Ova dva pojma se danas teško daju razlikovati, jer su čak i definicijski pomiješani - o tome se može lako pronaći dokaz jednostavnim pregledom on-line riječnika i definicija. Međutim, u praksi, ova dva pojma su krajnje različiti, čak do antipodnosti, a njihovo današnje izjednačavanje možemo pripisati instinktualnoj degradaciji čovjeka i gubljenje veze sa svojom pravom prirodom.

U čemu je razlika između ova dva pojma?

Na osnovu pisanih i arheoloških dokaza znamo danas da je pojam kazne jedan jako star pojam koji datira negdje iz vremena prvih civiliziranih organizacija. U takvom uređenju, određeni pojedinci, najčešće kraljevi, poglavice, carevi - donosili bi određene liste nedopuštenog ponašanja zvane "zakoni". Ti "zakoni" su propisivali da oni koji krše i odbijaju poslušnost zakonu (tj. onome ko je donio zakon i/ili ga smatra svojim, pod svojom zaštitom) da zbog toga moraju patiti, da im se mora nanijeti bol, u prvom redu fizička bol. To nanošenje boli trebalo je da posluži kao sredstvo zastrašivanja koje bi obeshrabrilo pojedinca ili grupu i tako ih odvratilo od neposlušnosti, uslijed čega, smatralo se i smatra se - pojedinac automatski postaje "poslušan".

Dosadašnja praksa je pokazala da to nije istina. Strah i strahovlada, zajedno sa svim sistemima koji su zasnovani na njima (praktički svi današnji sistemi vladavine) ne iznuđuju poslušnost i potčinjenost već izbjegavanje. Živi organizmi na opasnost reaguju ili bijegom ili borbom ili pokornosti. Ova poslednja bi trebala da "razoruža" protivnika i smanji njegov instinkt za napadanje - što je učinkovit metod pod uslovom da napadač crpi snagu za napadanje iz bića koje napada, a ne iz sebe.U suprotnom, napad je ili potreba za hranom ili ispoljavanje agresije, simptom nestabilnosti. Instinkt živih bića inače je dizajniran da prepozna takvu nestabilnost i automatski prebacuje organizam u stanje ili bijega ili borbe.

Kod ljudi, taj instinkt je dugotrajnom degradacijom, uslovljenom nastojanjem da se instinkt čopora zamijeni instinktom krda, oštećen, i teško prepoznaje prirodu opasnosti koja dolazi iz hijerarhijski viših ili nižih instanci, te se prebacuje u stanje pokornosti čak i u slučajevima kada izvor napada dolazi iz same nutrine napadajuće strane. Ta napadajuća strana je često država, organizacija, stranka, crkva ili bilo koja institucija koja služi kao vladajući instinkt. U takvim slučajevima, vladajući instinkt, i sam oštećen, nastoji da uspostavi stanje pokornosti agresijom (na primjer, kaznenim mjerama), no uspjeh u tome zavisi od toga koliko je instinkt na koji se djeluje oštećen i prema tome, nesposoban da prepozna vladajući instinkt kao izvor opasnosti. Tamo gdje je još uvijek koliko-toliko ispravan, rezultat je bijeg (izbjegavanje) ili borba - to su odlike onih koje današnje društvo naziva "kriminalcima" i "zločincima". Oni imaju svoju volju koju vladajući instinkt nije uspio da potčini i odatle slijedi nesklad i razdor i današnjim društvima.

Agresija je simptom slabosti, način kompenzacije nedostatka lične duhovne, psihičke ili fizičke snage, a u prirodi čoporskih životinja, kao što su ljudi, je da napadaju slabosti, bilo da se one nalaze u pojedincu ili grupaciji. Ukoliko država ili neka institucija ispoljava ovu slabost, ona nikad ne može u potpunosti kontrolisati svoje podanike, jer se njihov instinkt i dalje osjeća jačim (ukoliko ne ispoljava agresivnost kao preovladavajuću osobinu) i prirodno nastoji da nametne svoju volju nad "slabijim", tj. državom.

