Arhangel
16.06.2005., četvrtak
Sumrak bogova
Vremenom se čovjek uljuljka u lažnom uvjerenju kako su pojedini ljudi upravo savršeni, bezgriješni, i kako je sve što čine zaista idealno, i da će sve što će poduzimati biti na tragu naših vlastitih ideja o tome kako bi se djelovanje takvih trebalo razvijati. Tako sami stvorimo idole, kumire, lažne bogove kojima se onda klanjamo u nadi da će nešto od njihove slave i prividne svemoći obasjati i naše živote.Takva prividna harmonija traje dok nam se surova stvarnost ne obije o glavu i kada bolno shvatimo da uzori koje smo stavili na pijedestale nepogrešivosti itekako odudaraju od slike moju smo o njima stvorili. Ovom fenomenu stvaranja idola osobito smo podložni u vremenu odrastanja (puberteta), ili kada nam vlastita djeca odrastaju pa si u glavama stvorimo ideju kakav naš idol – dijete mora biti. Mediji su osobito zaslužni što nam o pojedincima, grupama ili institucijama stvaraju sliku idola, nepogrešivih kumira koji su, eto, samim Bogom dani. Ukoliko su takvi pojedinci – idoli u samome vrhu vlasti koja medije kontrolira, što je svakoj vlasti drago, eto nas na putu stvaranja kulta ličnosti. A složiti ćemo se da smo na ovim našim prostorima imali toliko kultova ličnosti iz miljea vlasti koje su nas tlačile da bismo njihovim slikama i bistama mogli natrpati poveliko skladište.Takvi idoli prije ili kasnije završe u prašini i blatu naše stvarnosti, prije ili kasnije na površinu isplivaju gomile prljavog rublja koje je vremenom meteno ispod tepiha, sve dok količina tog smeća nije postala tolika da ju više nije bilo moguće skrivati, niti uz najpomnije mjere. Redovito se u takvim turbulencijama idoli raspadnu, oni koji su ih takvima učinili bezočno opravdavaju, a oni koji su se tim idolima klanjali dožive bolno otriježnjenje, koje nerijetko prijeđe u frustraciju ili generaliziranje krivnje, što su loše posljedice ovog otriježnjenja. Vijest o zlostavljanju maloljetnika u Caritasovom dječjem domu u Brezovici zgranula je javnost. Kako i ne bi, kad je riječ o indicijama o zlostavljanju najmanjih i najnevinijih. Stvar još više dobiva na težini ako se u obzir uzme činjenica da je sama bivša ravnateljica tog doma Jelena Brajša , navodno, bila upoznata s tim događanjima (ma kakvi god oni bili) prije nekoliko godina, a nije učinila ništa (valjda bismo znali da jest!) kako bi se zlostavljača – domskog stolara uklonilo iz dječjeg okoliša i primjereno kaznilo (najstrože!), te provela temeljita provjera rada i ponašanja onih koji su u najužem kontaktu s djecom. I kada je slučaj prije par mjeseci opet bio isplivao na površinu, ista je bivša ravnateljica opet zakazala (taj je put samo premjestila zlostavljača na drugo radno mjesto!). Ne želeći nikog osuđivati dok se ne utvrdi objektivna istina, ne može se poreći da smo suočeni s bolnim otriježnjenjem od idola stvorenog oko imena Jelene Brajša i instuitucije kojoj je (bila) na čelu. Ne želeći skrivati vlastite grijehe iza grijeha drugih koji su sada isplivali na površinu, ne možemo a ne ustvrditi da je ovdje riječ o teškom zlu; jedno zlo bilo je prikrivano, zataškavano, čime je počinjeno još veće zlo koje je dovelo do javne sablazni. Licemjerje i nesposobnost pojedinaca ponovno je dovelo do situacije da kršćani sliku Lica Kristova više zakrivaju nego li otkrivaju drugima! Time se ponovno baca ljaga na dobro oko kojeg se toliki trude, jer među nama ljudima više odzvanja krik jedne vrane nego pjev tolikih slavuja! Tko sada više neće sumnjati u Caritas, tko neće u svakom domu za nezbrinutu djecu vidjeti potencijalno mjesto za zlostavljanje najmanjih, tko neće u brojnim poštenim djelatnicima tih institucija vidjeti moguće zlostavljače? Ovaj je slučaj idealna prilika da se upre prstom u njegove sudionike, kako bi se, među ostalim, skrenulo pažnju s problema koji eruptiraju u nebrojenim društvenim ustanovama i institucijama. Napad je najbolja obrana i ovakvi su slučajevi polodno tlo da vlastite nastarnosti i licemjerje mnogi prekriju usmjeravanjem pažnje na njegove aktere. Mnogi se, na žalost, osjećaju vrednijima i sigurnijima neprestano upirući prst u druge, kao u neku vječnu iracionalnu prijetnju. To im je jedini način da osiguraju neku svoju ovosvjetsku slavu, bez bilo kojeg oblika truda i sebedarja. Zataškavanje zlostavljača je za svaku osudu, zločin, čije će posljedice trebati dugo liječiti, pouka za budućnost, a cijeli slučaj opomena čitavom društvu kako nema idola na Zemlji, kako nema nedodirljivih i kako je potrebno kritičkim okom, ali u ljubavi, promatrati svijet oko sebe. To što smo mi ljudi od ljudi učinili bogove sada nam se obija o glavu. A zar nam se ta idolatrija nije svima obila o glave sve one puste godine ratovanja i totalitarnih režima!? Kada ćemo se napokon otrijezniti, početi misliti svojom glavom, preuzeti odgovornost za smeće i trulež koje ostavljamo za sobom u ovome svijetu!? Poniznost, učiteljica na putu svetosti, u slučaju Brajša nije se pokazala. A gdje su tek tolike priče o kojima nikada ništa nećemo ni saznati!? I naši će lažni idoli i dalje ostati to što i jesu – lažni. Dok ne počnemo misliti svojim glavama. |