Šta tjera ljude da drže ljubimce?

I šta možemo naučiti o takvim ljudima prema načinu i vrsti životinje koju drže za ljubimca?

U našem jeziku, "ljubimac" je naziv koji u korijenu ima riječi "ljubiti" (voljeti) - prema tome, "ljubimac" je onaj kojega netko drži da bi ga volio. Drugim riječima, čovjek uzima neku životinju sa samo jednim ciljem - da bi mu poslužila kao odvodni kanal za ispoljavanje ljubavi. No, zašto to mora biti životinja? Zašto ne ispoljava tu ljubav prema drugim ljudima?

Možda takvi ljudi ne osjećaju druge ljude dostojne ljubavi. To, kako mi se čini, otkriva jedno dublje razočarenje u čovjeka i moguće čak i lično nezadovoljstvo - vlasnik ljubimca pomoću životinje kao surogata za one osjećaje koje nije u stanju ispoljavati na drugi način, sebe ponovo nastoji učiniti podnošljivim u vlastitim očima - jer ispod te "ljubavi" skriva gađenje prema sebi.

Kakve se emocije i motivi skrivaju ispod želje za "ljubimcima" možda najbolje otkriva način na koji se neki vlasnici odnose prema njima.

Ovdje imam u vidu raznorazne načine sakaćenja životinja, od kojih ja najraširenije kastriranje, sječenje repova kod nekih vrsta pasa, sječenje kandži kod mačaka, brijanje dlake i ostalo - sve se to čini kako bi se "ljubimci" prilagodili čovjekovim potrebama; ono što se, međutim, time postiže, jeste da se životinjama na taj način nastoji oduzeti njihov identitet, njihova bit, i učiniti ih "živim igračkama". Čini se da je taj oblik izražavanja ljubavi prema životinjama (tvrdi se da se sve to čini "za njihovo dobro") u stvari samo varka kojom se želi dati oduška okrutnosti prema slabijima - to bi bio onaj čuveni "hubris" koji je u Antičkoj Grčkoj smatran zločinom. Životinje su ljudi otrgnuli iz prirode, vještačkom selekcijom od njih napravili nešto što je najsličnije igračkama kojima se igraju djeca, iz njih se nastojalo istjerati sve ono što je prirodno, divlje - a potom takvo jedno biće sakatiti - na osnovu toga može se izvući kao zaključak gorepomenuti osjećaj samogađenja i samoprezira - jer ono što je čovjek učinio svojim "ljubimcima" učinio je i sebi: istjerao je prirodnost i divljinu iz sebe, i kroz svoj parazitski odnos sa ljubimcima na jedan slikovit način on zapravo vrši samomučenje, jer je slika koju je stvorio o sebi njemu postala nepodnošljiva.

To bi mogla biti pozadina ljubavi uopšte; ma koliko je pjesnički uznosili, ona ostaje pokušaj da se od nečega stvori nešto nalik sebi, da bi se potom to tiranisalo i napastvovalo, nastojeći se na taj način uznijeti i ojačati u vlastitoj slici o sebi...

Dokumentarac o Stanfordskom eksperimentu

Obzirom da se svi tehnički detalji o ovom eksperimentu mogu naći na Wikipediji, postavio bih par pitanja koje ovaj eksperiment nameće.

Šta nam ovaj eksperiment, sa sociobiološke strane, kazuje o stvaranju identiteta unutar određenih društvenih zajednica?

Nije li ovaj stanfordski slučaj bio zapravo eksperiment unutar eksperimenta?

