Arhangel
12.03.2005., subota
Što mu je to trebalo?
Kao svagdje na svijetu, i kod nas su mediji gladni senzacija. Kao da ih zadnjih desetljeća nije bilo na pretek, kao da živimo u nekoj zemljici u kojoj se ama baš ništa ne događa pa je potrebno stvarima koje su svakodnevne davati važnost daleko veću od one koju zaslužuju, sve kako bi se stvorila, a onda i prodala dobra priča koju će javnost konzumirati neko vrijeme, sve dok se ne ukaže nova prilika za zadovoljavanje medijske pohlepe. U tom bjesomučnom traganju za igrama (kad već kruha nema!) koje bi zabavile narod, novinarska etika (što li je pak to?!) potpuno je zanemarena (za naše prilike ništa novo!), toliko da je došlo vrijeme kad i najintimnije i najosobnije stvari bez ustezanja postaju predmetom medijske obrade koja je, svjedoci smo, nerijetko najbeskrupuloznija manipulacija ljudskim sudbinama.Jedna medijski potencijalno vrlo zanimljiva tema sve je do ovih dana novinarskim raljama relativno uspješno izmicala, a ono malo informacija koje su o njoj pristizale mediji su učinili svojevrsnim fenomenom. Riječ je o Zlatku Sudcu, katoličkom svećeniku Krčke biskupije. Taj čovjek, ni manje ni više vrijedan od bilo kojeg drugog, postao je medijima, a time i javnosti, zanimljiv prije nekoliko godina kada je plasirana vijest kako se čovjeku na čelu, a potom i na drugim dijelovima tijela, navodno, pojavljuju stigme – rane nalik onima koje je nosio Isus Krist prilikom svoje muke i razapinjanja. Taj fenomen, koji u povijesti Crkve nije nepoznat, raspalio je novinarsku maštu i radoznalost; svi su mediji brujali o spomenutom svećeniku, svi su novinari željeli napraviti razgovor s njime, a mnoštvo mu je nastojalo prići. Takav događaj, koji je, jasno, usko povezan sa Crkvom, omiljenom temom medija, za svakodnevne prilike neuobičajan, prepoznat je kao izvor dobre priče, i to u nastavcima. Prepoznat je kao izvrsna prilika za dobar medijski publicitet, a time i ogromnu zaradu. S druge strane, Crkva je naložila velečasnom Sudcu da ne izlazi sa bilo kojom izjavom u javnost, kako spomenuti fenomen ne bi izazvao skandal ili pomutnju u narodu pritisnutom kojekakvim nedaćama, koji je spreman uhvatiti se za bilo koju slamku mogućeg spasa. I to je bio mudar potez. I mudrost je bila na djelu sve do prije nekoliko dana. Sve do proteklog tjedna velečasni Sudac je bio u relativnoj medijskoj izolaciji dok jedan hrvatski politički tjednik, poznat po enormnoj dozi nesnošljivosti prema svima i svakome, izuzev krajnjih desničara (shvaćeno u smislu balkanskog miljea!), nije objavio razgovor sa spomenutim svećenikom. Naime, nije se razgovaralo ni o stigmama, ni o aktualnim pastoralnim temama, ni o korizmi koja je u tijeku i bliži se svom vrhuncu, nije se, naravno ništa pričalo ni o ljubavi prema svima, pa i neprijateljima, kako nas uči Evanđelje. Razgovaralo se, na naše veliko razočarenje, dobrim dijelom i o politici pa je navedeni svećenik, navodno, eto i samog generala Gotovinu pozvao da se ne preda Haaškom sudu! Sada velikom dijelu naše javnosti nije jasno kako je moguće da jedan svećenik, koji s jedne strane biva izoliran zbog želje Crkve da se navedenim fenomenom stigmi ne manipulira, koji drži duhovne vježbe braniteljima i njihovim obiteljima, koji slika i izlaže svoje radove, koji živi, rekli bismo, samozatajno, iznosi takve stavove, političke. Jasno je da mu nitko ne brani imati svoje mišljenje, ali iznijeti u javnost takav poziv odbjeglom generalu, upravo u trenutku kada se cijela nacija našla na rubu izolacije zbog tog istog odbjeglog generala, vrlo je netaktično, pa čak i neobično, s obzirom na prije opisane prilike. I još ga nazivati posve nevinim, osobito ako je dokazano da je spomenuti general u Francuskoj bio osuđivan!? Naravno, svatko je nevin dok se suprotno ne dokaže, niti smijemo bilo koga suditi u srcu, ali to nije razlog da se u jednom tjedniku radikalnim političkih nazora daje takva izjava. Teško je to protumačiti. Moglo bi biti da je Sudac spomenuti stav iznio pod dojmom svojeg rada sa braniteljima, masovno frustriranima svojim statusom i nesmiljenom pljačkom mafijaških struktura pod blagoslovom državnih vlasti zadnjih desetljeća. Sudac je vjerojatno i pod dojmom susreta sa Gotovinom, za kojeg izjavljuje da mu je postao blizak prijatelj, vjerojatno je bio i žrtva (Sudac) novinarske manipulacije, a i trakavica oko Haaga i nezapočinjanja pregovora oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju sigurno su učinili svoje. Međutim, ostaje činjenica kako je navedena izjava, i to baš u spomenutom tjedniku, u pomno tempiranom trenutku, u domaćoj medijskoj zbilji podignula veliku prašinu, toliku da se je službena Crkva, na usta ravnatelja Informativne katoličke agencije, javno ogradila od navedenih izjava. Spomenuti slučaj s jedne strane govori o ogromnoj moći manipulacije medija kod nas, čak i onih minornih poput spomenutog tjednika, koji su u stanju u pomno odabranom trenutku od potencijalno utjecajnih osoba iskamčiti izjave koje im odgovaraju, i onda ih upregnuti u kampanju koja odgovara političkoj struji koja je navedeni medij, ustvari, i pokrenula i koja ga po svoj prilici i financira. S druge pak strane, nepromišljene izjave, osobito od strane crkvenih ljudi, dobrodošao su materijal za medijsku manipulaciju u kojekakve svrhe, osobito u osjetljivim povijesnim trenucima, i nerijetko mogu imati dalekosežne i neželjene posljedice, osobito po raspoloženje u društvu, sliku u svijetu o nama (koja ionako nije idilična), a i po samu Crkvu, naravno, koju se radije gleda kao na hijerarhijsku instituciju, a ne zajednicu vjerujućih. Zato je Zlatko Sudac po, vjerujemo i nadamo se, nepromišljenoj izjavi, postao savršen medijski plijen, jedan od mnogih. Ne treba ga ni opravdavati ni kuditi, on sam, nadamo se, promišlja posljedice svojih poteza, i po sebe, i po naciju, i po Crkvu. Na kraju ipak, sve u svemu, ne možemo ne zaključiti kako mu sve ovo nije trebalo. Ni njemu, ni nama. |