Arhangel
25.10.2004., ponedjeljak
SADA ME, KIRURŠKI SAD!
Mogu razumjeti da čovjek izgubi neku stvarčicu ili da mu bude ukradena neka vrijedna stvar ili novac, ali što se Amerikancima prije mjesec dana dogodilo, a sada izišlo na vidjelo, samo je jedan od krunskih dokaza njihove potpune nesposobnosti da čuvaju dvije polukrepane ovce, a kamo li mir u vječno nemirnoj zemlji kao što je Irak. Naime, tek je danas objavljeno da je prije nekog vremena iz velikog vojnog centra bivšeg američkog učenika i pijuna, a iračkog diktatorčića Saddama Huseina ukradeno čak 380 tona vrlo jakog eksploziva! A taj, kao i slične vojne objekte u okupiranom Iraku, trebala je čuvati američka vojska! Za nevjerovati!Promotrimo li nastalu situaciju jasno proizlazi da je sigurnosno stanje na Bliskom i Srednjem istoku katastrofalno, da je jedna diktatura u Iraku zamijenjena drugom, da je svjetska opasnost od terorizma drastično povećana i da je Vlada Sjedinjenih Američkih Država, sa onim idiotom od Georgea Busha mlađeg na čelu, inasistiranjem i konačno napadom na Irak samo otvorila ionako načetu Pandorinu kutiju zala, koja, kako se vidi, eruptiraju svakim danom sve više! Bilo je jasno da Amerikanci i njihovi saveznici mogu vojno pokoriti Irak, ali da su sve prilike da će im tamošnja gerila, koja je na domaćem terenu, podržavana od lokalnog stanovništva, zadavati najsmrtonosnije udarce kada i gdje se najmanje nadaju. Na žalost, takovo se predviđanja obistinjuju. Vjerojatno je upravo ta gerila, bez sumnje ne bez suradnje dijela američkih obavještajaca, koji očito čine zaseban i neovisan svijet, američkim vojnicima i iračkoj marionetskoj vladi pred nosom skinula već spomenute tone eksploziva, čije detonacije već odjekuju diljem te napaćene zemlje, a neće proći dugo da se ekplozije iz istog izvora prošire diljem svijeta, barem onoga dijela čije vlade otvoreno podupiru Bushov projekt u Iraku, koji je sve samo ne projekt povratka mira na Bliski i Srednji istok. Svijet je dobio drugi Vijetnam, slaže se većina vojnih analitičara, ali ta sintagma još nije dovoljno prodrla u javnost, barem ne onu američku, jer još uvijek vladajućem Bushu ne odgovara ta usporedba stanja u Iraku danas sa tamnom i sramotnom stranom američke, relativno nedavne, prošlosti, sve barem dok rezultati predsjedničkih izbora na tlu SAD-a ne budu poznati. Sramotno je i licemjerno da Irak danas sa Vijetnamom prije tridesetak i više godina vežu, pored ostalog, i slične američke parole kako oni zapravo «kontroliraju situaciju na terenu» i kako su zračni napadi «kirurški točni»! Mediji su prenijeli, barem dijelom (očito zbog cenzure), dio vijesti kako «kirurška točnost» američkih raketa uništava civilne ciljeve i u crno zavija nebrojene obitelji ubivši im i satro i mlado! O tome, naravno, Oprah Show neće napraviti emisiju srcedrapaljnog štiha. Jasno je da je američkoj Vladi stalo do iračke djece kao i do vijetnamske, ili palestinske, ili bosanske iz Srebrenice i Sarajeva… Po tom pitanju Bush nije ništa bolji od terorista koji siju smrt među nedužnim prolaznicima koji po bagdadskim ulicama pogibaju od eksplozija auto-bombi, čija je namjena da ubiju, ako ne Amere, onda barem Iračane koji se prijavljuju u novu iračku policiju, nadajući se da će nekom jadnom plaćicom moći prehraniti gladna usta svojih ukućana, koji sjedeći doma mole Boga da Amerikanci i po njima ne udare «kirurški». Jer Bush je poznat kao vrstan «kirurg». To je pokazao kada je, primjerice, američki avion sa male visine raketirao kolonu britanskih vojnih automobila. A kako je tek precizan prema iračkim izbjeglicama! Žaliti će Iračani još za Saddamom, koliki god bolesnik ovaj bio! A podsjetimo se da je Saddama postavila upravo CIA kako bi napao Iran, u kojem je antiamerički nastrojeni Hommeini upravo bio zbacio Rezu Pahlavija, također američku lutku pod čijim su blagoslovom Ameri krali iračku naftu. Posljedica stanja u Iraku osjeća kako cijeli svijet, tako i mi u Hrvatskoj. Terorističkom napadima može biti, teoretski, izložen bilo tko. Ni djelatnici u newyorškim neboderima ni putnici u španjolskim vlakovima nisu mislili da će upravo oni platiti cijenu američke hegemonije nad eksploatacijaom nafte na Biliskom istoku. I to vlastitim životima. Možda nama brojevi poginulih u tim napadima ne govore mnogo, možda su nam to samo brojevi, ali zamislimo da je u terorističkom napadu poginulo naše dijete, tvoje dijete. Bismo li onda te brojeve jednako kao sada promatrali kao brojeve, i malo po malo potiskivali ih u zaborav!? Izuzev toga, cijene naftnih derivata, a time i usluga i prijevoza vrtoglavo rastu te prijete nacionalnim ekonomijama. Koko se sada čini; povratka nema! Amerikanci mogu napraviti samo dvije stvari; ili do iznemoglosti ubijati sebe i druge izlažući se iračkoj osveti, kako bi ostvarili onu Kissingerovu kako Amerikanci «Ne smiju dozvoliti da Arapi upravljaju naftom», ili se do zemlje poniziti pa se povući i spasiti nebrojene nevine živote. Ovo drugo se, kako mi se čini, čak i da Kerry postane američki predsjednik, neće dogoditi. Začarani krug zla rata i interesa vezanih za naftu se nastavlja, započeo je kad je nafta postala komercijalno isplativa, i vjerojatno će trajati dok je u arapskim zemljama bude. Žalosno je, ali bolno istinito da nevina iračka, palestinska, pa čak i američka i djeca diljem svijeta životima i srećom (na koju im pravo dade Bog) plaćaju težnje bogatih da preko kontroliranja nafte dominiraju svjetskom pozornicom. Tragično. To je u Nebo vapijući grijeh odraslih, koji čezne za zadovoljštinom. Djecu, djecu, čovječe; ne dirajte mi djecu! Jer tada sam i Hrvat, i Iračanin, i Palestinac, i Kurd… |