Kad se rodi neko ljudsko biće, od kolijevke društvo od njega nastoji napraviti "nešto", tj. nešto korisno za društvo, neki alat kojim će se služiti, oštriti i tupiti po svojoj kolektivnoj volji. Sve počinje sa prvom paradigmom, prvom ulogom koja biva nametnuta: budi Dijete. To bivanje Djetetom ima svoj "opis posla" ili "popis dužnosti" od kojih je glavna: slušaj autoritet. Prvo počinje sa roditeljima, koji su i sami prošli kroz isti "skulpturološki tretman" i koji se u njima ukorijenio - oni dalje uče svoju djecu tome kako će najbolje služiti: državi, kulturi, okruženju... Kad Dijete malo odraste, dobiva svoje prvo unaprijeđenje, Učenik. Bivanje Učenikom ne isključuje dužnosti i osobine koje je imalo kao Dijete, samo dobiva dodatne obaveze: sad je oblikovanje postalo konkretnije, pa Učenika treba naučiti i pripremiti da postane nešto drugo, na primjer, Advokat, Doktor, Zidar, Policajac. Sve su to unaprijed definisani identiteti kojima se od individue očekuje povinovanje i dopuštanje da se "bude oblikovan" prema njihovim premisama: Doktor uključuje, pored poznavanja medicine, određeni paternalistički odnos prema pacijentima, ponašanje u skladu sa unaprijed definisanim etičkim normama, povjerljivost, i, u skladu sa uslovima i okruženjem, odstupanje od istih, pa imamo Doktora koji prvenstveno teži bogaćenju, koji je spreman kršiti etiku kad za to smatra da ima razlog ili koji se prema pacijentima odnosi sa emocionalnom udaljenosti.

Sve te karakterne i profesionalne osobine se nasljeđuju od autoriteta koji je sudjelovao u neposrednom oblikovanju određene uloge. Obično stariji poučava mlađeg, koji kasnije poučava nove glumce i tako unedogled. U eksperimentu smo imali priliku vidjeti da su studenti govorili kako su se "uživjeli u uloge", to jest, ponašali su se u skladu sa onim kako su mislili da se određeni tipovi trebaju ponašati, Stražari su preuzimali i kanalizirali likove iz filmova, koje su, opet preko filmova, povezivali sa ulogom Stražara, a Zatvorenici (Brojevi) su dobrovoljno pristali da zauzmu pasivniju ulogu. A šta se desilo na kraju? Igrali su uloge neko vrijeme, zapravo, vrlo kratko vrijeme, no nakon nekog vremena, granica koja odvaja "ulogu" od "stvarnosti" se znatno "istanjila" - oni su prolazili kroz prvu fazu identifikacije, preoblikovanje onoga što su definisali kao svoje "Ja". Tako je student Džon Do postao "Zatvorenik 2934", a Heri Smit se transformirao u "Heri Smit, Zatvorski Stražar".

Možda se može nekome činiti da je Zatvorenicima oduziman identitet kroz konstantne torture i objektivizaciju, no i kod stražara se dešavao sličan proces, i oni su, u početku dobrovoljno, pristali da napuste paradigmu starog ponašanja i osjećanja i postanu ono što se od njih očekuje. To navodi na zaključak da njihov identitet, kojim su se nesumnjovo posnosili, kao i većina ljudi, odnoseći se prema njemu kao prema svetinji koja je uklesana u kamen - nije ni bio njihov - to je bila sociološka iluzija, koja, kao i sve iluzije, najzanimljivije stvari sakriva od očiju. Prethodno je Milgramov eksperiment jasno pokazao šta se skriva ispod kristalno-staklaste površine jezera koje predstavlja nečiji identitet - želja za povinovanjem bilo kakvom autoritetu, samo ako se ponaša autoritativno. Naravno, samo kod nekih 2/3 ispitanika. Ali najironičnije u svemu tome je to što onih 1/3, predstavljajući one "neposlušnije", spadaju u kategoriju onih koji upravo i završe u zatvorima. Njihov jedini pravi "zločin" nije to što je, recimo, nekoga ubio, ili spalio neku kuću, opljačkao neki dućan - pravi zločin je neposlušnost. Da bi osigurali poslušnost, te ljude najprije odvode u posebne ustanove (koji se zovu zatvori) da bi ih, kako se tvrdi i misli, "kaznili" - u stvari, radi se o oduzimanju njihovog istinskog identiteta koji se, na neobjašnjiv način, nekako uspio sačuvati od sociološke indoktrinacije i razviti, i zatim ga zamijeniti sociološkim identitetom, onim depersonalnim, fantomskim, iluziornim.

Kako nas iskustvo uči, u dobrom procentu slučajeva, sredstva koja se koriste za tu vrstu "oblikovanja" kod većine takvih zatvorenika stvara revolt umjesto potčinjavanja autoritetu, i na kraju, kad konačno i izađu iz zatvora, ne samo da će nastaviti sa starom praksom zbog koje su uhapšeni, već će još morati da nadoknade svu onu moć koju su im zatvor i njegovi zaposlenici mjesecima ili godinama - oduzimali. A nadoknadiće ih tako što će ih oduzeti drugim ljudima - i opet završiti u zatvoru.

