Arhangel
11.06.2005., subota
Tu je nešto trulo
Ponuđeni Ustav Europske Unije nije prošao na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj. Velik je to udarac projektu stvaranja europskog pandana Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno onoga što se nalik na SAD od uvijek razjedinjene i poviješću preopterećene Europe može napraviti. Jasno je da je politički rast koji prati ujedinjavanje Europe zadnjih petnaestak godina ovim ne samo usporen, nego i znatno otežan. Ključni razlog koji najviše govori u prilog prihvaćanju spomenutog Ustava i nastavku procesa nutarnjeg jačanja Europske Unije jest gospodarski interes (dominacija europske industrijske proizvodnje na globalnom tržištu) te zajednički politički nastup u svijetu, koji EU stavlja na mjesto treće velesile, uz SAD i Kinu. Nekada je ulogu političke velesile igralo Britansko Carstvo; sada u ime interesa tog istog centra političke moći igra EU. Što je Europa? Zašto odbijanje Ustava? Razloga ovakvom stanju stvari je više, i nije ih jednostavno sve sagledati. Osvrnuti ćemo se samo na dva; onaj povijesno – politički i onaj društveni. Napokon je prošlo vrijeme kad su okončana otvorena rivalstva između velikih zapadnoeuropskih sila, osobito u trokutu Engleska – Francuska, Engleska – Njemačka i Francuska – Njemačka. Ti su narodi i njihovi političari, poučeni iskustvom iz povijesti, zaključili da su njihova međusobna nadmetanja i podmetanja prije ili kasnije u prošlosti dovodila do sukoba svjetskih razmjera. Kraj dvadesetog stoljeća doveo je do pada komunizma; prijetnje u odnosu na koju je zapadnoeuropski političar počeo razmišljati zrelije; sada je područje interesa spomenutih velesila u trećim zemljama obilježeno neokolonijalizmom, u suvremeno vrijeme prevedeno pojmom globalnog tržišta bez ograničenja. Taj se pojam, naravno, sada ne odnosi samo na bivše kolonije, nego na sve zemlje svijeta. S druge strane, ni jedan od velikih zapadnoeuropskih naroda nije se odrekao svog identiteta, niti mu to pada na pamet, već se traži najizgledniji način kako da se bez starih rivalstava osigura europska i svjetska dominacija. Rješenje je u Europskoj Uniji. U tom savezu velike europske sile, čuvajući ljubomorno svoje stečevine, dogovorno šire prostor svoje političke i gospodarske dominacije, pomno pazeći da sve bude pod zakonitim plaštem demokracije. Međutim, nikada niti jedna od spomenutih europskih velesila neće sebi dozvoliti da središnje institucije vlasti u EU toliko ojačaju da bi mogle ugrožavati slobodno političko, gospodarsko i financijsko manevriranje velikih zemalja – članica. Građani tih zemalja neće se tako lako dati izmanipulirati altruizmom europejstva da bi glasovali za Ustav koji bi mogao dovesti do kraja blagostanje i političku moć svojih nacionalnih država, moć i blagostanje koje je tako mukotrpno građeno stoljećima i desetljećima. Tu vlada logika; bolje mi je biti gospodar u mojoj kući, nego jedan od istih u mjestu u kojemu, kao takav, sam ne mogu donositi ključne odluke, kao što mogu u vlastitom domu. Stoga EU Ustav neće proći na referendumima u onim zemljama gdje partikularni ustavi građanima tih zemalja omogućuju građanima veća prava, a državi gospodarenje novcem koji bi ovako išao u zajedničku riznicu. Na tom tragu je i odbijanje dijela zemalja EU oko uvođenja eura, kao i kolebanje nekih koje su tu valutu uvele da se vrate na svoje nacionalne valute. S druge strane, društvena situacija u EU odaje na prvi pogled idiličnu sliku; demokracija je na visokom nivou, ljudska prava ispravno vrednovana, mala nezaposlenost, socijalna sigurnost, kvalitetno obrazovanje, visok životni standard. Sve su to pozitivne stvari. Međutim, iz Europe se širi zadah smrti! Tu se osjeća jedan trulež, jedno zaudaranje. Europa i biološki i moralno odumire. U mnogim zemljama prirodni prirast je već desetljećima negativan, obitelj kao temeljna jedinica društva ne vrednuje se kao takva; ni zakonski, niti u odgojno – obrazovnom sustavu. Brak je relativiziran i brakom se proglašava puno toga što brak nije. Nema ljubavi prema djeci; mnogi radije imaju kućne ljubimce koje se u bilo kojem trenutku kad zasmetaju komociji življenja ili karijeri može smaknutii reći da su dojučerašnju mezimci «uspavani». Stupanje u brak smatra se staromodnom društvenom institucijom, a mnogi koji ga i sklope vrlo ga brzo i razvrgnu, vidjevši da je brak jedna stvarnost u kojoj se treba žrtvovati za drugoga, a pojam žrtve i odricanja u konzumističkom društvu je praktički nepoznat i zasjenjem parolom – Uzmi sve što ti život pruža, odmah i sada! Problem stare Europe je taj što se je odrekla života kako bi mogla uživati u kratkotrajnim blagodatima koje joj je donijela demokracija i gospodarski razvoj druge polovice dvadesetog stoljeća. Demokracija i razvoj po sebi su dobre stvari, ali one su izvrsni kao sluge, a ne kao gospodari života! Europa odsjeca korijene samoj sebi time što niti zakonski ne štiti život, niti od začeća, niti u starosti. Prirodni darovi koje čovjek ima po svojoj naravi upregnuti su u industriju zabave i konzumizma, neograničenog hedonizma pod parolom – Uzmi i uživaj! Želja za uživanjem i novcem čini Europljane žrtvama karijerizma i rada kako bi se odražao život u izobilju užitka i komocije. Rad je prestao biti sredstvo, a postao je cilj; raditi da bi se imalo – imati da bi se radilo. Jasno je da je onda eutanazija (čitaj; likvidacija) najlogičnije rješenje za stare, bolesne i nemoćne koji više ne mogu raditi.U takvom načinu življenja nema mjesta za djecu, za poštivanje časne ljudske starosti. Djeca nemaju prilike pratiti u svojoj sredini ključne trenutke života; rađanja, vjenčavanja, starenje i umiranje! Djeca nemaju brata ili sestre, odnosno braće ili sestara; sama su, osuđena na buljenje u kompjutore ili televiziju. Time nemaju sretnog niti ispunjenog djetinjstva, odrastaju u usamljene i prazne ljude, bez smisla i vjere u život, često se pretvarajući u psihopate i nastrane čudake. Ne hvala; autoru ovih redaka takva Europa ne treba. Naravno da nisam euroskeptik, ali ne želim živjeti u zemlji koja će biti izvor jeftine radne snage za megakoropracije, živjeti da bih radio od jutra do sutra, u susjedstvu bez vriske i igre djece, bez muževa i žena sa osmjesima na licima, tjeskobno iščekujući starost kada neću više biti koristan društvu, kada će mi se lako dogoditi da budem «uspavan». Baš kao mačak mojega susjeda. |