Arhangel
02.11.2004., utorak
Dan živih
Vozim se ovih dana, nešto nakon sumraka, duž ceste uz našu obalu okupanu toplinom neobično blage jeseni, i promatram desetke, stotine svjetala svijeća, koje trepere na počivalištima preminulih, sa ljubavlju zapaljene od onih koji, barem ovom prigodom, u sjećanja prizivaju trenutke zajedništva sa onima koji više nisu sa nama. Dani su Svih svetih.Ne, nije me uhvatila neka nostalgija, niti pokušavam oponašati vrijeme puberteta, u kojem srednjoškolci padaju u njima neobjašnjive depresije, pa svoje emocije prelijevaju u dnevnike ili literarne pokušaje, koji, na žalost, uvijek i ostanu samo pokušaji. Jednostavno, prilika je progovoriti o onom na što nas ovi dani podsjećaju; na prolaznost, na nestalnost. Nije mi namjera držati propovijed, već izreći, kao i u postovima do sada, neka zapažanja, misli o svijetu i životu koji nema hridi da bi se učvrstio, već plovi… Nije li življenje jedno čudo, jedna pustolovina, jedan plov mornara po moru na kojem ne zna kada će njegovo plovljenje prestati!? Kakvo mu god more bilo, ne čini li ga ipak da bude jači!? Jedna je pustinjakinja zapisala kako je življenje zapravo poput sazrijevanje čovjekovo, baš kao u onih prvih devet mjeseci u utrobi majke, a da je tek smrt prijelaz, rađanje na svjetlo, u novi život. Jer smo se toliko naviknuli, barem u novije vrijeme, na življenje u tih «devet mjeseci» u potpunom mraku, da su nam se oči naviknule na tamu, i ne žele ugledati svijetlo, misleći da je tama u koju gleda zapravo svijetlo. Zato se bojimo smrti, jer se plašimo da će nam nestati tame u koju tako uporno vjerujemo da je svijetlo, bivajući uvjereni da smo se rodili. A zapravo smo još u majčinoj utrobi ovozemnog življenja, u kojem je svaki izlazak iz zadanih okvira prijetnja, i u kojem nam se svaki pokušaj snivanja svojih snova čini tlapnjom. Hoćemo li dopustiti sebi da se napokon rodimo? Svjetla svijeća i cvijeće na grobovima koje polažemo i palimo ovih dana sjećaju me na svjetlo koje se tek nama treba upaliti! To svjetlo je ujedno znak nade za one koji su pred nama otišli, ali zapravo više budi nadu za nas, jer mi još nismo prešli prag smrti, još se nismo rodili za svijetlo, još sazrijevamo. Zato mi se čini da je blagdan Svih svetih blagdan nade za nas žive, nade da ćemo svaki povjereni nam dan iskoristiti tako da se razvijamo, da rastemo iz dana u dan, da postanemo gorostasi duha, kako se u smrti ne bismo rodili kao nakaze, već kao ljudi. Danas je bio sprovod brata jedne prijateljice, koji je poginuo u petak u prometnoj nesreći. Što reći o odlasku djeteta od 20 godina? Sutra će njegova soba, njegovo mjesto za stolom, njegovo mjesto pod suncem biti prazno; njegovom kućom neće odjekivati zvuk njegovog glasa… Što njegovim neutješnim roditeljima i obitelji ostade od njihova sina, unuka, brata, ako ne nada da se mali rodio u novom svijetu, gdje nema ni tuge, ni boli, ni jauka, ni tjeskobe… Jedan plamičak svijeće, ma gdje ga god vidim u zalazu dana, podsjećati će me na tu nadu. Dok i moji dani ne zađu, i razlijem se poput kiše po planinama… Dok se ne rodim. |