Na taj način, krug je zatvoren. U konačnici, zatvorenik, "zločinac", na kraju postaje živo ogledalo društva koje ga je stvorilo, a tašto kakvo jest, društvo ne može podnijeti da takvu spodobu gleda ili, sačuvaj bože, da prepozna sebe u njoj. Jedino što mu preostaje je da ga ili razbije ili sakrije od očiju...

Ova dva pojma se danas teško daju razlikovati, jer su čak i definicijski pomiješani - o tome se može lako pronaći dokaz jednostavnim pregledom on-line riječnika i definicija. Međutim, u praksi, ova dva pojma su krajnje različiti, čak do antipodnosti, a njihovo današnje izjednačavanje možemo pripisati instinktualnoj degradaciji čovjeka i gubljenje veze sa svojom pravom prirodom.

U čemu je razlika između ova dva pojma?

Na osnovu pisanih i arheoloških dokaza znamo danas da je pojam kazne jedan jako star pojam koji datira negdje iz vremena prvih civiliziranih organizacija. U takvom uređenju, određeni pojedinci, najčešće kraljevi, poglavice, carevi - donosili bi određene liste nedopuštenog ponašanja zvane "zakoni". Ti "zakoni" su propisivali da oni koji krše i odbijaju poslušnost zakonu (tj. onome ko je donio zakon i/ili ga smatra svojim, pod svojom zaštitom) da zbog toga moraju patiti, da im se mora nanijeti bol, u prvom redu fizička bol. To nanošenje boli trebalo je da posluži kao sredstvo zastrašivanja koje bi obeshrabrilo pojedinca ili grupu i tako ih odvratilo od neposlušnosti, uslijed čega, smatralo se i smatra se - pojedinac automatski postaje "poslušan".

Dosadašnja praksa je pokazala da to nije istina. Strah i strahovlada, zajedno sa svim sistemima koji su zasnovani na njima (praktički svi današnji sistemi vladavine) ne iznuđuju poslušnost i potčinjenost već izbjegavanje. Živi organizmi na opasnost reaguju ili bijegom ili borbom ili pokornosti. Ova poslednja bi trebala da "razoruža" protivnika i smanji njegov instinkt za napadanje - što je učinkovit metod pod uslovom da napadač crpi snagu za napadanje iz bića koje napada, a ne iz sebe.U suprotnom, napad je ili potreba za hranom ili ispoljavanje agresije, simptom nestabilnosti. Instinkt živih bića inače je dizajniran da prepozna takvu nestabilnost i automatski prebacuje organizam u stanje ili bijega ili borbe.

Kod ljudi, taj instinkt je dugotrajnom degradacijom, uslovljenom nastojanjem da se instinkt čopora zamijeni instinktom krda, oštećen, i teško prepoznaje prirodu opasnosti koja dolazi iz hijerarhijski viših ili nižih instanci, te se prebacuje u stanje pokornosti čak i u slučajevima kada izvor napada dolazi iz same nutrine napadajuće strane. Ta napadajuća strana je često država, organizacija, stranka, crkva ili bilo koja institucija koja služi kao vladajući instinkt. U takvim slučajevima, vladajući instinkt, i sam oštećen, nastoji da uspostavi stanje pokornosti agresijom (na primjer, kaznenim mjerama), no uspjeh u tome zavisi od toga koliko je instinkt na koji se djeluje oštećen i prema tome, nesposoban da prepozna vladajući instinkt kao izvor opasnosti. Tamo gdje je još uvijek koliko-toliko ispravan, rezultat je bijeg (izbjegavanje) ili borba - to su odlike onih koje današnje društvo naziva "kriminalcima" i "zločincima". Oni imaju svoju volju koju vladajući instinkt nije uspio da potčini i odatle slijedi nesklad i razdor i današnjim društvima.

Agresija je simptom slabosti, način kompenzacije nedostatka lične duhovne, psihičke ili fizičke snage, a u prirodi čoporskih životinja, kao što su ljudi, je da napadaju slabosti, bilo da se one nalaze u pojedincu ili grupaciji. Ukoliko država ili neka institucija ispoljava ovu slabost, ona nikad ne može u potpunosti kontrolisati svoje podanike, jer se njihov instinkt i dalje osjeća jačim (ukoliko ne ispoljava agresivnost kao preovladavajuću osobinu) i prirodno nastoji da nametne svoju volju nad "slabijim", tj. državom.

