Arhangel
19.11.2004., petak
Balada o malom čovjeku
Kakav je život malog, malog, sasvim malog, običnog čovjeka? Kako teku njegovi dani, sanja li on svoje snove očiju širom otvorenih, gleda li oko sebe ne bi li vidio tračak nade u mraku koji ga je okružio?U životu malog čovjeka većina stvari koje život čine su male; mali čovjek ima, zapravo, sasvim mali život u kojem se redaju sasvim male stvari; dani su mu mali, sunce brzo dade mjesta mraku i tjedni, i godine, i dani njegovi učas umaknu kao rosa na jutarnjem svjetlu. Mali čovjek ima malu obitelj, mali životni prostor, malog životnog suputnika, malu životnu srećicu, malu dječicu, male radosti, male poslove, živi u malom okružju sa malo radosti, mali čovjek ima mali bankovni račun, malo razumijevanja od drugih i još manje ljubavi od drugih, mali čovjek ima malo vremena koje bi mu drugi posvećivali, malo vremena za odmaranje, malo vremena za sebe, mali čovjek ima malo pravih prijatelja, malo prilike za zabavu i provod, malo mogućnosti, malo ispunjenja, malo je prihvaćen, malo mu se nudi, malo mu se daje, malo mu se računa, malo mu se vjeruje, malo mu se nada, malo mu se veseli, malo mu se obraća, malo mu se govori… Mali čovjek malo misli o sadašnjosti jer se uvijek nada maloj budućnosti, mali čovjek malo govori i malo prosipa parole, malo pametuje, mali čovjek malo gnjavi i kudi, mali čovjek malo drijema kad ustaje dok jutro se budi, jer ga čeka rad do mraka, a malo je sati, a puno je traženja od dana. Mali čovjek se malo odmara, i kad je malo tužan male suze roni, jer malo je danas onih koji bi imali malo suosjećanja kao naš mali čovjek. Malo je sjetan, malo sretan, malo mrk, malo vedar, malo mrmlja, malo se smije, malo povlađuje, malo kudi, malo je i zavidan, jer takvi su ljudi. Mali čovjek ima malo dara, pa se daje dok može, jer malo je dana da se skriva sam ispod kože, malo se dariva, malo se razlijeva, jer zna da i njegova mala kap veliko more življenja pomaže tkati. U tom davanju malo malog čovjeka u svima ima, jer mali čovjek malo sebe ostavlja svima; u riječi, stihu, pjesmi i šali, jer davajući se živi naš čovjek mali. Malome čovjeku mali dani dođu brzo malome kraju, rastope se kao snijeg na proljetnom suncu. Tad ga obuzme mala dragost oko malog srca; a on se malo nasmije, jer, gle, na kraju njegova malog životnog puta nipošto točka nije! Tad Mali čovjek zna da je odrastao, i da mu je od sreće srce postalo za tri broja veće. O Isuse, kako bih volio kada bi se udostojao da uđeš u moj stan. Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. Gdje se u oknima rano ugasi dan. Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim, da kratki ovaj dan produžim. Kako živim životom sasvim malim. I pun jada, sa braćom svojom služim. I kako ima sedam brižnih dana, o Isuse, i svaki je ko što je bilo juče. I o tom, kako se, kad zaboli rana, šešir na čelo duboko, duboko natuče. Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo kako se rosa niz prozor sliva. Onda bih ti rekao sasvim nijemo: Isuse, umoran si, tebi se sniva. O lezi, zaspi na postelji ovoj, koju čovjek svaki dan otkupi. Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj. Spavaj samo, a ja ću na klupi. N. Šop |