Arhangel
09.11.2004., utorak
MIŠEVI KOLO VODE
Stara narodna mudrost kaže kako «Kada mačke nema, miševi kolo vode!» Miševi nikada nisu znali dobro upravljati brodom, a uvijek ga napuste prvi, zaprijeti li mu havarija! I tada su redovito dobro utovljeni.Tragična je činjenica da se poslije odlaska velikih karizmatičnih vođa u krilu države ili nacije prilike ne stabiliziraju, već se dogode dvije velike i tragične stvari; drastično porastu kriminal koji je redovito u sprezi sa pretendentima za vođinog nasljednika koji se nemilice obračunavaju svim sredstvima kako bi prigrabili vlast. Svjedok ovoj tvrdnji nam je povijest, u kojoj su se velike tragedije uvijek događale poslije odlaska velikih «vođa» ili ideologija, a te su tragedije uvijek i najintenzivnije pogađale obične male ljude (Njemačka poslije Hitlera, Rusija poslije Staljina, Francuska poslije Napoleona, bivša Jugoslavija poslije Tita…) Tragedija koja Bliski istok i tamošnje ljude prati, mirno možemo reći; stoljećima, dobila je zadnjih pedesetak godina posebno izražen nastavak u sukobima Izraela sa Palestincima. Dva se naroda i dvije vjere bore za istu zemlju i isti grad; Jeruzalem. Njihovi politički vođe i ultramilitantna manjina u zadnjih su pola stoljeća u grobove otjerali desetke tisuća nevinih, uglavnom, vidi čuda, običnih ljudi, mirne i miroljubive većine obaju naroda. A sada je došlo vrijeme odlaska vođe jednog od tih naroda; Yassera Arafata. Vidim ovih dana da se sa njegovim gašenjem života ponavlja scenarij koji sam naznačio u uvodu; pretendenti na «prijestolje» buduće palestinske države pohvatali su se za grla, boreći se za vlast nakon Arafata. Žalosno. Ni jedan od njih se nije pitao kako je onoj Palestinki kojoj je u izraelskoj raciji ubijeno dijete ili kako je onoj Izraelki kojoj je u bombaškom napadu u nekom autobusu u sred Tel Aviva masakrirano pola obitelji. Pita li tko njih za mišljenje, dok se politički budžovani već desetljećima bogate sisajući bijedni narod do posljednje kapi krvi i nagovarajući besperspektivnu mladež na samoubilačke napade! A svoje su sinove ti isti političari sklonili na sigurno, jer «oni se trebaju školovati»! Pa se za palestinsku stvar «bore» iz Cambridgea, Oxforda, Londona, Yalea ili Harvarda… Sjedeći u kožnim foteljama sa kubanskom cigaretom u ruci, debelo novčano potkoženi. Bože, kako me ta situacija podsjeća na ove naše prostore i naše krvopije od velikih «vođa»!!! Bilo bi smiješno, da nije tragično to što se uopće ne zna za Arafatovu sudbinu. Sada po strani ostavljamo temu da li je Yasser Arafat narodni osloboditelj ili terorist, ali kako god gledali, ne možemo izbjeći činjenici da je i on čovjek na samrti, ma kakvog moralnog profila za života bio. A doživio je, nakon što su mu njegovi isti suradnici za života klicali, da se ti isti njegovi suradnici sa njim na samrti igraju kao sa krpenom lutkom, koju će odbaciti čim se domognu vlasti. Tek tada će ga proglasiti mrtvim! Smiješno i tragično istovremeno! Kako me to isto podsjeća na ove naše prostore dok su se lokalni politički šakali borili za komad vlasti sa zaudarajućeg trupla umirućih «premilih» drugova i predsjednika, u koje su se za života im svi zaklinjali, a sada im pišaju po grobovima! Toliko o palestinskoj, ali i našoj vjernosti. Uvijek mi je bilo simptomatično kako Arafat (ne znam da li da kažem pokojni!) ima toliko mlađu ženu od sebe! Ženska se zove Suha. A kada sam saznao da naša Suha ne kuha juhu svome Yasseru, već uživa u milijunima dolara i hotelima koje je ovaj uspio prigrabiti dok je još stvarno vladao, sve mi je postalo jasno. Ženskica se životno osigurala. Pametno, pametno… Samo da je ovi «vjerni» Arafatovi suradnici ne uklone u ovom lovu u mutnom, što bi se lako moglo dogoditi! Sada kada naš Yasser nije ni živ ni mrtav, kolo zla koje se na Bliskom istoku igra dobilo je još jednu licemjernu dimenziju; mačka je otišla, miševi se jagme da kolo vode. A ti glupavi narode opet glasuj za iste i sinove u cvijetu mladosti šalji u smrt za njihove milijune na računima po švicarskim bankama! Kakve im koristi da im domovine postanu najmoćnije svjetske velesile u kojima teče med i mlijeko, kad im djece više ne bude i kad drugima zadaju rane na duši koje nikada neće zacijeliti!? Tako će biti sve dok si i zadnji čovjek ne posvijesti da je pod suncem malen, da mu je život dar koji mu je provesti sa bratom čovjekom, da mu je razum dan da njime misli, da mu je srce darovano da njime ljubi i poštuje svakog drugog i različitog kao sebe samog. Kada tako budu razmišljali i Palestinci i Izraelci, i Hrvati i Srbi, i Hutu i Tutsiji, i naveći i najmanji među njima živjeti će i umirati dostojanstveno. Pa neće biti potrebe ni za miševima, a još manje za mačkama. |