Disciplina je nešto što polako iščezava iz instinktivnog pamćenja naše vrste, pa nam često nedostaju riječi da je pravilno definišemo. Glavna odlika discipline bi bila nedostatak agresivnosti kao osnovne osobine strane koja nastoji da nametne svoju volju drugoj volji, već pokazivanje snage nekim drugim sredstvima. Sposobnost da se kontrolirano ispoljava sila, da se ima sebe pod kontrolom, prvi je uslov discipliniranja. Logično je da se može dati samo ono što se ima za sebe, a ako se nema kontrole za sebe, onda se ona ne može niti nametnuti drugima. Istinski vođa, istinski Alfa, je smiren i snažan, on plijeni ostale nestabilnije i slabije volje time što im usađuje ono čega ima najviše, ono što je i on sam, i time omogućuje pokornost, koja, u ovom slučaju, nastupa kao prirodna posljedica težnje za moći ostalih volja - one crpe svoj osjećaj moći iz njegove snage, hrane se njome i osnažuju se. To je jedini pravilni način pokoravanja i disciplinovanja - pokoravanje instinkta, a ne intelekta. Intelekt je samo oruđe instinkta.

Razmišljajući o ovom problemu, nedavno mi je postala jasna poveznica između hipnoze i discipline. Način na koji hipnoza djeluje na pacijenta je sličan načinu na koji se bilo ko pokorava nekom autoritetu, uključujući i pokoravanje nekom drugom aspektu samog sebe (autohipnoza) - u prvom redu, tu je uspostavljanje hijerarhije između aktivne, vladajuće, dominantne volje, i reaktivne volje, koja, kao što je rečeno u uvodu, crpi svoju snagu iz one aktivne, dominantne i postaje joj podređena prirodnim automatizmom. Taj automatizam je po svom načinu ispoljavanja oblik prisvajanja. Prisvaja se uvijek ono što će neki organizam naizgled učiniti da se osjeća moćnijim, da ima veći dijapazon ispoljavanja vlastite volje, a taj čitav efekt "potčinjavanja" je samo usputna posljedica i može lako zavesti nekoga da pomisli da je to poseban oblik stanja uma.

I jest i nije.

Jeste, ako se gleda površinski i posmatrački, ali u suštini stvari, kao što čovjek prisvaja tuđu kuću, ženu, imanje, ideje, tako, u jednom trenutku on može učiniti i tuđu volju svojom, pod uslovom da u njoj detektira potencijalni izvor moći.

Hipnotizer zasniva svoju metodu upravo na iskazivanju te dominantne volje, a to postiže tako što raznim tehnikama oslabljuje, ili bolje reći, zaobilazi odbrambene mehanizme koje je pacijent razvio da bi zaštitio svoje Ja od onih koji bi pokušali da mu silom nametnu svoju volju, i potom upreže pacijentovu volju da služi njegovoj. U pacijentovom umu, obzirom da je njegova volja intertizovana, nastaje potreba da se ta intertizovana volja zamijeni bilo kojom voljom (naročito kad se radi o dubljim stanjima hipnotičkog transa) i u zavisnosti od stepena do kojeg je njegova vlastita volja, koja je doskora bila dominantna, vezana i postala nesposobna da vodi pojedinca, on će prihvatiti volju hipnotizera kao svoju.

Ovakvo tumačenje zasnivam na nekoliko osnovnih pravila hipnoze: smirenost, autoritativnost, pozitivnost (sugestije, u pravilu, moraju biti isključivo pozitivno orijentisane, ne može se, na primjer, reći "ne osjećaš više bol...", nego "osjećaš se ugodno i opušteno...")... Potom hipnotizer poprima i mnogo direktniji oblik "vođenja" pacijenta, on mu govori šta da misli, šta da radi, kako da se osjeća, čak i kako da diše...

