Arhangel
05.06.2005., nedjelja
ZID BOLI
Svi domaći mediji ovih dana bruje o uklanjanju Zida boli u Zagrebu i reakcijama na taj čin. Podsjetimo se; Zidom boli nazvana je zidna konstrukcija od suhozidno slaganih crnih i crvenih opeka na kojima su upisana poginulih i nestalih građana tijekom ratnih strahota koje su ove krajeve zahvatile početkom devedesetih. Zid je spontano podignut prije dvanaest godina ispred tadašnjeg sjedišta UNPROFOR-a u Zagrebu, na uglu Ilice i Selske ceste, u znak prosvjeda građana zbog nedjelotvornosti Ujedinjenih Naroda u jalovoj misiji zaustavljanja rata koji je tada pustošio Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. I danas, desetljeće nakon završetka tog tragičnog rata, sudbine mnogih nestalih još nisu razjašnjene, a neke vjerojatno nikada neće ni biti.S druge strane, kako kod nas to uvijek i biva, malo se toga učinilo, a puno se govorilo o stradalima, o braniteljima, o Zidu boli i o primjerenom spomeniku stradalim braniteljima i civilima koji nikada nije podignut. Naravno da su političarima bila puna usta i takvih obećanja u svako predizborno vrijeme. Jasno da je ljudski da oni koji su u ratu izgubili svoje najmilije, a posebno oni koji ni za grob svojih najdražih ne znaju, nisu imali gdje iskazati svoju tugu i isplakati suzu doli kod Zida boli, koji je na taj način postao simbol tragedije malog čovjeka s ovih prostora kojeg je uvijek, pa i u smrti, gazila politika velikih glavešina, koji su u vrijeme ratnog vihora imali dovoljno novaca, moći i veza da svoje najmilije sklone na sigurno. Sve ove godine ni jedna vlast koja se izmijenila u gradu Zagrebu nije našla shodnim podići dostojan spomenik svim stradalima, s njihovim imenima upisanima u hladan kamen. Bivši je Predsjednik to neslavno pokušao insistirajući na tzv. Oltaru Domovine, apstraktnoj tvorevini na udaljenom Medvedgradu, sjedištu srednjovjekovnih feudalaca, koji nema nikakvo emocionalno značenje u srcima ni Zagrepčana, a još manje ostalih građana Lijepe Naše. S druge strane, broj onih koji se kite imenom Hrvatskog branitelja doživio je radikalnu inflaciju, pa se čini da je Hrvatska imala više branitelja nego li nam glavni grad ima stanovnika. Za istinite branitelje u svom tom košmaru zapravo nitko i ne mari, pa nije ni čudo da ti ljudi grcaju u egzistencijalnim, obiteljskim i zdravstvenim problemima. Uklanjanje Zida boli ponovno je bila savršena prilika za političku manipulaciju tragedijama običnih, malih ljudi. Novoizabrana gradska vlast požurila se Zid ukloniti, jer je već odavno bio oronuo i izgledom i položajem na kojem se nalazio nedostojan spomenik veličini žrtava koje su utkane u našu slobodu i mir koji baštinimo. Ta se vlast (oporbena u odnosu na vladajuću stranku na razini države) ponijela bahato, nestručno, netaktično i brzopleto; udrugama proizišlima iz Domovinskog rata bio je to snažan udarac. A kako i ne bi; dirnulo se u jedini spomen mnogima poginulima, izrastao iz tuge, očaja, ponosa, boli i prkosa. S druge su strane političari iz vladajuće stranke, poraženi na izborima za predsjedničko mjesto i lokanim izborima u Zagrebu, pohitali na mjesto događaja pustiti, po tko zna koji put, suzicu koju će kamere pomno snimiti, sve kako bi se na perfidan i licemjeran način dobilo koji glas od očajnih ljudi koji su se okupili na mjestu na kojem je stajao Zid. Jadranka Kosoruša, zvana Jaca u narodu, ponovno je izronila iz medijske izolacije i politički joj svojstvenog drugorazrednog amaterizma, i požurila se fotografirati s predstavnicom udruge koja okuplja udovice iz Domovinskog rata. Kojeg li licemjerja, koje dvoličnosti! Ta žena ni sama ništa nije učinila ni za branitelje, ni udovice, niti za Zid boli. Gdje se skrila kada su toliki branitelji počinili samoubojstvo? Zašto se tada nije pojavila u obiteljima stradalih? Pred kamerama? Ali sada treba skupljati političke bodove. Tužno. I tragično. Takvi se hvale domoljublje, hrvatstvom, kršćanstvom, katoličanstvom! To je farizejstvo; čista dvoličnost; učiniti sve za udio u vlasti; to je moto; prodati i vlastitu mater, dijete, muža, oca, čast, obraz (koji ga imaju), dušu (koji je imaju) za udio u vlasti. Takva mi vlast i (ne)ljudi u njoj ne trebaju. Hvala. Nadajmo se da će grijeh počinjen od političara svih strana u našem žabokrečju biti što skorije iskupljen. Možda je ovo tlapnja; ali, što bi bilo ako ne bismo imali bar malo nade; kad bi sve palo u defetizam! Nadajmo se da će obitelji branitelja biti prikladno zbrinute (obitelji pravih branitelja), da će doći vrijeme kada ćemo se s poštovanjem odnositi prema invalidima Domovinskog rata (koji će, koji to mogu, biti dostojno zaposleni). Osobito se nadajmo se da će barem poginuli i nestali branitelji dobiti, čim prije, dostojno mjesto na kojem će im njihovi najmiliji, i svi ljudi dobre volje, moći odati dostojnu počast i dati oduška svojoj boli, mjesto na kojem neće biti trulih političara i njihovih jalovih i lažnih obećanja. Zar se onima koji su ginuli za našu slobodu ne možemo odužiti barem tim malim znakom naše ljubavi!? Ili ćemo, nakon par desetljeća, stavljati eksplozive i pod njihove spomenike, kao što se desetljeće i pol ruše spomenici stradalih u Drugom svjetskom ratu! Jer mi smo narod koji brzo zaboravlja. A tko povijest zaboravlja i živi u mržnji ne opraštajući svoju će povijest biti prisiljen ponoviti. |