Arhangel
24.07.2005., nedjelja
Sigurnih mjesta nema
Počelo je. Puno ranije nego što je itko mogao pretpostaviti. Najgore slutnje su se počele ostvarivati. Nakon svega petanaestak dana plamen terorizma svjetskih razmjera ponovno je svojim jezičkom prešao preko glava nevinih. London je opet bio cilj. Sreća i Božja providnost učinile su da je tragedija izbjegnuta. Time što detonatori nisu aktivirali eksplozive postavljene ponovno u autobusu i podzemnoj željeznici. Tako su spašeni životi nebrojenih, nama nepoznatih ljudi.Zavladala je panika. Scotland Yard i antiterorističke jedinice u Engleskoj su započele neviđenu akciju pronalaženja i, recimo to otvoreno; eliminacije onih koje smatraju na bilo koji način povezanima s terorističkim skupinama. Englezima je prekipjelo. Ljudi im mogu poginuti svaki dan. Bilo gdje. Ali taj problem ne rješavaju na prikladan način; pravom smjeru njihove akcije ne idu. Namjesto da ostave Irak Iračanima i povuku se kući, oni će se sada okomiti na nebrojene emigrante iz arapskih zemalja koji žive na tlu Ujedinjenog Kraljevstva. Najviše će, naravno, stradati nevini, mali, obični ljudi, koji su na englesko tlo došli trbuhom za kruhom ili su u svojim zemljama bili prognani iz bilo kojih razloga. Svatko iole tamnije boje kože u Britaniji će sada biti potencijalni terorist u očima domaćega svijeta. Paranoja će rasti. Kao u Sjedinjenim Državama pedesetih, kada su susjedi u susjedu iole drugačijih navika vidjeli opasnog komunistu i sovjetkog špijuna koji jedva čeka da na njih i na njihove obitelji uputi atomsku bombu. Za sve to vrijeme engleski će naftni lobby izvlačiti enormne zarade od iračke nafte. O vojnoj industriji da ne govorimo. S druge će strane teroristi; mladići i djevojke ispranih mozgova, ubijati sebe i nebrojene obične male ljude po bankama, metroima, autobusima, trgovačkim centrima. Tako će cijenu anglo – američkog imperijalizma ponovno platiti sirotinja. Kao što je uvijek i plaćala. Jer, jasno je da se od 11. rujna javnim prijevozom bilo koje vrste neće voziti političari i moćnici koji drmaju svijetom i koji crpe arapsku naftu. O ne, takvi su na sigurnom. I oni, i njihov novac. Žrtvovati će takvi nebrojene vlakove i autobuse, i riskirati tolike živote vojnika u Iraku i civila u zapadnom svijetu, sve kako bi iscrpili naftu do posljednje kapi. Jer naftom se vlada svijetom! Znamo da je svaki čovjek jedanko vrijedan. I onaj koji je poginuo u metrou u Londonu, i onaj na čiju su kućicu u Iraku pale američke bombe. Međutim, mi ljudi smo licemjeri. Rado ćemo održavati komemoracije i minutu dvije šutjeti u počast žrtvama terorističkog napada u Londonu. I to je lijepo. Ali žrtve u Iraku kao da nas se ne tiču. To su nam, nekako, samo brojevi, na koje smo otupjeli i izvješća o kojima nam, nerijetko, idu na živce.Za takve ne pravimo ni komemorativne skupove, niti za njih držimo i sekunde šutnje. Zašto? Jer smo licemjeri! Jer ljudi u Iraku nemaju novaca, nisu u medijima, nemaju slavne glumce neprirodno bijelih zuba, nema ih na naslovnicama ženskih magazina, tih ljudi nema u medijima. Ti ljudi u trećem svijetu nemaju novaca niti političke moći. Zato su nam njihove žrtve tek statistika koja nas zamara. Zato se nad njihovim žrtvama tek prividno zgražamo, a zapravo nas ne zanimaju. A za poginulim Englezima, kao, žalimo. I političari nam se žure uliznički slati brzojave sućuti. Moćnoj Britaniji. Ne bi li koji bod ubrali za sebe. Ne klanjamo se mi žrtvama, nego novcu i moći kojim vlade tih zemalja (ne)rasoplažu. I to je tragično. I krajnje licemjerno. A za ispravak takvog stava imati ćemo, na žalost, prilike. Jer je stoljeće terorora tek je počelo. Sve svjetske antiterorističke postrojbe i agencije to, na žalost, neće moći spriječiti. O da; evo noćas novi napad; ovaj put u Egiptu, u elitnom ljetovalištu na Crvenom moru! Nismo očekivali baš Egipat. Ali; zar sigurnih mijesta ima!? |