Prenesemo li ovaj modus na grupe, zajednice, države, religije možemo u nosiocima autoriteta tih grupacija primijetiti slične metode, ali i neke bitne razlike. Na primjer, u malim zajednicama, gdje je prisutnost Alfe direktna i očigledna stepen pokornosti je veći i čitava ta zajednica funkcioniše skladnije i stabilnija je. Za razliku od nje, u većim zajednicama poput država i civilizacija, Alfa je, iako stvarna osoba, najčešće apstraktan - on nije prisutan fizički u zajednici, već se drži odvojeno od nje, a svoju volju ispoljava preko posrednika koji najčešće nisu sposobni da proizvedu onaj "hipnotički efekt", odnosno potčinjavanje volje kroz zamjenu sa vlastitom. Zato imamo sve veći stepen kriminaliteta u sve većim zajednicama - odsustvo Alfe kao vrhovnog autoriteta je praktički isto što i imati nesposobnog Alfu - ni jedan ni drugi ne mogu ispuniti očekivanja onih od kojih on zahtijeva potčinjavanje, te sve više raste u njegovim potčinjenim potreba za ponovnim uspostavljanjem njihove individualnnosti, njihove vlastite, lične volje...

O tome da li negdje u Svemiru postoje još neki narodi osim na Zemlji se već dugo raspravlja, ali ovdje ne bih o tome. Čini mi se zanimljivije razmotriti ovo pitanje sa psihološke i sociološke strane, konkretno, način na koji je u običnoj populaciji uvriježeno zamišljanje izvanzemaljaca.

Oni su, prije svega, zamišljeni kao mali rastom, zelene boje kože (mada postoje i drugačije ilustracije ovo je dugo bila preovlađujuća slika), velikih glava, malih usta, malih nosnih otvora i disproporcionalno velikih očiju. Najčešće se smatra da nemaju polove i polne organe (ili su im zakržljali) i da su tehnološki i duhovno daleko napredniji od Zemljana.

To bi bila jedna najopštija slika o vanzemljanima koju propagira pop-kultura Zapada.

Ono što je meni lično najzanimljivije je simbolika takve slike o jednoj naprednoj rasi koja dolazi od "tamo odnekud".

Kao prvo, tu je simbolika "neba". Nebo je dugo vremena bilo mjesto gdje žive bogovi koji paze na ljude. U pećinskim slikama i nekim indijskim drevnim dokumentima nalaze se ilustracije "bogova" u kojima se oni nalaze u nečemu nalik skafanderu. Danas se smatra da je to dokaz da su u prošlosti Zemlju posjećivali vanzemaljci i da su dijelili svoje znanje s ljudima. Ono što se često na tim slikama može vidjeti a što zapadnjačka pop-kultura zanemaruje je to da su te drevne ilustracije na kojima se može vidjeti nešto nalik na kacigu koju nose današnji astronauti podložne pogrešnoj interpretaciji, jer se posmatraju doslovno a ne simbolički kao što je inače običaj u tekstovima religijskog sadržaja. Vrlo je moguće da se radi o onome što hrišćanska kultura naziva "oreol", svjetlosni krug koji možemo vidjeti na freskama koje prikazuju svece. Simbolika "svjetlosnog kruga" je u tome da on predstavlja svetost, pripadnost višem hijerarhijskom položaju u odnosu na smrtnike a predstavljena je svjetlosnim krugom oko glave zato što se na glavi raspoznaje neka ličnost, lice - a ta ličnost pripada "silama svjetla" (umjesto "silama mraka") do te mjere da ta svjetlost naprosto mora nekud "pobjeći" van te ličnosti, pa se oko nje formira u krug.

Teško je biti siguran da li mitovi o bogovima potječu od drevnih vanzemaljskih posjetilaca - ili je obrnuto, da su moderni vanzemaljski posjetioci memska projekcija drevnih bogova. Obadvije opcije su moguće ali, kako mi se čini, vjerovatnije je ovo potonje tumačenje zbog toga što se oko vanzemaljaca polako stvorila jedna moderna mitologija koja neodoljivo podsjeća na religiju, i kao takva posjeduje snažnu poveznicu sa već anahronim načinom razmišljanja - mistifikacijom svijeta.

