Arhangel
22.02.2005., utorak
Jadnici
Politika mi se općenito gadi, a na spomen političara dobijem probavne tegobe, ali ovih je dana ta rasa kilavaca ovdašnjih toliko gluposti napravila da ih ne mogu ne spomenuti..., pa i pod cijenu zdravstvenih tegoba... E jesmo jadni! Jadni, da jadniji ne možemo biti! Valjda ti je to tako kad pripadaš malome narodu koji živi u malenoj zemljici oblika ptice, ili kifle, oblika kakvog kartografi vjerojatno nikada u povijesti nisu imali prilike ucrtati na zemljovide svijeta, oblika kakvog vjerojatno više nikada ni jedna zemlja neće imati. I dobro je što je tako, jer bi to podrazumijevalo da bi trebalo biti jednako ovako jadne zemlje poput naše, a još jedno ovako čudo u svemiru valjda bi dovelo do njegovog naglog kraja, jer konstelacija zvijezda vjerojatno ne bi podnijela još jedan kretenizam u svojim redovima kao što je ovaj naš. Kada živiš u zemlji poput naše onda je svima jasno kakve susjede političare imaš; sa istoka jednu politiku koja vječno stremi ka osvajanju zapada, svojatajući sve što joj se nađe na putu, naravno, na račun nebrojenih žrtava sinova sirotinje. I to svakih nekoliko desetljeća. Na sjeverozapadu ti je jedan patuljak od državice koja je, bijedna, vječno iskompleksirana što si nije na vrijeme uspjela osigurati morske obale za više od jednog čamca, pa sve škrguće zubima govoreći o svojoj velikoj pomorskoj prošlosti. Kojoj? Valjda onoj na Dravi! Ta druge nema! A možda se misli na igru gumenim patkicama za vrijeme kupanja u alpskim saunama, tko bi im ga znao. Na sjeveroistoku dragi nam je Gulaš-narod. Njihovi fanatici nikada nisu prežalili staru dvoglavu monarhiju, koja je odapela papke na kraju prvog svjetskog klanja, pa još uvijek viču kako je Baranja njihova, kako su oni naučili međimurske tete praviti onako dobre krafne i kako zagorske Regice njima zahvaljujući spremaju one božanske štrukle. Jest; malo sutra im! Pa kad, povrh svega jada, u sred nacionalnog geo-političkog područja imaš još jednu državu-protektorat; kao što mi imamo BiH, e to zaista nitko na svijetu nema. Istinitom se pokazala ona uzrečica koja reče kako je «jadna zemlja koja Bosne nema»! Doista smo jadni; Bosna nije naša, ali nije ni svoja, što je još tragičnije. I ostati će britansko-američki protektorat kako bi Ameri tupave Europljane držali u šaci ovim uvijek opasnim buretom baruta. Da nesreća bude još veća, preko Jadrana imaš velikog susjeda koji u životu samo zna praviti lazanje i pizzu, a svaki mu rat dobro dođe da mu vojnici na ratištu prodaju sladoled, a onda se na kraju sranja koje je zakuhao ogrebe o stol bogatih za pokoju mrvicu, pa uvijek susjedu škicne malo obale. Tako naši dragi Talijančići još uvijek gledaju na našu stranu Jadrana maštajući da bude njihova. A tu su se dobrano zaj…, jer uzalud im trud, svirači. A jadni smo ponajviše zbog naših glupana u politici koji sami sebe nasamare svaki put kad su u prilici napokon učiniti nešto dobro. Tako je bilo i sa famoznim hrvatskih gospodarskim pojasom na Jadranu, koji je preinačen u ekološko – ribolovnu zonu, a na kraju od svega toga, ustvari, nije bilo ništa. Zašto? Pa jednostavno zato što je ona šaka slovenskog jada od njihovih političara (običnim ljudima svih navedenih svaka čast!) zajedno sa talijanskim fašistima graknula kako svi imaju pravo na gospodarski pojas, osim nas jadnika. I naši su idioti nasjeli na iskesene zube prodavača sladoleda. Koji jad! Sluganska politika ovdašnjih političara, koja se nije promijenila stoljećima, ponovno se pokazala kao dobra stara prostitutka kojoj je svaki ofucani makro u stanju začepiti gubicu. I tako smo opet dobili po nosu, a da nikakve zone na Jadranu, na koju imamo pravo, nismo zapravo dobili. Bože, pa zašto nas kažnjavaš da imamo na vlasti takve nesposobnjakoviće, ulizice i kukavice?! I to baš uvijek kada nam je najpotrebnije! A naši dragi prekomorski susjedi zato ne stoje skrštenih ruku. Sada oni sami proglašavaju svoju gospodarsku zonu do više negoli pola Jadrana! I nitko im ništa ne može! A od naših ovdašnjih glavešina nitko ni da zucne, osobito sada kada se vidi da je talijanski pritisak bio namijenjen onemogućavanju hrvatskog prava na Jadranu, koji nam svi međunarodni zakoni i povelje potvrđuju! Tragično. Hrvatska je opet, po tko zna koji put, ostala praznih rukava. Opet mi na um padaju misli našeg mučenika fra Filipa Grabovca, koji je u venecijanskoj tamnici pred tri stoljeća pjevao o istom: «Kad se kralju prohti da se hrve, tad Hrvate zove prve, a kad ima plin da dili; tad ih pita – di ste bili?» Stvarno, komentar suvremenosti ovih stihova nije potreban! Ali nesposobnosti naših glavešina jest, i neće pomoći našem Premijeru ni poljubac prstena Papi ni obijanje vrata europskih političara od nemila do nedraga, osobito u dane kada je Darth Wader Bush na ovim stranama. Pomoći će, i njemu i nama samo; poštenje i dosljednost! A toga je u nas tako malo. |