarila; oronule kuće i zgrade odavna potrebne renoviranja djeluju otužno i na ovom ranojesenskom suncu. Radnih je mjesta malo. Strojevi iz obližnje pilane i tvornice ljepila opljačkani su nakon oslobođenja. U Udbini žive starosjedioci Srpske etničke zajenice, kao i u nekoliko okolnih sela, te Hrvati doseljeni iz Bosne. I jedni i drugi izigrani su od političkih glavešina u prohujalim ratovima na ovim prostorima; i jednima i drugima obećana su brda i doline, a dobili su samo bijedu iz koje se ne vidi izlaza. Prisiljeni su živjeti zajedno i dijeliti istu sudbinu. Hrvati su iznevjereni od svojih političara i ne mogu se vratiti na pradjedovska ognjišta u Banja Luci i okolici. U novom zavičaju teško vide ikakvu perspektivu. Teško se zapošljavaju. Srbi su se vratili poslije bijega u Srbiju, za vječna su vremena diskreditirali sami sebe pred očima dojučerašnjih susjeda, brojčano su nazadovali, bez posla su i bez nade u zaposlenje. I ono radnih mjesta kojih ima u obližnjoj pilani premalo je da bi se zaradilo dovoljno plaća za nahraniti sva gladna usta. Većina i Hrvata i Srba živi od socijalne pomoći te obrade nešto vrtova i stoke koju uspiju uzgojiti. Sukoba koji bi bili uvjetovani međuetničkim netrpeljivostima nije bilo. U takvoj situaciji nikom nije do novih nevolja. Među njima je i udbinska Crvenkapica. Žena je to od svojih šezdesetak godina, izgleda kao da joj je barem dvadesetak godina više. Težak život na suhom joj je licu ostavio dubok trag. Mještani je smatraju pravom lokalnom ludom; i tako se prema njoj i ponašaju; u prolazu je zezaju, na spomen na nju odmahuju rukom. Od milja je zovu Crvenkapica, budući da je tijekom cijele godine odjevena u, valjda, svu odjeću koju posjeduje, a to uključuje barem desetak starih haljina s kapuljačama, kojima joj je uvijek prekrivena polusijeda glava. U Crvenkapičin modni trend spada i nošenje nekoliko pregača odjednom, kao i gumene čizme koje su joj uvijek sastavni dio garderobe, bez obzira na vremenska (ne)uvjete. Nazvasmo je i Baba s Deset Kapa, onako, iz čiste simpatičnosti. Naša Crvenkapica, taj čudan svat, nikada se nije udavala niti zasnovala obitelj. Nema bliže rodbine. Tik prije «Oluje» bila je prisiljena iseliti u Banja Luku. Tamo je ostala na ulici. Sama i napuštena od svih. Nekoliko je puta bila pretučena. Nakon takvog životarenja naša se Crvenkapica vrlo brzo vratila u svoju Udbinu. Sama. Pješačila je od Banja Luke do Udbine. Bez ičega. Bez dokumenata. Bez hrane. Po povratku je svoju ionako bijednu kućicu zatekla devastiranu. U toj kućici živi i danas; bez prozorskih stakala i rebrenica, bez struje. Usprkos svemu i dalje je vesela. Rado razgovara s prodavačicama, pozdravlja ekipu iz obližnjeg kafića, smije se s djecom koja izlaze iz škole i rado im kupuje slatkiše od ono malo crkavice koju dobije. Oštra je u nastupu i bez dlake na jeziku; jer nema što više izgubiti. Uspjela je dobiti malu mirovinu i dokumente. Struju još nije dobila. Ono malo imovine koju je prikupila sama je dopremila do svoje izbice; u malim radnim kolicima. Iako je kršćanka pravoslavne denominacije, rado ističe kako joj je katolički svećenik, udbinski župnik, franjevac, najbolji prijatelj uvijek spreman pomoći. Valjda. Crvenkapica je prije nekoliko dana stala razgovarati s vojnicima koji su radili na obližnjem gradilištu. Neki idiot zapovjednika je odmah započeo s neugodnim provokacijama tipa je li ovo Srbija ili Hrvatska. Tako je nastupio prema Njoj; prema Crvenkapici; našoj Crvekapici!!! Prema sirotinji koju samo anđeli nebeski čuvaju! U tome trenutku bilo me je sram zbog primitivizma zapovjednika u Hrvatskoj vojsci. Iskreno. Crvenkapica se nije dala smesti; automatski je odgovorila kako je ovo Hrvatska i kako je bolja od Srbije jer joj je dala mirovinu!!! U svojoj priprostoj iskrenosti Crvenkapica je bila itekako objektivna. Sve je to izrekla u samo njoj svojstvenoj maniri; sa smijehom i odlućnošću. Kreten od zapovjednika nije se osvrtao na odgovor; okrenuo joj je leđa. Tako čine svi uskogrudni licemjeri i «ratnici» kojima je prva baba koja naiđe potencijalni neprijatelj vrijedan da ju se izvrijeđa, koji ljude vrednuju, valjda, prema broju krvnih zrnaca. Jer ni sami nemaju ljubavi da bi po ljubavi ljubili ljude. A naša Crvenkapica se nasmijala i nesebično pohvalila kako je dobila mirovinu i svima nazočnima donijela; pivo!!! Legenda! Danas me Crvenkapica iz Udbine naučila lekciju; svojim primjerom ona je zasvjedočila istinsko kršćanstvo; u poniznosti i nesebičnom darivanju. Danas sam u Crvenkapici, u toj baki glave prekrivene s desetak kapuljača, prepoznao Tebe, Kriste… Sretan sam zbog te spoznaje koja mi je ispunila dan. Čuvaj, Bože, našu Crvenkapicu… |