Arhangel
30.06.2005., četvrtak
U potrazi za smislom
Naftna kriza se svakim danom sve to više produbljuje; rat i terorizam u Iraku, nestabilna gospodarska klima u Venezueli, izbor ultrakonzervativnog političara za iranskog predsjednika, i kriza Europske Unije učinili su da cijena crnog zlata, usprkos velikoj proizvodnji, dosegne astronomske cijene. Svijet smrdi po nafti – koju drže bogati i moćni. Običan čovjek na takva kretanja nema baš nikakvog utjecaja, tek može biti konzument takve naftne politike, ili se vratiti pješačenju.Svijet današnjice smrdi, ne samo na naftu, upravo zaudara na trulež. Nije nikakvo čudo da je značajan porast samoubojstava, rastava brakova uz smanjenje sklapanja brakova. To osobito vrijedi za razvijeni svijet, a trend je takav da je vrlo vjerojatno da će se upravo naznačena društvena kretanja odraziti i u zemljama u razvoju. Gdje je nestao čovjek, upravo čovjek smisla, koji se raduje svakom novom danu, koji navečer zadovoljno sklapa snene oči znajući da je proživio još jedan veliki dar – još jedan dan u svojemu životu!? Zar je moguće da smo postali svijet besmisla!? Ljudi besmisla!? Da tumaramo uokolo ne znajući ni puta niti staze kojom bismo krenuli kako bismo ostvarili sami sebe! I onda nam se sav život svede na potragu za novcem koji bi nam, kao, dao sigurnost, osigurao nekakvu ovosvjetsku slavu, produžio dane i odagnao nam iz misli onu najužasniju; da smo prolazna stvorenja. Pa kad nas u tom kontekstu zadesi naftna kriza, puni tjeskobe zbrajamo i oduzimamo, množimo i dijelimo svoje živote u omjeru s poskupljenjima koja nas čekaju. Grozota. Pa se u strahu pitamo- Što li će biti sutra? Tako ne živimo, nego životarimo, neprestano tjeskobno bdijući nad onim metrom kvadratnim prividne sigurnosti koji smo si stvorili, pa iz njegove lažne bezbrižnosti promatramo svijet očajavajući dok gledamo one koji imaju više nego mi. I u tom njihovom imanju gledamo svoje ne – imanje, vodeći se parolom da jesi onoliko koliko imaš. Po toj (ne)logici Bušmani u Kalahariju nisu jer nemaju ni krpice koju bi odijenuli. Svaki uspjeh drugih promatramo kao iracionalnu prijetnju, paranoično smišljajući kojekakve razloge zašto drugi ne zaslužuje upravo to što ima. U temelju takvog razmišljanja stoji strepnja da će netko drugi svojim uspjehom zasjeniti i umanjiti tu nekakavu svjetsku slavu koju si pripisujemo. Tragična li razmišljanja; u vrtlogu života natječemo se u slavi koje zapravo nema, a koju si sami pripisujemo. Kao da smo se sami stvorili, htjeli biti! Kao da netko svojemu stasu može dodati još i milimetra, ili svojemu životu još jedan jedini trenutak! Isprazne li tlapnje! U ovom svijetu u kojem smo zalutavši izgubili svaki smisao, koljemo se mislima, riječima i (ne)djelima, sve u silnoj želji da se održimo u životu i nad drugima. A ona misao neprestano opominje, i ne da mira kostima – danima svojim ni jedoga ne možeš pridodati! Gdje je nestao čovjek, gdje se skrio on? On koji se raduje svakom novom jutru, i zorom već upućuje hvale Tvorcu Smisla za dan koji je pred njim, toliko prepun ruža i trnja, a opet tako dragocjen, tako divan i neponovljiv. Čovjek koji računa s Tvorcem Smisla smisao traži i nalazi u svakome novom danu, u svakom novom ispitu života, u svakom stvorenju pod ovom kapom nebeskom, čak i u neizvjesnosti za sutra, u nesigurnosti turbulentnog svijeta. Jer čovjek koji računa s Tvorcem Smisla hodi u svjetlosti i kada je tama svuda okolo, baš kao što su i ovi naši dani. On ne zdvaja, ne očajava, ne prepušta se beznađu. Čovjek je mrtav ukoliko nema nade koja ga krijepi, sokoli, podiže iz mulja njegovih jada; život mu se pretvara u životarenje u iščekivaju trenutka kada će biti odbačen i zaboravljen od svih, i koristan jedino crvima koji će se gostiti njegovim mesom. Zato je čovjek koji računa s Tvorcom Smisla čovjek nade. Da, čovjek nade čak i onda kada se i na duže staze čini kako nade nema i kako je tama zašla u baš svaki kutak života. Što li je tek onda sa čovjekom koji se zatvorio u svoje metar kvadratni onoga za što se uvjeravao da je sigurnost u kojoj nije bilo mjesta za druge!? Njega brine i cijena nafte, i to što mu susjed ima bolji auto od njega, i što nema posao kakav je isplanirao, i što pored žene nema i ljubavnicu kao i svi drugi njegova sloja… Život takvog čovjeka pretvara se u besmisleno tumaranje svijetom bez perspektive, bez nade. Zato glavu gore! Smisao je tu, ovdje i sada, u nama i oko nas! Uzalud je proklinjati mrak – valja zapaliti šibicu! Pustiti neka gori, neka rasvjetljuje, neka daje sjaj stvorenome! Taj sjaj je onaj koji dolazi iz nutrine, gdje nam je najprije spaliti sav korov, svu trulež egoizma, mržnje, licemjerje i taštine. Taj će plamen na vidjelo naše duše donijeti smisao u nama davno zakopan; jer smo stvoreni za smisao, za neprevarljivu nadu! Biti svjetlonoša najveći je zadatak i najveća radost, najveća slava i najveća odgovornost. To znači naći smisao u sebi za sebe i svijet oko sebe. Prijateljima, a to su svi koji čitaju ovaj post, da budu dovoljno ludi i beskrajno hrabri baciti se u avanturu otkrivanja smisla u dubinama svoje duše, Arhangel od srca želi i moli! |