Simbolika "naprednosti" i "napretka" koje se vežu za izvanzemaljske posjetioce može se shvatiti kao težnja moderniteta za tehnokratskom utopijom u kojoj bi čovjek bio, kako se nada, apsolutno zaštićen od prirode i njenih opasnosti s kojima se osjeća nedovoljno snažan da bi se borio isključivo vlastitim snagama. No, pomenuta težnja moderniteta ide i korak dalje, zamišljajući vanzemaljce (male zelene) kao vremenske putnike iz naše, ljudske budućnosti, u kojoj bi oni bili neki oblik čovjeka koji je evoluirao u određenu formu iz nas. Neovisno o ovoj teoriji o vremenskim putinicima, vanzemaljci i dalje kroz način na koji se projiciraju u glavama Homo Sapens Urbanusa predstavljaju svojevrstan ideal - oni bi bili krajnji izvod današnjih popularnih vjerovanja, doktrina i ideologija uvezenih sa Istoka.

Na primjer, simbolika "malih" vanzemaljaca, povezana sa epitetom "naprednosti" upućuje na slabost i krhkost koju današnji čovjek već osjeća i podsvjesno projecira te osjećaje kroz prostor-vrijeme kao nešto što će se u budućnosti intenzivirati - no, zbog toga što se ta slika povezuje sa "naprednosti" (superiornosti) ona ne izaziva negativne asocijacije već suprotno, kroz tu krhkost i slabost (krotkost) on validuje sebe kroz prizmu moralnog realizma i nalazi u toj slici sebe osjećaj božanskog, smatrajući svoj psihofizički sklop za cilj i svrhu koje u sebi utjelovljuje.

Simbolika u kojoj su vanzemaljci "zeleni" može biti snažan ukazatelj na utjecaj hinduizma i budizma koji se proširio Zapadom u posljednjih 50 godina, imajući svoj začetak u seksualnoj revoluciji 1960-ih i krajnji izražaj u preziru prema karnivorizmu. Današnja popularnost vegetarijanstva i veganstva više nego išta drugo govori nam o degradaciji čovjeka uzrokovanoj, prije svega, obiljem resursa i dostupnošću luksuza. Tamo gdje je čovjek prirodan i gdje živi "u skladu s prirodom", gdje su resursi oskudni i teško dostupni, vegatarijanstvo je recept za propast i smrt - predak čovjeka se počeo mentalno razvijati tek nakon što je počeo jesti meso, a prije toga je bio samo još jedan od mnogih majmunolikih bića. Ovdje se takođe može vidjeti utjecaj Evolucionog paradoksa gdje se "naprednost" urušava u sebe i postaje štetna: ono što je čovjeka uzdiglo na vrh na kraju postaje suvišno i on ponovo kreće ka dolje... Motiv zelenih vanzemaljaca se takođe može protimačiti kao konačan slijed religiozno-mistične podloge koju je Zapad preuzeo od Istoka, vjerovanje u apsolutnost duše. Postoje neki tipovi joge koji zagovaraju prekid prirodnog hranjenja i florizaciju čovjeka, odn. učenje kako da se "hrani svjetlošću" kao što to čine biljke - obzirom da biljke pretvaraju svjetlost u energiju pomoću hlorofila (koji je zelene boje) nužno time i ideal "naprednih" vanzemaljaca, koji predstavljaju dalji razvoj moderne mističarske ideologije, mora sadržavati nešto kao karakterističan "podsjetnik" na biljni oblik egzistiranja.

Naime, zbog popularizacije budizma širom inače dominantno hrišćanskog utjecaja došlo je do razvoja hipersenzitivnosti na bol koja graniči s patologijom: inače uobičajen način hranjenja mesom, mlijekom i ostalim proizvodima životinjskog porijekla se u takvoj atmosferi smatra nečim sličnim zločinu, nečim inherentno "nemoralnim", "primitivnim", "neprosvijetljenim" - inferiornim. Stoga se psiha takvih ljudi snažno odupire bilo kakvom asociranju sebe sa nekim ili nečim koji nanosi bol nečemu ili nekome i na osnovu tog bola ubire korist u vidu konzervacije vlastitog života. Međutim, biljke zbog svoje fizičke i fiziološke različitosti od čovjeka, nedostatka povratne informacije o bolu zbog koje se teže personificiraju, bivaju doživljene kao "moralno neutralne", tj. njihovo ubijanje se ne smatra zločinom jer su na određeni način "manje žive", tj. manje asociraju na ljude jer ne ispoljavaju cjelokupni spektar emocija na koje su hipersenzitivni ljudi posebno prejemčivi.