Disciplina je nešto što polako iščezava iz instinktivnog pamćenja naše vrste, pa nam često nedostaju riječi da je pravilno definišemo. Glavna odlika discipline bi bila nedostatak agresivnosti kao osnovne osobine strane koja nastoji da nametne svoju volju drugoj volji, već pokazivanje snage nekim drugim sredstvima. Sposobnost da se kontrolirano ispoljava sila, da se ima sebe pod kontrolom, prvi je uslov discipliniranja. Logično je da se može dati samo ono što se ima za sebe, a ako se nema kontrole za sebe, onda se ona ne može niti nametnuti drugima. Istinski vođa, istinski Alfa, je smiren i snažan, on plijeni ostale nestabilnije i slabije volje time što im usađuje ono čega ima najviše, ono što je i on sam, i time omogućuje pokornost, koja, u ovom slučaju, nastupa kao prirodna posljedica težnje za moći ostalih volja - one crpe svoj osjećaj moći iz njegove snage, hrane se njome i osnažuju se. To je jedini pravilni način pokoravanja i disciplinovanja - pokoravanje instinkta, a ne intelekta. Intelekt je samo oruđe instinkta.

Razmišljajući o ovom problemu, nedavno mi je postala jasna poveznica između hipnoze i discipline. Način na koji hipnoza djeluje na pacijenta je sličan načinu na koji se bilo ko pokorava nekom autoritetu, uključujući i pokoravanje nekom drugom aspektu samog sebe (autohipnoza) - u prvom redu, tu je uspostavljanje hijerarhije između aktivne, vladajuće, dominantne volje, i reaktivne volje, koja, kao što je rečeno u uvodu, crpi svoju snagu iz one aktivne, dominantne i postaje joj podređena prirodnim automatizmom. Taj automatizam je po svom načinu ispoljavanja oblik prisvajanja. Prisvaja se uvijek ono što će neki organizam naizgled učiniti da se osjeća moćnijim, da ima veći dijapazon ispoljavanja vlastite volje, a taj čitav efekt "potčinjavanja" je samo usputna posljedica i može lako zavesti nekoga da pomisli da je to poseban oblik stanja uma.

I jest i nije.

Jeste, ako se gleda površinski i posmatrački, ali u suštini stvari, kao što čovjek prisvaja tuđu kuću, ženu, imanje, ideje, tako, u jednom trenutku on može učiniti i tuđu volju svojom, pod uslovom da u njoj detektira potencijalni izvor moći.

Hipnotizer zasniva svoju metodu upravo na iskazivanju te dominantne volje, a to postiže tako što raznim tehnikama oslabljuje, ili bolje reći, zaobilazi odbrambene mehanizme koje je pacijent razvio da bi zaštitio svoje Ja od onih koji bi pokušali da mu silom nametnu svoju volju, i potom upreže pacijentovu volju da služi njegovoj. U pacijentovom umu, obzirom da je njegova volja intertizovana, nastaje potreba da se ta intertizovana volja zamijeni bilo kojom voljom (naročito kad se radi o dubljim stanjima hipnotičkog transa) i u zavisnosti od stepena do kojeg je njegova vlastita volja, koja je doskora bila dominantna, vezana i postala nesposobna da vodi pojedinca, on će prihvatiti volju hipnotizera kao svoju.

Ovakvo tumačenje zasnivam na nekoliko osnovnih pravila hipnoze: smirenost, autoritativnost, pozitivnost (sugestije, u pravilu, moraju biti isključivo pozitivno orijentisane, ne može se, na primjer, reći "ne osjećaš više bol...", nego "osjećaš se ugodno i opušteno...")... Potom hipnotizer poprima i mnogo direktniji oblik "vođenja" pacijenta, on mu govori šta da misli, šta da radi, kako da se osjeća, čak i kako da diše...

Prenesemo li ovaj modus na grupe, zajednice, države, religije možemo u nosiocima autoriteta tih grupacija primijetiti slične metode, ali i neke bitne razlike. Na primjer, u malim zajednicama, gdje je prisutnost Alfe direktna i očigledna stepen pokornosti je veći i čitava ta zajednica funkcioniše skladnije i stabilnija je. Za razliku od nje, u većim zajednicama poput država i civilizacija, Alfa je, iako stvarna osoba, najčešće apstraktan - on nije prisutan fizički u zajednici, već se drži odvojeno od nje, a svoju volju ispoljava preko posrednika koji najčešće nisu sposobni da proizvedu onaj "hipnotički efekt", odnosno potčinjavanje volje kroz zamjenu sa vlastitom. Zato imamo sve veći stepen kriminaliteta u sve većim zajednicama - odsustvo Alfe kao vrhovnog autoriteta je praktički isto što i imati nesposobnog Alfu - ni jedan ni drugi ne mogu ispuniti očekivanja onih od kojih on zahtijeva potčinjavanje, te sve više raste u njegovim potčinjenim potreba za ponovnim uspostavljanjem njihove individualnnosti, njihove vlastite, lične volje...