Ta florizacija čovjeka može takođe da bude indikacija težnje se disasocijacijom od svega onoga što čovjeka čini životinjom koja pripada ovom svijetu, i u kombinaciji sa više ili manje potiskivanim strahom od smrti koji je doveo do stvaranja religijskih sistema u kojima je čovjekova esencija, nazvana "dušom", njegova karta za postizanje nadrealnog, nadvremenskog i nadprostornog božanskog statusa - vodi do nastanka jednog suptilnog kulta smrti koji je, kao što stoji u "Evolucionom paradoksu" - posve očekivan i razumljiv.

A šta je sa "sivim" vanzemaljcima? Mislim da je njihova boja kože refleksija sjevernoameričkog liberalizma u kojem, kao posljedica hipersenzitivnosti uopšte, svako spominjanje rase i boje kože od strane Indoevropske rase, imajući u vidu nesklad između njene prakse u prošlosti i njenih moralnih vrijednosti - proizvodi "nečistu savjest" - stoga je i slika naprednih vanzemaljaca morala biti prilagođena da bi izazivala osjećaj zadovoljstva (koji u suštini znači odsustvo "nečiste savjesti") na način da je njihova boja kože zamišljena "rasno neutralnom", tj. sivom.

Možda najzanimljiviji simbol ljudske percepcije vanzemaljaca je njihovo učestalo predstavljanje kao neplodnih, aseksualnih i androgenih bića. Kao što je rečeno u Epilogu "Feminizacije čovječanstva" to je oblik postojanja kojem se strijemi na manje ili više svjesnom nivou - oblik u kojem je uništena osnovna svrha seksualnosti (reprodukcija i natprodukcija) i gdje je samim time, bez potrebe sa ičim drugim, trivijaliziran sam život i postojanje.

S druge strane, ako takvi vanzemaljci uistinu i postoje i ako nisu samo moderna interpretacija nihilizma i proizvod feminizacije, oni sami, samo njihovo postojanje - bilo bi neprocjenjivo kao zvono upozorenja koje oglašava neizbježnu smrt naše vrste. U mnogim svjedočenjima osoba koje tvrde da su ih otimali vanzemaljci navodi se ubiranje njihovog genetskog materijala s ciljem spasa vlastite vrste od izumiranja - a sastavni dio tog izumiranja, kao što je i pravo, predstavljaju upravo aseksualni i androgeni organizmi. Ono što je bitno napomenuti, i što samo po sebi daje još jedan jak argument u prilog tezi da su vanzemaljski posjetioci o kojima pišu tabloidi mentalna projekcija superega umjesto realna, fizička pojava - jeste činjenica da aseksualni organizmi sami po sebi nisu ništa neobično čak ni za našu planetu. Tačka u kojoj na površinu izranja pravi problem je kada organizam koji je evoluirao kroz polarizaciju polova (kao što je slučaj kod čovjeka) počne da gubi, takoreći, "magnetičnost" svojih respektivnih polova, a budući da je, s obzirom na prolaznost života, nedovoljno vremena da se on kao vrsta prilagodi i ponovo regresira u hermafroditsko stanje - njegovo izumiranje je samo pitanje vremena.

Nietzsche je jednom napisao: "Ako dugo gledaš u bezdan, i bezdan takođe gleda u tebe." Shvaćen u svojoj potpunosti, ovaj aforizam nam govori da se može mnogo naučiti na osnovu jednostavnog promatranja nas samih i načina na koji interpretiramo svijet oko sebe i u sebi. Suočen sa neznanjem i odsustvom moći koje neznanje obećava, čovjek će učiniti sve da nađe bilo kakav odgovor samo da bi zauzdao demona-anđela zvanog "znatiželja" - uključujući i igranje obilježenim kockama. Njegova teorija uma je sama po sebi svemoćna, sposobna je da personificira bilo šta bilo to živo ili neživo - u uvijek, pri takvoj personifikaciji i ostvarivanju - neizbježno utiskuje ono najunutarnjije, najličnije u stvar koju ostvaruje.

Taj "bezdan" koji "takođe gleda u tebe" - to si ti - onaj "ti" koji traži da bude upoznat. To je karika koja nedostaje između čovjeka i natčovjeka.